Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/18 (H. H.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

  • Neovlašteni podnosilac
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3456/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3456/18, rješavajući apelaciju Hamdije Habula, na osnovu čl. VI/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (3) tačka h) i člana 19. tačka c), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio jeAP-3456/18

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Habula u dijelu zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14), zato što ga je podnijela neovlaštena osoba.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Habula podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 18 Kž 37 od 30. aprila 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kpp 248 od 30. marta 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Habul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Nina Kisić iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kž 37 od 30. aprila 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kpp 248 od 30. marta 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da ispita ustavnost člana 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14).

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kpp 248 od 30. marta 2018. godine određena je privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u odnosu na osumnjičenog apelanta, iz člana 17. stav 2. tačka a) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom i to mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na označenoj nekretnini (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Rješenjem je dalje određeno da će privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na predmetnoj nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na istoj, provest Općinski sud u Sarajevu-Zemljišno-knjižno odjeljenje odmah po dostavljanju rješenja. Također je rješenjem određeno da će privremena mjera trajati jednu godinu od dana donošenja ovog rješenja ili do druge odluke suda.

3. U obrazloženju rješenja je Kantonalni sud naveo da je, cijeneći izvedene dokaze, utvrdio da postoji osnovana sumnja da (predmetna) imovina čije se obezbjeđenje traži potiče iz izvršenja krivičnog djela od strane osumnjičenog apelanta, što proizlazi iz činjenice da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela kojima se pribavila imovinska korist, odnosno da postoji realna opasnost da bez predložene mjere obezbjeđenja neće moći biti ostvarena ili će biti znatno otežano ostvarenje potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine i oštećenih u predmetnom krivičnom postupku, kao i da je u predmetnom slučaju navedena opasnost i realna i konkretizovana. Također je navedeno da će osumnjičeni apelant izrečenom mjerom osiguranja trpiti samo neznatnu štetu, jer bi mogao nastaviti koristiti (predmetne) nekretnine koje su predmet osiguranja, ali ih samo ne bi smio otuđiti ili opteretiti za vrijeme trajanja mjera. Iz svih navedenih razloga, Kantonalni sud je istakao da postoji opasnost da ukoliko predmetna nekretnina ne bude obezbjeđena, sva ta nekretnina ili njen određeni dio, mogla biti poklonjena, prodata ili na drugi način otuđena ili opterećena, čime bi izvršenje odnosno naplata potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine zasigurno bilo osujećeno ili otežano, pa je odlučeno kao i izreci rješenja.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 37 od 30. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 30. marta 2018. godine.

5. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, Vrhovni sud naveo da je prvostepeno rješenje doneseno u postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, a članom 1. stav 2. tačka b) navedenog Zakona, pored ostalog, je propisano da se tim zakonom uređuju uvjeti i postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Imajući u vidu da je u izreci pobijanog prvostepenog rješenja navedena sadržina zakonskog osnova za njegovo donošenje-član 17. stav 2. tačka a) tog Zakona, Vrhovni sud je istakao da stoga takvim navodima u izreci prvostepenog rješenja nije prekršena pretpostavka nevinosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju se u žalbi ukazuje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nema ovlaštenja da se upušta u ocjenu kvalitete citiranog zakona i da utvrđuje da li su njegove pojedine odredbe u skladu da Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, navodi i povredu člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana

3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Naime, apelant ističe da su zakonske odredbe člana 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, a na osnovu kojeg je doneseno osporeno rješenje, u suprotnosti sa 6. stav 2. Evropske konvencije (presumpcija nevinosti). S tim u vezi se ukazuje da je u apelantovom predmetu pravo na presumpciju nevinosti prekršeno na samom početku krivičnog postupka koji se vodi protiv njega, jer je Kantonalni sud (postupajući po zakonu koji prejudicira krivnju osumnjičenog i optuženog lica) istakao i javno u osporenoj prvostepenoj odluci obznanio dojam da je apelant na određeni način uključen u izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je imovinu stekao krivičnim djelom. Dakle, apelant navodi da je jasno da sama zakonska odredba krši pretpostavku nevinosti osumnjičenog, što dovodi u pitanje kvalitet samog zakona i njegovu usklađenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te garancijama iz člana 6. Evropske konvencije. Stoga apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije te ukine osporene odluke, kao i da utvrdi da član 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom nije u skladu sa duhom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te mu dosudi odštetu u pravičnom iznosu. Relevantni propisi

7. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14) u relevantnom djelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuju: uvjeti i postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u Federaciji Bosne i Hercegovine, upravljanje privremeno i trajno oduzetom imovinom i osnivanje nadležnog organa za upravljanje oduzetom imovinom u Federaciji Bosne i Hercegovine.

(2) U smislu odredbe iz stava 1. ovog člana postupak se odnosi na:

[…] (b) postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom […]

8. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (1) Pretpostavka nevinosti […] (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba čl. VI/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (3) tačka h) i člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi.

(a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

[...]

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Član 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

c) Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

zahtjev je podnijela neovlaštena osoba;

Dopustivost u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom

14. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva iz apelacije da Ustavni sud „utvrdi da član 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom nije u skladu sa duhom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije“, odnosno da navedena „zakonska odredba krši pretpostavku nevinosti osumnjičenog, što dovodi u pitanje kvalitet samog zakona i njegovu usklađenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te garancijama iz člana 6. Evropske konvencije“, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. tačka c). Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizlazi da se apelant u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne ubraja u subjekte koji imaju pravo pokrenuti spor za ocjenu ustavnosti navedenog Zakona pred Ustavnim sudom. Stoga, slijedi da je apelantov zahtjev za ocjenu ustavnosti član 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine broj 71/14) nedopušten u smislu člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda, jer ga je podnijela neovlaštena osoba.

15. Imajući u vidu odredbu člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko ga je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je u ovom dijelu apelaciju odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje (presumpcija nevinosti)

16. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su mu osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i to garancije obuhvaćene stavom 2. navedenog člana („presumpcija nevinosti“). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke rezultat postupka pokrenutog po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za donošenje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u odnosu na apelanta kao osumnjičenog i to mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na predmetnoj nekretnini uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na označenoj nekretnini. S druge strane, prema apelantovom mišljenju, ne postoji niti jedan osnov za tvrdnju redovnih sudova (Kantonalnog suda) da predmetna nekretnina u pitanju potiče od krivičnog djela ili da je stečena krivičnim djelom. U svjetlu navedenog, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li se, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, na predmetni postupak primijenjuju garancije obuhvaćene članom 6. Evropske konvencije.

17. Naime, Ustavni sud upućuje na svoju praksu u predmetima AP-20/12 i AP-2753/13 (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je rješavao slična pitanja, i zaključio da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neosnovana. U navedenim odlukama Ustavni sud se pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem testu: Europski sud) u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi, Odluka Europskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03, od 18. septembar 2006. godine) u kojemu je zaključeno da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila poduzeta u kontekstu kaznene istrage i njen primarni cilj je je bio zaštita potraživanja u vezi sa kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju kaznene odgovornosti“. Dakle, Europski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na kazneni dosje podnositelja zahtjeva, da se stoga osporeno odluke ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju kaznene optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Europske konvencije. Isti je zaključak donesen u kontekstu „građanskog prava“, jer se radi o privremenoj mjeri, odnosno samo „privremenom odlučenju“ budući da iz osporenog rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjem još uvijek pretpostavljeno apelantovo „vlasništvo“, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u kaznenom postupku protiv njega.

18. Imajući u vidu stav iz navedene odluke Evropskog suda, slijedi da su u konkretnom slučaju privremene mjere osiguranja imovinske koristi (zabrana otuđenja i raspolaganja predmetnom nekretninom) imaju privremeni karakter (godina dana) i njima se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluku koja će biti donesena tijekom glavnog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da se na navedenu situaciju, a kako bi bila u opsegu člana 6. Evropske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presuda Evropskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora biti „građansko“ u autonomnom značenju tog pojma u smislu člana 6. Evropske konvencije.

19. Dakle, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u opseg člana 6. stav Evropske konvencije, niti u opseg člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, u odnosu na navode apelanta o kršenju ovog prava, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Ostali navodi

20. Apelant je u apelaciji istaknuo i povredu prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojima se garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost). Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje te navode, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede. Stoga, imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja (zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine) koja se ni na kakav način ne mogu dovesti u vezu sa garancijama člana 9. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje tih navoda. Također Ustavni sud ukazuje, vezano za navode o povredi prava iz člana z člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima (kojim se također garantira isto pravo), da pomenuta Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Na temelju člana 18. stav (3) tačka h) i člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/18 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio