Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3235/18 (G. R.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3235/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3235/18, rješavajući apelacije Gorana Ristića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUM
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Gorana Ristića podnesene protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3235/18.
2. Apelant je zatim, zastupan po punomoćnicima Borislavu Pisareviću i Marku Pisareviću, podnio novu apelaciju 11. juna 2018. godine, koja je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP 3303/18. Navedenom apelacijom su osporene iste odluke, dakle presude Apelacionog suda broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine i Osnovnog suda broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine.
3. Apelant je u predmetu broj AP 3235/18 zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje izrečene kazne zatvora do odnošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3235/18 od 19. juna 2018. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Budući da se predmetne apelacije odnose se na isto pitanje, odluku, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3235/18.
6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. i 30. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2019. godine do 20. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
9. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo ubistva iz člana 163 stav 1 u vezi sa članom 31 Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB), pa je primjenom čl. 7, 42, 43 i 49 istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo 10. novembra 2015. godine protiv apelanta podiglo optužnicu, koja je potvrđena 13. novembra 2015. godine, za krivično djelo iz člana 163 stav 2 tačka 1 KZDB, pri kojoj je ostalo do završetka glavnog pretresa. Dalje je navedeno da je Osnovni sud 8. jula 2016. godine donio presudu kojom je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina koja je ukinuta rješenjem Apelacionog suda od 10. marta 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U skladu s navedenim rješenjem pred Osnovnim sudom je održan pretres na način propisan odredbom člana 317 Zakona o krivičnom postupku DB (u daljnjem tekstu: ZKPDB) te su u smislu stava 3 navedene odredbe preuzeti pravilno izvedeni dokazi iz ranije sprovedenog postupka i glavnog pretresa, i to iskazi saslušanih svjedoka i materijalna dokumentacija koja je pobrojana od str. 3 do 9 obrazloženja presude. Na prijedlog apelantove odbrane izvedeni su novi dokazi, te su u tom pravcu saslušani vještaci klinički psiholog i neuropsihijatar i njihovi nalazi i mišljenja su uvršteni u dokazni materijal iako nije bio dat nalog Tužilaštva za izvođenje navedenih dokaza. Osim toga, u dokazni materijal su uvršteni zapisnici o saslušanju svjedoka Borisa Mirića od 23. i 24. maja 2015. godine i iskaz svjedoka Marka Vidovića od 25. maja 2015. godine. U nastavku presude je izvršena analiza i ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima na str. od 10 do 18 obrazloženja. U tom kontekstu je naveden sadržaj iskaza 27 saslušanih svjedoka i okolnosti povodom kojih su svjedočili, te je ocijenjen iskaz svjedoka Borisa Mirića iz istrage i sa glavnog pretresa. Osim toga, na glavnom pretresu je pročitan apelantov iskaz iz istrage, sa zapisnika o ispitivanju osumnjičenog koji je sačinjen 23. maja 2015. godine, koji je dat u skladu sa članom 273 stav 3 ZKPDB, s obzirom na to da je apelant upozoren u smislu člana 78 stav 2 tačka c) ZKPDB prilikom saslušanja u istrazi. Na str. od 18 do 20 naveden je sadržaj nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu Zdenka dr Cihlarža koji je izvršio obdukciju leša (u daljnjem tekstu: oštećeni), na strani 21 je naveden sadržaj nalaza i mišljenja sudskog vještaka za biološka vještačenja, a u nastavku sadržaj nalaza i mišljenja vještaka koji je naredbom Tužilaštva od 22. juna 2015. godine dobio zadatak da vještači tri mobilna telefona, od kojih jedan pripada apelantu. Na str. 22 i 23 obrazloženja presude su navedeni materijalni dokazi – zapisnici o uviđaju Policije DB, zapisnik o pretresu stana, zapisnik o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta s tijela oštećenog i ostala materijalna dokumentacija koju su u relevantnom periodu sačinili nadležni organi Distrikta Brčko.
11. Uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 163 stav 1 u vezi sa članom 31 KZDB na način, u vrijeme i u mjestu kako je pobliže navedeno u izreci presude, prema ocjeni Osnovnog suda, proizlazi iz dokaza koji su navedeni na str. od 23 do 25 presude, među kojima su iskazi svjedoka očevidaca događaja, svjedoka koji su preduzimali službene radnje u konkretnom predmetu i iskaza drugih svjedoka koji su potvrđeni materijalnim dokazima, na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje. Iz tog razloga, kako je dalje obrazloženo, nije prihvaćen apelantov iskaz koji je dao na zapisnik o ispitivanju osumnjičenog 23. maja 2015. godine, kao ni izjava koju je dao na glavnom pretresu 20. maja 2016. godine, budući da su u suprotnosti s iskazima svjedoka kojima je poklonjena vjera, materijalnom dokumentacijom koju su sačinili svjedoci koji su preduzimali službene radnje i s nalazima i mišljenjima vještaka koji su sačinjeni po pravilima struke na koje ni stranke, kao ni apelantova odbrana nisu imale primjedbi. U pogledu apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela sprovedena su vještačenja po vještaku neuropsihijatru, vještaku psihologu i vještaku kliničkom psihologu, te su zaključci iz nalaza i mišljenja prihvaćeni s obzirom na to da su objektivni i dati prema pravilima struke i izvedeni na osnovu podataka koje je vještacima dao apelant.
12. Na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta kao saizvršioca stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva, pri čemu je postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. Sud nije prihvatio pravni opis i pravnu kvalifikaciju Tužilaštva da se radi o ubistvu na podmukao način zato što je konkretno krivično djelo počinjeno na javnom mjestu koje je bilo osvijetljeno, da su izvršenje djela mogli vidjeti ili ih je vidio veći broj lica na mjestu koje je pokriveno video-nadzorom i da apelant nije pokazao posebnu lukavost. Od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani je cijenjena njegova životna dob, a od otežavajućih je cijenjena težina počinjenog krivičnog djela, ranija osuđivanost za djela upotrebom fizičke sile, kao i njegovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, jer je preduzeo radnje radi prikrivanja tragova izvršenja krivičnog djela. Stoga je zaključeno da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina srazmjerna stepenu društvene opasnosti počinjenog djela i apelantove krivične odgovornosti i da će se izrečenom kaznom ostvariti specijalna i generalna prevencija.
13. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva i apelantove odbrane, te je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine. U obrazloženju presude su, prije svega, navedeni žalbeni osnovi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, kao i prijedlozi koji su povodom žalbe istaknuti na javnoj sjednici Apelacionog suda. Nakon što je Apelacioni sud ispitao prvostepenu presudu u smislu člana 306 ZKPDB, odnosno u onom dijelu koji se pobija žalbom i po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu povrijeđen krivični zakon, zaključeno je da apelantova žalba nije osnovana, te su u nastavku presude navedeni razlozi za takav stav. U pogledu neosnovanosti prigovora da je prvostepena presuda zahvaćena brojnim bitnim povredama ZKPDB koje su za direktnu posljedicu imale pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu krivičnog zakona, kao i nepravilnu i nezakonitu odluku o krivičnopravnoj sankciji, Apelacioni sud je istakao sljedeće: da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne i odlučne činjenice na kojima je zasnovao svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme i na način opisan u izreci presude; da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično utvrđenje pravilno primijenio odredbe KZDB kada je ocijenio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 163 stav 1 u vezi sa članom 31 KZDB, a ne krivično djelo iz člana 163 stav 2 u vezi sa članom 1 i u vezi sa članom 31 KZDB za koje ga je Tužilaštvo teretilo; da je prvostepeni sud tokom postupka izveo sve dokaze optužbe i odbrane i izvršio detaljnu i savjesnu ocjenu svih dokaza cijeneći ih pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak u pogledu dokazanosti činjenica, kao što je propisano odredbom člana 281 stav 2 ZKPDB.
14. U nastavku obrazloženja presude su pojedinačno analizirane iznesene žalbene tvrdnje u pogledu bitnih povreda postupka i to, između ostalog, tvrdnja o povredi principa in dubio pro reo i povredi prava apelanta kao optuženog, što je, prema tvrdnji žalbe, za posljedicu imalo nepravilnu i nezakonitu presudu. U tom pravcu je navedeno da je neosnovan prigovor prema kojem prvostepeni sud nije u cijelosti postupio prema uputama Apelacionog suda iz ranijeg rješenja (kojim je ukinuta prethodna prvostepena presuda), te da je suprotno takvim tvrdnjama prvostepeni sud obratio naročitu pažnju na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je apelantu optužnicom bilo stavljeno na teret i izmijenio je u skladu s provedenim dokazima, te dao uvjerljive razloge zašto nije prihvatio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice. Takođe je pravilno razmotreno pitanje apelantove vinosti i njegovog psihičkog odnosa prema izvršenom djelu te pravilno utvrđeno da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem; pravilno je postupljeno kada je odlučeno da se kao dokaz provede čitanje apelantovog iskaza iz zapisnika o ispitivanju tada osumnjičenog od 23. maja 2015. godine koji je sačinjen u Policiji DB jer na navedeni način nije povrijeđena odredba člana 273 stav 3 ZKPDB, pri čemu navedeni dokaz nije uticao na zakonitost presude kao što se žalbom neosnovano tvrdi; da je prvostepeni sud na glavnom pretresu koristio navedeni dokaz uvažavajući apelantovo pravo da ne odgovara na pitanja tužioca i suda, pri čemu je prethodno provjereno da li je iskaz u istrazi dat u smislu odredbe člana 78 stav 2 tačka c) ZKPDB tako da se ne može govoriti o povredi člana 273 stav 3 ZKPDB, niti o bilo kakvom uticaju na zakonitost presude. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da se žalbom pogrešno tvrdi da je apelantov iskaz iz istrage ključni dokaz jer iz presude proizlazi da je taj dokaz izveden i stavljen u kontekst svih drugih izvedenih dokaza pri čemu, nasuprot žalbenim tvrdnjama, nije bio ključan u postupku utvrđivanja činjeničnog stanja, niti je na njemu zasnovana odluka o apelantovoj krivici. U tom kontekstu su u nastavku navedeni razlozi zbog kojih je neosnovanim ocijenjen prigovor da je apelantov iskaz u istrazi pribavljen nezakonito, pri čemu je Apelacioni sud imao u vidu da je, osim policijskih službenika, pri uzimanju iskaza učestvovala tužiteljica Tužilaštva, pa stoga i navedeni dokaz nije nezakonit, niti je pribavljen nezakonito.
15. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Apelacioni sud je istakao da se u žalbi analiziraju dijelovi činjeničnog opisa izreke presude i neargumentovano pokušava osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. U tom kontekstu su u nastavku obrazloženja navedene tvrdnje žalbe i u vezi s tim na str. od 23 do 31 presude ponovljeni relevantni dijelovi prvostepene presude i dokazi na osnovu kojih je, njihovom pravilnom analizom i ocjenom, utvrđeno činjenično stanje.
16. Apelacioni sud je ocijenio da nema mjesta ni žalbenom prigovoru o povredi krivičnog zakona jer je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe KZDB nalazeći da su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela iz člana 163 stav 1 u vezi sa članom 31 KZDB jer ubistvo nije izvršeno na podmukao način, kako se optužnicom tvrdilo. Isti zaključak je proistekao i u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji koja je, prema ocjeni Apelacionog suda, adekvatna svim okolnostima koje utiču na kaznu. Budući da prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitne povrede postupka, ni povrede krivičnog zakona, a ni druge propuste na koje je žalbom neosnovano ukazano, Apelacioni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe člana 313 ZKPDB.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. U opširnim apelacijama su u vezi s kršenjem navedenog prava, u suštini, istaknuti nedostaci procesno-pravne i materijalno-pravne prirode, i to: nedostaci koji se tiču bitnih povreda postupka; kršenja principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo; nedostatka razloga o odlučnim činjenicama u vezi s dokaznim postupkom, odnosno da u postupku nisu pravilno, savjesno i sveobuhvatno cijenjeni dokazi; da je obrazloženje paušalno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja proisteklog iz selektivne ocjene dokaza, naročito iskaza pojedinih svjedoka.
19. Apelacijama se suštinski ukazuje na nedostatke u postupku ocjene dokaza, te se u tom kontekstu iznosi sopstvena ocjena dokaza i zaključci suprotni zaključcima iz osporenih presuda. Apelant naime tvrdi da je u postupku koji se vodio protiv njega sproveden obiman dokazni postupak, da je saslušan veliki broj svjedoka (skoro 30), a da je prvostepena presuda praktično zasnovana na iskazima dva svjedoka koji su očevici inkriminišućeg događaja i koji su, prema apelantovom mišljenju, svojim iskazima prikrili sopstvenu krivičnu odgovornost. Navedeni propusti su, kako je dalje navedeno, doveli do pogrešne primjene krivičnog zakona na njegovu štetu kako u pogledu osude tako i u pogledu izrečene krivične sankcije. U tom pravcu je istaknuto da je ranijom prvostepenom presudom (koja je ukinuta) za kvalifikovani oblik istog krivičnog djela bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, a osporenim presudama na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, što je, prema njegovom mišljenju, simbolično smanjenje kazne i iz tog razloga nezakonito postupanje suda. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Apelacioni sud smatra da su navodi apelacije neargumentovani, da u žalbenom postupku nije povrijeđeno niti jedno pravo zaštićeno Ustavom i da je stoga apelacija neosnovana te je kao takvu treba odbiti.
21. Osnovni sud je istakao da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je utvrđeno činjenično stanje proisteklo iz analize i ocjene svih izvedenih dokaza koje su predložile odbrana i optužba.
22. Tužilaštvo smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da postupak kao cjelina nije bio pravičan i da su na bilo koji način dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje jer obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge i obrazloženja kako u pogledu svih odlučnih činjenica tako i ocjene provedenih dokaza.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16 i 13/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 31.
Ako više lica zajednički učine krivično djelo, sudjelovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući šta drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Svrha kažnjavanja Član 42.
Svrha kažnjavanja jest;
a)da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b)da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;
c)da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;
d)i da se utiče na svijest građana o opasnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.
Kazna zatvora Član 43.
(1)Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.
(2)Kazna zatvora izriče se na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 49. stav 1.
(1)Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na lice učinioca.
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Ubistvo Član 163 stav (1) (1)Ko drugog liši života, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 78 stav (2) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
a. da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, b. da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom, c. da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, d. da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, e. da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.
Član 273 stav (3) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78 stavom 2 tačkom c) ovog zakona.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 306.
Granice ispitivanja presude Apelacioni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
Član 313.
Odbijanje žalbe Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
Član 317 stav (3) Pretres pred Apelacionim sudom (3)Ostale dokaze koji su pravilno izvedeni u prvostepenom postupku Apelacioni sud nije dužan ponovo da izvodi na pretresu, ali je obavezan određeno naznačiti koji su to dokazi i navesti da će oni biti uvršteni u dokazni materijal pri donošenju drugostepene odluke.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio posredstvom punomoćnika 12. aprila 2018. godine, a apelacije su podnesene 8. i 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku iz kojeg su proizašle odluke koje se apelacijom osporavaju utvrđivala se „osnovanost krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču nedostataka procesno-pravne i materijalno-pravne prirode, između ostalog, kršenja principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama u vezi s dokaznim postupkom, konkretno selektivnoj ocjeni dokaza i stoga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je i primjena materijalnog prava bila proizvoljna.
34. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
37. U kontekstu navedenih stavova, u pogledu navoda apelacije istaknutih u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 ZKPDB). Pri tome, prema članu 15 ZKPDB sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je konačnom osporenom odlukom Apelacioni sud potvrdio presudu Osnovnog suda kojom je apelant proglašen krivim zato što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo ubistva iz člana 163 stav 1 u vezi sa članom 31 KZDB, te ga je uz primjenu relevantnih odredbi tog zakona osudio na kaznu zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje elemenata tog krivičnog djela i apelantovu ulogu u izvršenju djela. Naime, na glavnom pretresu je sproveden obiman dokazni postupak, u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o apelantovoj krivici. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Upravo suprotno tome, apelantu je omogućeno da izvodi svoje dokaze, između ostalog, saslušanjem svjedoka odbrane, te novim vještačenjem u ponovnom postupku, nakon ukidanja ranije prvostepene presude. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, o čemu je takođe dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, Osnovni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je u konačnici osuđen i razloge zbog kojih nije prihvaćen kvalifikatorni oblik tog djela koji je zastupala optužba. U obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza i njihovog dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na postojanje elemenata krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Naime, Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi a drugim provedenim dokazima, između ostalog i dovođenjem apelantovog iskaza iz istrage sa svim drugim izvedenim dokazima. Pri tome je prethodno ispitan apelantov iskaz iz istrage s formalnopravnog aspekta i u tom kontekstu zaključeno da nije pribavljen nezakonito budući da je apelant u toj fazi postupka bio obaviješten o svojim pravima u svojstvu osumnjičenog u smislu člana 78 stav 2 tačka c) ZKPDB. Nadalje, nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza svih saslušanih svjedoka, među kojima i svjedoka očevidaca, čiju vjerodostojnost apelant dovodi u pitanje tvrdnjom da su takvim iskazima navedeni svjedoci praktično prikrili sopstvenu krivičnu odgovornost. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud vjerodostojnost navedenih iskaza ocijenio imajući u vidu da su u bitnim dijelovima saglasni i da ne odstupaju od drugih izvedenih dokaza, među kojima su, osim iskaza svjedoka, i materijalni dokazi pribavljeni tokom postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovana apelacija u dijelu kojim se problematizuje način ocjene dokaza i činjenično stanje.
39. Nadalje, u vezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s presumpcijom nevinosti i principom in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u žalbenom postupku, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetio da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovani prigovori povrede krivičnog zakona, pri čemu žalbom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZDB. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud zaključak o apelantovoj odgovornosti izveo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na osnovu sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, upravo primjenom principa in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti niti princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant osuđen.
40. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente kojim bi doveo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Nasuprot tome, redovni sudovi su za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević