Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-200/20 ("SU-NEXT" d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-200/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-200/20, rješavajući apelaciju "SU-NEXT" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "SU- NEXT" d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 073401 19 Rev od 6. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "SU-NEXT" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Maksimović advokat iz Bijeljine, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 073401 19 Rev od 6. septembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 073401 15 P od 14. decembra 2017. godine obavezani su prvotuženi („Agrimatco“ d.o.o. Bijeljina), drugotuženi (Z.T.) i trećetuženi (Č.S.) da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Odlučujući o žalbama prvotuženog i drugotuženog, Okružni sud u u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 80 0 P 073401 18 Gž od 17. decembra 2018. godine kojim su uvažene žalbe i djelimično je preinačena prvostepena presuda u odnosu na prvotuženog tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na drugotuženog i u tom dijelu predmet vraćen na ponovno sudnje.
4. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 17. decembra 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 6. septembra 2019. godine kojom je predmetnu reviziju odbio.
5. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je naveo da je apelant 2005. godine od trećetuženog kupio predmetne nekretnine i isplatio mu kupoprodajnu cijenu, ali da nisu zaključili pismeni ugovor o prodaji, te da je apelant vršio ulaganja u te nekretnine. Drugostepeni sud je dalje naveo da je trećetuženi osnovom valjanog ugovora od 27. oktobra 2010. godine prenio vlasništvo na predmetnim nekretninama na drugotuženog, kao kupca (koji je ranije bio vlasnik i direktor apelanta) i da se drugotuženi po tom osnovu upisao kao njihov vlasnik, da je te nekretnine i u vrijeme kada su bile u vlasništvu drugotuženog koristio apelant i vršio određena ulaganja, te da je u aprilu 2012. godine apelantov direktor postala R.T. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da je drugotuženi 13. oktobra 2015. godine osnovom valjanog kupoprodajnog ugovora predmetne nekretnine prodao prvotuženom koji je po tom osnovu ishodio upis prava svojine na svoje ime, a zatim deposjedirao apelanta iz tih nekretnina. Drugostepeni sud je naveo da su apelant i drugotuženi 3. novembra 2015. godine zaključili vansudsko poravnanje kojim se apelant obavezao odreći tužbenog zahtjeva iz podnesene tužbe protiv drugotuženog i trećetuženog, kojim je tražio da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora od 27. oktobra 2010. godine i utvrdi da je apelant na osnovu usmenog ugovora iz 2005. godine kupio ove nekretnine te da se upiše kao njihov vlasnik i posjednik, a drugotuženi se obavezao da apelantu isplati 30.000,00 KM. Na navedeni način stranke su se saglasile da su na ovaj način trajno riješile sve svoje sporne odnose i da se odriču bilo kakvih međusobnih potraživanja, te da je Osnovni sud u Bijeljini 10. novembra 2015. godine donio presudu na osnovu odricanja kojom odbija apelantov tužbeni zahtjev. Osnovom navedenog, drugostepeni sud je naveo da su predmetne nekretnine na osnovu valjanog pravnog posla prenesene sa drugotuženog na prvotuženog, da pravni osnov nije otpao i da prvotuženi nema nikakvih odnosa sa apelantom s tim u vezi, te zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev po osnovu sticanja bez osnova u odnosu na prvotuženog. Drugostepeni sud je naveo da je drugotuženi postao vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu ugovora sa trećetuženim (koji više nije sporan), a za koje nekretnine je cijenu platio apelant. Naime, drugostepeni sud je naveo da apelant tužbom traži vrijednost za koju se drugotuženi okoristio zbog apelantovih ulaganja u predmetne nekretnine, te naglasio da ako između apelanta i drugotuženog u vezi sa tim ulaganjima nema nikakvog valjanog pravnog osnova, onda je jasno da se drugotuženi neosnovano obogatio, jer je prodao nekretnine sa uvećanom vrijednošću za izvršena ulaganja apelantovim sredstvima. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da prvostepeni sud nije posvetio dovoljno pažnje činjenicama koje se odnose na zaključenje poravnanja i njegovoj sadržini u vezi sa drugim izvedenim dokazima, pa se ne može pouzdano zaključiti jesu li ovim poravnanjem uz uzajamna popuštanja, razriješeni i odnosi stranaka vezani za predmetna ulaganja (član 1089. Zakona o obligacionim odnosima), jer ako jesu, nema mjesta apelantovom tužbenom zahtjevu. Međutim, ako poravnanjem nisu razriješeni odnosi stranaka vezani za predmetna ulaganja, drugostepeni sud je naveo da bi onda bilo bitno utvrditi kolika bi bila tržišna vrijednost predmetnih nekretnina na dan prodaje prvoapelantu da nisu izvršena apelantova ulaganja, a razlika od postignute cijene od 235.000,00 KM i tržišne cijene na taj dan prestavljala bi stečeno bez osnova za drugotuženog, zbog čega je ukinuo prvostepenu odluku u odnosu na drugotuženog.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prodaja predmetne nekretnine prvotužnom ostvarena nakon izvršenih ulaganja (apelant nakon toga nije ništa ulagao), pa je izvjesno da je prvotuženi plaćanjem kupoprodajne cijene isplatio vrijednost nekretnina, uključujući i dio koji je nastao ili je poboljšan apelantovim ulaganjima, zbog čega na strani prvotuženog nema obogaćenja kao jednog od uslova bez kojeg nema primjene pravila o sticanju bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da su predmetne nekretnine bile njegova svojina i da ih je drugotuženi bespravno otuđio prvotuženom, u kakvim navodima se iscrpljuje dobar dio apelantove revizije, te naglasio da takvi apelantovi navodi, pod uslovom i da su tačni (a nisu) nisu od uticaja na rješenje ovoga spora u kojem nije sporno vlasništvo, nego se traži isplata određenog iznosa po osnovu sticanja bez osnova. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda, u osporenom dijelu, pravilna i zakonita, zbog čega je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant se „pita kako ne može po osnovu sticanja bez osnova tražiti svoja ulaganja od prvotuženog, koji je vlasnik imovine u koju je apelant ulagao svoja sredstva“. Također, apelant navodi da „po logici drugostepenog suda drugotuženi može otuđiti bilo čiju imovinu trećem licu, kao što je učinio apelantu prodavši je prvotuženom, i tu nema sticanja bez osnova jer postoji ugovor između drugotuženog i prvotuženog, te se pita kako može prvotuženi kupiti apelantovu imovinu od drugotuženog“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su drugostepeni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka jasno i argumentovano obrazložili svoj zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev po osnovu sticanja bez osnova u odnosu na prvotuženog neosnovan, odnosno da na strani prvotuženog nema obogaćenja kao jednog od uslova bez kojeg nema primjene pravila o sticanju bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, uzeo u obzir i to da je apelantovo ulaganje u predmetnu nekretninu izvršeno prije prodaje predmetne nekretnine prvotužnom, a na koje ulaganje apelant ukazuje i u apelaciji, te jasno i detaljno objasnio zašto smatra da tako izvršeno apelantovo ulaganje ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević