Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6685/18 (M. T.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-6685/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6685/18, rješavajući apelaciju Mirjane Todorović rođ. Jakšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mirjane Todorović rođ.
Jakšić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Todorović rođ.
Jakšić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev, kao i u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22.
augusta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirjana Todorović rođ. Jakšić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pančeva, Republika Srbija, koju zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijela je 17. novembra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 1. novembra 2019. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika tužene Općine Srebrenica (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 11. do 15. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 15. septembra 2004. godine podnijela tužbu protiv Općine Srebrenica (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete na ime protivvrijednosti srušenog stambeno-poslovnog objekta u Srebrenici. Apelantica je 25. jula 2005. godine dopunila tužbu.
6. U periodu od podnošenja tužbe do 13. jula 2013. godine Osnovni sud je tri puta donosio prvostepenu presudu budući da je Okružni sud, postupajući po žalbama stranaka, tri puta ukidao prvostepenu presudu i predmet vraćao na ponovno suđenje.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 82 0 P 002753 11 Gž 2 od 18. aprila 2013. godine usvojene su žalbe apelantice i tužene, pa je Presuda Osnovnog suda broj 82 0 P 002753 12 P 2 od 22. oktobra 2012. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Apelantica je 13. jula 2013. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju, koja je registrirana pod brojem AP 3112/13, zbog dužine trajanja postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije rješenjem Okružnog suda od 18. aprila 2013. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3112/13 od 18. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku.
9. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 002753 12 P 3 od 5. maja 2014. godine u ponovljenom postupku u cijelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev (u vrijeme donošenja odluke o apelaciji broj AP 3112/13 Ustavni sud nije imao informaciju o donošenju ove presude).
10. Rješenjem Okružnog suda broj 82 0 P 002753 14 Gž 3 od 2. decembra 2014. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda od 5. maja 2014. godine.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 82 0 P 002753 15 Rev 3 od 2. aprila 2015. godine usvojena je apelanticina revizija, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 82 0 P 002753 15 Gž 4 od 4. maja 2015. godine usvojena je apelanticina žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 5. maja 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
13. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 002753 13 P 4 od 19. juna 2017. godine u ponovljenom postupku djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da joj na ime protivvrijednosti porušenog stambeno-poslovnog objekta, ranije izgrađenog na preciziranoj parceli u Srebrenici, isplati određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa u tom dijelu apelanticin zahtjev odbijen. Istovremeno je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja poslovnog prostora – lokala precizirane površine, u određenom ukupnom novčanom iznosu za precizirani vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom, te dalje mjesečne iznose zakupnine počev od augusta 2007. godine pa do pravomoćnog okončanja spora. Ujedno je odbijen i apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja stambenog prostora precizirane površine u određenom ukupnom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom za isti period, te dalje mjesečne iznose zakupnine počev od juna 2007. godine pa do pravomoćnog okončanja spora.
14. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica bila vlasnik stambeno-poslovnog objekta sa okućnicom izgrađenog na preciziranoj katastarskoj čestici u Srebrenici, kao i da je objekt srušen u septembru 1997. godine na osnovu odluke Izvršnog odbora (tužene) od 4. jula 1997. godine. Također je utvrđeno da je tužena apelantici ponudila stan u Srebrenici kao zamjenu za porušeni objekt, koji je apelantica prihvatila i parnične stranke su zaključile ugovor o zamjeni nekretnina. Međutim, predmetni ugovor je poništen zato što se naknadno ispostavilo da stan nije vlasništvo tužene. Osnovni sud je naveo da je akt o rušenju stambeno-poslovnog objekta tužene bio nezakonit jer nije donesen u skladu s relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku, te da apelantica kao vlasnica stambene zgrade koja je srušena nezakonito od strane organa tužene ima pravo na naknadu štete u visini vrijednosti odgovarajućeg stana ili troškova izgradnje stambene zgrade u skladu s odredbama člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, Osnovni sud je naveo da je sporno u kakvom stanju se nalazio stambeno-poslovni objekt u vrijeme rušenja, sporna je bila površina porušenog objekta, kao i potraživana naknada izmakle dobiti za neizdavanje poslovnog i stambenog prostora.
15. U vezi s površinom objekta, Osnovni sud je naveo da je apelantica dala četiri različita podatka o površini srušenog objekta: jedan naveden u ugovoru o zamjeni nekretnina (58 m ), drugi naveden u zahtjevu i projektnoj dokumentaciji iz 1982. godine (neto površina 69,70 m , bruto površina sa kućištem 60 m ), treći podatak egzistira po projektu iz 1990. godine (134,08 m ), a četvrti u tužbi (75 m ). Osnovni sud je naveo da se nije moglo provjeriti da li su zaista urađeni radovi po projektnoj dokumentaciji iz 1982. godine budući da apelantica nije prezentirala upotrebnu dozvolu, te da je vještak građevinske struke na osnovu različitih podataka u pogledu površine stambenog i poslovnog prostora dao nalaz i mišljenje o pretpostavljenim situacijama građevinske vrijednosti objekta kako mu je to naloženo sa strane punomoćnika tužiteljice. Međutim, vještak nije dao izričito izjašnjenje jer nije imao egzaktne podatke o stanju objekta u momentu rušenja.
16. U vezi sa stanjem objekta apelantica je tvrdila da je objekt bio u funkcionalnom stanju s manjim oštećenjima, dok je tužena kao razlog rušenja navela njegovo oštećenje do te mjere da je ugrožavao saobraćaj i prolaznike. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su različiti i iskazi svjedoka (M. S., S. K., Ž. V., M. G., D. R., Z. K.) o stanju objekta neposredno prije rušenja, njegovoj uslovnosti i mogućnosti izdavanja kako stambenog tako i poslovnog prostora. Naime, Osnovni sud je naveo da su svjedoci dali različite iskaze o izgledu objekta koji nisu mogli biti pouzdan podatak i stvarna slika o njegovom stanju, te je posebno istakao iskaz svjedoka D. M. koji je rekao da je „apelanticina kuća bila starija, da su kuće poslije rata bile oštećene i oronule, da je objekt vidio odozgo i da je bio u lošem stanju, pa se plašio da uđe jer bi se nešto moglo srušiti“. Osnovni sud je naveo da je ova izjava prihvatljiva zato što je potvrđuju i fotografije iz 1997. godine neposredno prije rušenja (fotografija apelanticinog stambeno-poslovnog objekta uložena kao dokaz tužene), a što je potvrdio i tadašnji predsjednik Izvršnog odbora D. K., čiji je organ donio odluku o rušenju objekata na toj lokaciji upravo zbog stanja u kojem su se objekti nalazili.
17. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je, u vezi s površinom objekta, najpouzdaniji podatak koji je apelantica iznijela u momentu zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, a to je da se radilo o površini stambenog prostora od 58 m budući da je pristala na zamjenu srušenog objekta za nov stan od 45 m , što je za nju tada bila adekvatna zamjena i smatrala se namirenom. Osnovni sud je naveo da je kao utvrđenu površinu porušenog objekta uzeo površinu od 58 m , te je visinu naknade štete utvrdio prema tadašnjoj srednjoj tržišnoj vrijednosti m na teritoriji Srebrenice i Bratunca budući da se naknada štete utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a u skladu s odredbama čl. 185, 189. i 190. ZOO. Osnovni sud je naveo da je ukupan iznos štete izračunao tako što je prosječnu cijenu kvadratnog metra (800 KM) pomnožio s površinom objekta, te je naveo da je apelantici dosudio adekvatnu i pravičnu nadoknadu.
18. Osnovni sud je dalje istakao šta je propisano odredbama čl. 155. i 189. ZOO, te je naveo da je apelantica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je potraživala izmaklu korist budući da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije dokazala. Naime, Osnovni sud je naveo da se pod redovnim tokom stvari prema kojem se dodjeljuje naknada izmakle koristi podrazumijeva određeni stepen izvjesnosti da bi zaista bila ostvarena određena dobit, što znači da se procjenjuje konkretna situacija oštećenog lica, odnosno stanje objekta koji bi se davao u zakup. Međutim, Osnovni sud je naveo da bi apelantica kao oštećeno lice imala pravo na ovu naknadu štete nije dovoljno samo da navede koliko bi, prema mjesnim prilikama, mogla ostvariti prihoda da je dio nekretnina izdavala trećim licima u zakup. Naime, šteta zbog izgubljene zarade zbog nekorištenja nekretnina može nastati samo licu čije se nekretnine i koriste u takve svrhe, a prema izjavama svjedoka utvrđeno je da apelanticin objekt prije rušenja nije imao osiguranu struju i vodu, iz čega osnovano proizlazi da se kao takav i nije mogao izdavati trećim licima u zakup. Ovakvom zaključku doprinosi i fotografija iz jula 1997. godine, koju je sud prihvatio kao dokaz, iz koje očigledno proizlazi da se radilo o devastiranim i napuštenim objektima. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je u vidu imao i općepoznatu činjenicu da se u Srebrenici vrlo malo poslovnih prostora zaista koristi, čak i onih koji su na boljoj lokaciji nego što je bila apelanticina kuća, te da malobrojni vlasnici od tako iznajmljenih prostora, kako stambenih tako i poslovnih, zaista ostvaruju dobit. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu odredbe člana 190. ZOO, kao i činjenicu da je apelantica ovaj dio tužbenog zahtjeva zasnovala na svojoj subjektivnoj procjeni, a ne na osnovanom očekivanju dobiti koja se prema redovnom toku stvari mogla ostvariti, zbog čega je takav zahtjev odbijen.
19. Presudom Okružnog suda broj 82 O P 002753 17 Gž 5 od 15. januara 2018. godine žalbe stranaka su djelimično usvojene i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o naknadi na ime protivvrijednosti porušenog stambeno-poslovnog objekta, tako što je dosuđena naknada snižena, te je tužena obavezana da na taj iznos plati zakonsku zateznu kamatu (prvostepeni sud propustio dosuditi) počev od 19. juna 2017. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do isplate. U ostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
20. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da iskazima svjedoka nije dovedena u sumnju fotografija objekta prije rušenja, koji dokaz je sud cijenio kao validan jer je to materijalni dokaz, a apelantica nije dokazala tvrdnju da je tužena uništila objekt s namjerom da bi prikazala da je objekt bio u stanju za rušenje. Okružni sud je naveo da zbog toga smatra da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je kao validnu površinu srušenog objekta uzeo površinu iz ugovora o zamjeni nekretnina i prema toj površini apelantici dosudio naknadu po tržišnoj cijeni starijeg stana. Međutim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno uzeo prosječnu cijenu starijeg stana u Bratuncu, a ne u Srebrenici (gdje iznosi 750 KM po m²), pa je taj sud apelantici dosudio manji iznos od onog koji je dosuđen prvostepenom presudom u skladu s odredbom člana
187. ZOO.
21. Okružni sud je dalje naveo da je apelantica na dosuđeni iznos štete tražila zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, međutim, prvostepeni sud je propustio odlučiti o kamati. Okružni sud je naveo da je zbog toga apelantici na dosuđeni iznos naknade materijalne štete, dosuđene prema cijenama u vrijeme presuđenja, dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostepene presude kojom je visina naknade određena, te se pozvao na načelni stav zajedničke sjednice Saveznog suda, vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 29. maja 1987. godine.
22. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o naknadi štete zbog izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja stambenog i poslovnog prostora, pravilno odlučio kada je zahtjev odbio kao neosnovan. Okružni sud je, prije svega, naveo da je apelantica prije rata izdavala samo poslovni prostor, da se na fotografiji iz 1997. vidi u kakvom je stanju objekt bio, da apelantica nije na pouzdan način dokazala da je do rušenja objekta izdavala i stambeni i poslovni prostor, te da je i danas u Srebrenici vrlo malo poslovnih prostora u funkciji, čak i na boljoj lokaciji od lokacije apelanticinog objekta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije tačna tvrdnja žalbe da je apelantica iskazima svjedoka dokazala da je zaista i poslije rata izdavala u zakup kako stambeni tako i poslovni prostor jer se niti jedan svjedok nije izjasnio da je koristio bilo stambeni bilo poslovni prostor u apelanticinom objektu i da je deložiran prije rušenja objekta. Okružni sud je također naveo da apelantica materijalnim dokazima nije uspjela da dokaže korisnu površinu kako stambenog tako i poslovnog prostora, a o čemu se izjasnio vještak građevinske struke. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine odbijena je apelanticina revizija i potvrđena drugostepena presuda.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema pravilima o odštetnoj odgovornosti oštećenom pripada prvenstveno pravo na restituciju in integrum, a tek ako to nije moguće nadoknađuje se vrijednost uništene stvari. Prema tome, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da apelanticin objekt nije bio obuhvaćen aktima tužene koji su prethodili rušenju, odnosno da je rušenje bilo nezakonito, Vrhovni sud je naveo da apelantici pripada pravo na novčanu naknadu građevinske vrijednosti predmetnog objekta jer je nesumnjivo pretrpjela štetu uslijed rušenja objekta, s tim da je obaveza dokazivanja površine i stanja objekta u vrijeme rušenja (septembar 1997. godine) bila na apelantici kao tužiteljici. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala stvarnu površinu objekta u vrijeme rušenja, niti je dokazala da je objekt bio očuvan. U vezi s navodima da je u vrijeme rušenja objekt bio očuvan, Vrhovni sud je naveo da su se apelanticini svjedoci izjašnjavali o izgledu objekta izvana, te da su njihovi iskazi suprotni ne samo iskazima svjedoka koji su saslušani po prijedlogu tužene već su prvenstveno suprotni fotografijama objekta prije rušenja (prema kojima je objekat bio u ruševnom stanju). U vezi s površinom objekta, Vrhovni sud je naveo da se vještak nije mogao izjasniti o stvarnoj površini porušenog objekta budući da je apelantica prezentirala nepotpunu projektnu dokumentaciju bez upotrebne dozvole, zbog čega se nije mogla iskazati ni vrijednost porušenog objekta. Vrhovni sud je naveo da zbog toga u postupku pred nižestepenim sudovima nije bilo mogućnosti da se pripadajuća naknada odredi prema stvarnom stanju i površini predmetnog objekta.
25. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se apelantica prilikom zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina s tuženom saglasila da izvrši zamjenu gradskog građevinskog zemljišta na preciziranoj parceli, stambenog objekta izgrađenog na istoj parceli u površini od 58 m korisnog stambenog prostora i susjedne parcele na kojoj su urađeni temelji za useljiv jednosoban stan površine 45 m .U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su pripadajuću naknadu odredili u odnosu na površinu od 58 m , koja je označena u ugovoru o zamjeni nekretnina, prema prosječnoj cijeni starijeg stana u Srebrenici. Vrhovni sud je naveo da je navedeno postupanje svakako u korist apelantice budući da je ugovorom o zamjeni nekretnina, pored predmetnog objekta, mijenjala i susjednu parcelu sa sagrađenim temeljom, te s obzirom na to da iz njene obavijesti od 1. oktobra 1997. godine upućenoj tuženoj proizlazi da ponuđeni stan (starije gradnje u površini od 45 m ) smatra adekvatnim, to ne proizlazi da je tu zamjenu smatrala privremenim rješenjem, kako tvrdi u reviziji. Vrhovni sud je naveo da je takav način utvrđenja pripadajuće naknade u konkretnim okolnostima jedino moguć, nije na apelanticinu štetu te je u skladu s odredbom člana 185. ZOO.
26. Vrhovni sud je dalje naveo da budući da nije dosuđena naknada vrijednosti građevinskog objekta u momentu rušenja, već prosječna cijena stana starije gradnje u vrijeme presuđenja, nisu osnovani ni revizioni navodi kojima se prigovara periodu za koji je dosuđena zatezna zakonska kamata, pri čemu u svakom slučaju apelantici zatezna zakonska kamata ne bi mogla pripasti od dana nastanka štete, kako se u reviziji navodi, jer tako tužbenim zahtjevom nije ni traženo.
27. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije dokazala osnovanost zahtjeva za naknadu izmakle koristi budući da predmetni objekt nije imao struje i vode, a bio je i oštećen, pa nije bio uslovan za izdavanje. Pogotovo imajući u vidu da je apelanticin iskaz u dijelu u kojem navodi da je objekt do 1997. godine izdavala za stanovanje D. R. i Z. K. suprotan iskazima tih svjedoka jer oni navode da su 1995. godine, kao izbjeglice, smješteni u objekt od strane predstavnika tužene. Apelantica je navela da je mogla očekivati korist od objekta da nije bilo rušenja jer se na području općine obavljala privredna djelatnost, te je dostavila potvrde o radu trgovinske radnje i grila (koji su se nalazili u blizini njenog objekta). Međutim, Vrhovni sud je naveo da te potvrde ne dokazuju da je apelanticin predmetni objekt u spornom periodu nakon rata bio uslovan i da je mogao biti predmet zakupa. Vrhovni sud je naveo da su stoga zahtjev za naknadu izmakle koristi nižestepeni sudovi pravilno odbili u cijelosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
29. Apelantica iscrpno navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da su sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, na koje su pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega su joj dosudili neznatnu i nisku naknadu za porušeni objekt, dok joj naknadu za izmaklu korist uopće nisu dosudili. Apelantica smatra da je dokazala i veličinu i stanje objekta koji je srušen, ali da su sudovi neosnovano vjeru poklonili svjedocima tužene, zbog čega smatra da je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku. Apelantica, dalje, navodi da su sudovi neosnovano na nju stavili teret dokazivanja veličine i stanja objekta prije rušenja budući da je tužena svojim nezakonitim radnjama otežala mogućnost dokazivanja istog.
30. Apelantica, također, navodi da su sudovi pogrešno obračunali zakonsku zateznu kamatu koju je ona potraživala od dana podnošenja tužbenog zahtjeva (25. septembar 2004. godine), a dosuđena joj je od dana donošenja prvostepene presude (19. juni 2017. godine). Apelantica navodi da je stav redovnih sudova u pogledu tumačenja odredbi materijalnog prava u odnosu na početak računanja dosuđene zakonske zatezne kamate proizvoljan i da predstavlja kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu zagarantiranih Ustavom. Apelantica se u vezi s ovim navodom pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 468/08 od 28. aprila 2010. godine.
31. Osim toga, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao neosnovano dugo, zbog čega je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Apelantica ističe da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3112/13 od 18. novembra 2014. godine u istom postupku utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pa apelantica ovom apelacijom potražuje naknadu štete za period od 18. novembra 2014. godine, odnosno od dana donošenja odluke Ustavnog suda.
b)Odgovori na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženjima datim u pobijanoj presudi, da smatra da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi, da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
33. Okružni sud je naveo da ostaje pri obrazloženjima datim u presudi, da smatra da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi, da je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
34. Osnovni sud je naveo da je pravilo utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravo, a da se o visini dosuđenog iznosa ne može izjasniti jer je taj iznos utvrđen odlukom drugostepenog suda.
35. Pravobranilaštvo je navelo da je apelantica bila vlasnica devastiranog stambenog objekta koji je oštećen protekom vremena (izgrađen prije više od 100 godina) i ratnim dejstvima, pa je predstavljao opasnost za pješake i vozila, zbog čega je i srušen. Posebno je naglašeno da apelantica objekt nije održavala, da nije pokazivala namjeru da se vrati i živi u njemu, niti se protivila rušenju. Pravobranilaštvo je dalje navelo da je visina naknade utvrđena nalazom vještaka u skladu s važećim propisima, da je tužena iznos odmah isplatila i da svojim radnjama nije odugovlačila postupak, te da apelantica nije dokazala da je izvršena rekonstrukcija objekta. Pravobranilaštvo je navelo da apelantica u apelaciji ponavlja prigovore iz redovnog postupka i da od Ustavnog suda pokušava ishoditi da ponovo vrši ocjenu dokaza. Pravobranilaštvo je dalje navelo da apelantica nije dokazala postojanje osnova za isplatu izmakle koristi budući da je samo izvela općenite dokaze kojima nije uspjela dokazati uslovnost stambenog i poslovnog prostora, niti njihove korisne površine. Pravobranilaštvo je navelo da smatra da su redovni sudovi apelantici pravilno dodijelili novčanu naknadu građevinske vrijednosti srušenog objekta. Pravobranilaštvo je također navelo da zakonska zatezna kamata nije mogla biti obračunata od dana nastanka štete i da su neosnovani apelanticini prigovori. Slijedom iznesenog, Pravobranilaštvo je navelo da u redovnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih prava, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(...)
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
37. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Kad dospeva obaveza naknade Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.
Naknada u slučaju propasti stvari oduzete na nedozvoljen način Član 187.
Ako je stvar koja je bila oduzeta imaocu na nedozvoljen način propala usled više sile, odgovorno lice dužno je dati naknadu u novcu.
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(...)
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete na ime protivvrijednosti srušenog stambeno-poslovnog objekta, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
46. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo, te da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. Apelantica posebno ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO prilikom određivanja početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.
47. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
49. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). a)U odnosu na dio odluke o početku toka zakonske zatezne kamate
50. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog stava Okružnog i Vrhovnog suda da joj zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude, a ne od dana podnošenja tužbe kako je to apelantica tražila u svojoj tužbi. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da kako apelantici nije dosuđena naknada vrijednosti građevinskog objekta u momentu rušenja, već prosječna cijena stana starije gradnje u vrijeme presuđenja, nisu osnovani navodi kojima apelantica prigovara periodu za koji je dosuđena zakonska zatezna kamata, te da u svakom slučaju apelantici zatezna zakonska kamata ne bi mogla pripasti od dana nastanka štete kako se u reviziji navodi jer tako tužbenim zahtjevom nije ni traženo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 185. ZOO propisano da oštećenom licu pripada pravo na uspostavljanje stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala ili na naknadu novčane vrijednosti uništene stvari, dok je odredbom člana 186. ZOO propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi apelantici dosudili naknadu štete na ime protivvrijednosti stambeno-poslovnog objekta koji je tužena nezakonito srušila, te da su zakonsku zateznu kamatu na materijalnu štetu dosudili od dana presuđenja.
51. Ustavni sud podsjeća na to da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju naknade materijalne štete zauzeo stav još prije skoro 12 godina. Tako je o tom pitanju već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/08, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 50/09, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3081/08 od 29. juna 2011. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 657/11 od 12. februara 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2555/18 od 13. novembra 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama je izražen stav da se pri određivanju naknade materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude.
52. Imajući u vidu ovakav stav u vezi s tumačenjem relevantnih odredbi ZOO, koje su i u vrijeme donošenja osporene odluke, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već raspravljano u citiranim odlukama, Ustavni sud zaključuje da i u konkretnom slučaju treba primijeniti njegov stav. Stoga se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih navoda, Ustavni sud u cijelosti poziva na stav iznesen u citiranim odlukama.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosna i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.
b)U odnosu na dio odluke o glavnom tužbenom zahtjevu
54. Apelantica tvrdi da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo, te da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s im Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak tokom kojeg je saslušao svjedoke (M. S., S. K., Ž. V., M. G., D. R., Z. K., D. M. i dr.), apelanticu, vještaka, te izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoje zaključke i viđenje u pogledu osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili svoj stav da apelantica provedenim dokazima nije uspjela dokazati da su površina i stanje porušenog objekta odgovarali njenim navodima iz tužbenog zahtjeva, zbog čega su joj dosudili manju naknadu od one koju je ona tražila. Ustavni sud, također, nalazi da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega su odbili apelanticin zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi, navodeći da apelantica nije uspjela dokazati da je takvu štetu zaista i pretrpjela budući da nije dokazala da bi porušeni objekt zaista mogla izdavati u zakup. Imajući u vidu da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoj stav o djelimičnom usvajanju tužbenog zahtjeva u pogledu naknade materijalne štete, te odbijanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izmaklu korist, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe (član 185. i član 189. ZOO), Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova u ovom dijelu.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na dio odluke kojim je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku
56. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Relevantna načela
57. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud je u uvodnim napomenama istakao da je postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 82 0 P 002753 18 Rev 2 od 22. augusta 2018. godine prethodilo donošenje Odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 3112/13 od 18. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je Ustavni sud usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u postupku koji mu je rješenjem Okružnog suda u Bijeljini od 18. aprila 2013. godine vraćen na ponovno suđenje. U međuvremenu, a o čemu Ustavni sud nije imao podatke prilikom donošenja Odluke broj AP 3112/13, Osnovni sud je 5. maja 2014. godine u ponovljenom postupku donio prvostepenu presudu.
59. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka, a i apelantica u apelaciji navodi da naknadu štete zbog dužine trajanja postupka potražuje od dana donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 3112/13, čime ukazuje na kršenje prava u razumnom roku nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42. i 43, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3112/13, dakle od 18. novembra 2014. godine, do dana donošenja Presude Vrhovnog suda od 22. augusta 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine postupka je period od tri godine i devet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
60. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naknade štete na ime protivvrijednosti porušenog stambeno-poslovnog objekta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te imajući u vidu provedene dokaze (saslušan veliki broj svjedoka, apelantica, provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju) Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. U pogledu apelanticinog ponašanja Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je apelantica doprinijela dužini postupka. U odnosu na ponašanje sudova Ustavni sud nalazi da je u relevantnom periodu od tri godine i devet mjeseci doneseno šest odluka (tri meritorne i tri procesne). Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
61. U odnosu na dio odluke u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete, Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
62. U odnosu na dio odluke u kojem je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud nalazi da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), a koje je Ustavni sud ocijenio kao neosnovane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.
63. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica iznijela paušalne navode o povredi ovih prava budući da nije obrazložila u čemu nalazi njihovu povredu. Naime, apelantica nije ponudila argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava, već ih je dovela u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelanticine navode o kršenju ovih prava.
64. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom budući da je izjavljivala žalbe protiv prvostepene presude, odnosno revizije protiv drugostepene presude, o kojima su odlučili viši sudovi, razmotrili žalbene, odnosno revizione navode i dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali potpunim usvajanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva, sama po sebi, ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju u dijelu odluke kojim je odlučeno da na dosuđeni iznos naknade materijalne štete zakonska zatezna kamata počinje teći od dana donošenja prvostepene presude povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
66. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoju odluku o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete porušenog objekta i odbijanju zahtjeva za naknadu izmakle koristi, sve u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza od strane suda. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ budući da su sudovi u periodu od tri godine i devet mjeseci donijeli tri meritorne i tri procesne odluke.
67. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer ne postoji ništa što bi ukazalo da su u predmetnom postupku ova prava povrijeđena budući da je apelantica iznijela samo paušalne navode o njihovoj povredi.
68. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koju mogućnost je i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
69. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević