Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1001/20 (N. I.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1001/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-1001/20, rješavajući apelaciju Nedžada Imširovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Imširović protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 048454 20 Kž od 22. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić odvjetnici iz Tuzle, podnio je 18. ožujka 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 048454 20 Kž od 22. siječnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim (što je u kupatilu zajedničke kuće fizički nasrnuo na svoju bivšu suprugu (oštećenu L.I.) sa kojom živi u istoj kući, tako što ju je šakom uhvatio za vrat i rukama je odgurnuo na ogledalo uslijed čega je kod oštećene došlo do nastupanja crvenila na lijevoj strani lica, lijevom ramenu i vratu, svjestan da tim radnjama ugrožava mir člana obitelji što je i htio) zbog kaznenog djela Nasilje u obitelji iz članka 222. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH), te mu je za navedeno kazneno djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud precizirajući optužnicu ispustio nedokazane navode, jer je iz izvedenih dokaza izveo zaključak da nije dokazana tvrdnja optužbe da apelant i oštećena žive u zajedničkom domaćinstvu (jer se pod zajedničkim domaćinstvom može smatrati samo gospodarska zajednica u kojoj se zajednički stječu i troše novčana i druga materijalna sredstva). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da ispuštene činjenice iz izreke pobijane presude ne predstavljaju nedopuštenu modifikaciju djela, u odnosu na onu iz optužnice iz razloga što se modifikacija odnosi u potpunosti na isti događaj i u realnom i u pravnom smislu, a nije dovela niti do teže kvalifikacije djela. Nadalje, naveo da je u izreci pobijane presude prvostupanjski sud našao utvrđenim da je kod oštećene kritičnog vremena došlo do nastupa crvenila na lijevoj strani lica, lijevom ramenu i vratu. U pogledu toga, ukazao je da je u obrazloženju presude prvostupanjski sud istakao da iz ambulantnog lista proizlazi da je oštećena primljena u dom zdravlja i da ju je pregledao doktor A.K. koji je konstatirao povrede na lijevoj strani lica, lijevog ramena i na vratu izraženo crvenilo (doktor A.K. to potvrdio na glavnoj raspravi, te konstatirao da je oštećena bila uznemirena i uplašena, zbog čega ju je uputio psihijatru i kirurgu, a ona mu je rekla da ju je u porodičnoj kući muž udarao po licu i vratu). Nadalje, naveo je da su ispunjena obilježja kaznenog djela nasilje u obitelji iz članka 222. stavak 1. KZ F BiH, budući da se pod nasiljem u smislu ove inkriminacije treba podrazumijevati sve oblike fizičkog, psihičkog, emocionalnog, duhovnog i ekonomskog nasilje koji dovode do ugrožavanja spokojstva, tjelesnog integriteta ili duševnog zdravlja pasivnog subjekta. Pod pojmom obitelji u smislu ove inkriminacije podrazumijevaju se i bivši supružnici i njihova djeca. S obzirom da je oštećena apelantova bivša supruga, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjen su bitna obilježja navedenog kaznenog djela, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog smatra da je bilo potrebno saslušati vještaka medicinske struke u pogledu mehanizma nanošenja ozljeda i njihovom intenzitetu, jer je nemoguće da oštećena zadobije povrede u vidu crvenila, a tvrdila je da je odgurnuta na ogledalo. Pored toga, apelant je osporavao ispunjenost bića kaznenog djela za koje je oglašen krivim, kao i primjenu pozitivno-pravnih propisa od strane suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1001/20 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio