Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-276/20 (F. Đ.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-276/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-276/20, rješavajući apelacije Fuada Đape, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fuad Đapo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315123 16 Rsž od 28. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Đapo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ahmed Fejzić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315123 16 Rsž od 28. studenog 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Fabrika Duhana Sarajevo d.d. Sarajevo), preinačena je prvostupanjska presuda tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa po osnovu prekovremenog rada kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka A.L. koji je u spornom razdoblju bio neposredni rukovoditelj apelantu (zaposlenom kod tuženog), proizilazi da odluka o prekovremenom radu u cijelom utuženom razdoblju nije postojala, a svjedok A.L je dozvoljavao prekovremeni rad apelantu bez suglasnosti direktora tuženog. Osim toga naveo je da je prema mišljenju svjedok A.L zadatak mogao biti urađen u okviru redovnog radnog vremena (svjedok naveo usmeno je dozvolio ulazak apelanta u tvornicu izvan radnog vremena i da ostaje produženo). Kantonalni sud je ukazao da je čl. 32. st. 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da u slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja opsega posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik, na zahtjev poslodavca, obvezan je da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do 10 sati tjedno. Zaposlenik može dobrovoljno, na zahtjev poslodavca, raditi prekovremeno, i to u trajanju od još najviše 10 sati tjedno (st. 3. navedenog članka). Također, naveo je da je čl. 71. ZOR regulirano da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću, između ostalog, za prekovremeni rad u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U pogledu toga, naveo je da je čl. 25. st. 2. Pravilnika o radu tuženog propisano da je organizacija rada poslodavca utvrđena na bazi tri smjene, odnosno dvije smjene, a konkretan raspored radnog vremena, u zavisnosti od potreba procesa rada, utvrđuje direktor kao ovlašteno lice poslodavca, a u slučaju više sile (požar, potres, poplava) povećanja opsega rada, te u drugim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik, na zahtjev poslodavca obavezan je da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do 10 sati tjedno (čl. 26. st.1. Pravilnika o radu tuženog). Kantonalni sud je ukazao da iz citiranih odredbi slijedi da svako duže faktičko zadržavanje na poslu ne može predstavljati prekovremeni rad. Naime, da bi zaposlenik imao pravo na uvećanje zarade po osnovu prekovremenog rada potrebno je da je poslodavac zahtijevao od zaposlenika da radi duže od punog radnog vremena i to u propisanim slučajevima kao i da je takav zahtjev dan u formi odluke, odnosno pisanog naloga. Slijedom toga Kantonalni sud je naveo da ako ne postoji zahtjev poslodavca za uvođenje prekovremenog rada u vidu odluke, odnosno pisanog naloga, ne može se govoriti o prekovremenom radu, te da sati koji su eventualno iskazani kao rad duži od radnog vremena u evidenciji tuženog ne mogu predstavljati prekovremeni rad, ukoliko nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 32. st. 1. ZOR. Prema tome, pošto činjenično utvrđenje nesumnjivo pokazuje da, u ovom slučaju, direktor kao ovlaštena osoba poslodavca (tuženog) nije zahtijevao u vidu odluke, odnosno pisanog naloga od apelanta da radi duže od punog radnog vremena, Kantonalni sud je istakao apelantov rad duži od punog radnog vremena, ne može smatrati, prekovremenim radom kao pravnim osnovom za povećanu plaću.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ističe da čl. 32. st. 1. ZOR, ne propisuje postojanje pismenog naloga poslodavca radniku da radi duže. Pri tome apelant navodi da u situaciji kad je poslodavac propustio izdati pismeni nalog a nesporno je postojanje prekovremenog rada, kao i nalog neposrednog rukovoditelja apelanta putem kojeg direktor osigurava izvršenje poslova društva, poslodavac je doveden u dominantan položaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosi na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-AP-1149/19 (u odnosu na predmet AP-1952/19) od 30. listopada 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević