Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3545/18 (S. S., V. S., A. S., Z. S. i F. D.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3545/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3545/18, rješavajući apelaciju Sifeta Skopljaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sifeta Skopljaka, Velije Smajića, Agana Skopljaka, Zahida Skopljaka i Fikreta Delića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 009822 18 Gži 4 od 6. juna 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantima Sifetu Skopljaku, Veliji Smajiću, Aganu Skopljaku, Zahidu Skopljaku i Fikretu Deliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupni iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku i Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sifet Skopljak, Velija Smajić, Agan Skopljak, Zahid Skopljak i Fikret Delić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Novog Travnika, koje zastupa Ivan Grubešić, advokat iz Novog Travnika, podnijeli su 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 009822 18 Gži 4 od 6. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenika M. B. zatraženo je 15. i 16. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 6. februara 2020. godine da dostavi predmetni spis.

3. Ustavni sud je zaprimio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda i Općinskog suda 23. i 31. oktobra 2019. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Općinski sud nije dostavio predmetni spis.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je u predmetnom izvršnom postupku donio Rješenje o izvršenju broj 51 0 P 009822 10 I od 2. decembra 2010. godine protiv izvršenika I. B. radi naplate novčanog potraživanja (apelanti su prijedlog za izvršenje podnijeli na osnovu izvršne isprave – Presude Općinskog suda broj 51 0 P 009822 08 P od 23. marta 2009. godine).

7. Iz obrazloženja Općinskog suda od 26. aprila 2018. godine proizlazi da je taj sud, postupajući po Rješenju Kantonalnog suda broj 51 0 P 009822 16 Gži 2 od 1. juna 2016. godine, donio Rješenje od 12. oktobra 2016. godine kojim je usvojen izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 2. decembra 2010. godine i ukinuto rješenje o izvršenju.

8. Apelanti su predložili izvršenje protiv izvršenika H. B. (sin I. B.) na pokretnim stvarima, koje je određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 51 0 P 009822 16 I 4 od 10. januara 2017. godine. S obzirom na to da se izvršenje nije moglo provesti na pokretnim stvarima izvršenika H. B. (zapisnici sudskog izvršitelja od 30. januara 2017. godine i 11. decembra 2017. godine), te da apelanti nisu postupili po zaključku Općinskog suda od 29. januara 2018. godine i nisu predložili promjenu predmeta ili sredstva izvršenja u odnosu na izvršenika H. B., Općinski sud je donio Rješenje broj 51 0 P 009822 16 I 4 od 23. aprila 2018. godine kojim je obustavljeno izvršenje u odnosu na izvršenika H. B. i ukinute sve provedene radnje.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 009822 18 I 5 od 26. aprila 2018. godine odbačen je kao neuredan prijedlog za izvršenje koji su apelanti podnijeli 23. novembra 2017. godine protiv izvršenika M. B. kao nasljednice izvršenika I. B. (Rješenje o nasljeđivanju broj 51 0 O 08491514 O od 23. juna 2014. godine), pljenidbom novčanih sredstava izvršenika M. B. kod ABS banke i prenosom sveukupnog potraživanja na označeni zajednički račun apelanata kod UniCredit banke.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je Zaključkom tog suda broj 51 0 P 009822 16 I 4 od 26. januara 2018. godine prijedlog za izvršenje od 23. novembra 2017. godine vraćen apelantima na uređenje, tj. ispravku i dopunu (da se prijedlog za izvršenje uskladi s izvršnom ispravom, odnosno navedu iznosi koji svakom od apelanata ponaosob pripadaju po osnovu izvršne isprave, navede naziv banke kod koje se vodi račun označenog izvršenika, kao i pojedinačni računi apelanata kod jedne od poslovnih banaka ili dokaz da se radi o zajedničkom računu apelanata kod UniCredit banke) uz upozorenje da će se u protivnom prijedlog za izvršenje smatrati povučenim, a ukoliko bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune bit će odbačen. Nadalje je naveo da su apelanti 8. februara 2018. godine dostavili uređeni prijedlog za izvršenje protiv M. B. kao izvršenika kojim su predložili da sud radi naplate novčanog potraživanja dozvoli izvršenje pljenidbom i zabranom isplate ½ penzije izvršenika M. B. koju prima putem Fonda PIO, KAS Travnik, te prenosom zaplijenjenih novčanih sredstava na žiro-račun punomoćnika apelanata kod UniCredit banke d.d., sve u skladu s odredbama člana 305. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 I 640970 17 Spp od 20. decembra 2017. godine. Općinski sud je istakao da, shodno navedenom, apelanti nisu postupili po zaključku od 26. januara 2018. godine i prijedlog za izvršenje uskladili s izvršnom ispravom, tj. u skladu s odredbama člana 36. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Zatim je ukazao da je prijedlog za izvršenje u suprotnosti s pravnom praksom Ustavnog suda, te izmijenjenim stavom o spornom pravnom pitanju zauzetom u Odluci Vrhovnog suda broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine da dosuđeno potraživanje tražiocu izvršenja, uključujući troškove parničnog i izvršnog postupka, punomoćnik tražioca izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može naplatiti putem svog žiro-računa, slijedom čega je odbačen prijedlog za izvršenje u skladu s odredbama člana 336. stav 3. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a.

11. Apelanti su protiv rješenja Općinskog suda od 26. aprila 2018. godine podnijeli žalbu.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 009822 18 Gži 4 od 6. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno rješenje Općinskog suda.

13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je citirao osporeno rješenje, te je ukazao da prihvata stav i obrazloženje Općinskog suda. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud postupio po uputama iz Rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 P 009822 16 Gži od 1. juna 2016. godine, te se pravilno pozvao na stav Ustavnog suda i pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pitanju od 12. februara 2018. godine i pravilno primijenio odredbe ZIP-a. Zatim je naveo da je apelantima ukazao da je stav prvostepenog suda i tog suda u potpunosti saglasan sa stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine da se u postupku prinudnog izvršenja primjenjuju odredbe ZIP-a u postupku prinudnog ostvarenja potraživanja po osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (član 1. ZIP-a), a da se odredbe ZPP-a primjenjuju na odgovarajući način samo o onim pitanjima koja nisu regulisana ZIP-om kao lex specialis propisom. Nadalje je ukazao da je Ustavni sud u naprijed navedenoj odluci obrazložio svoj stav da je odredba člana 305. ZPP-a (na koju se pozivaju apelanti) primjenjiva samo u situaciji dobrovoljnog izvršenja obaveze u parničnom postupku, a ne van toga, tj. da nije primjenjiva u izvršnom postupku u kojem se obaveza izvršava prinudnim putem.

14. Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu navedene odluke Ustavnog suda Vrhovni sud Odlukom broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine izmijenio svoj raniji pravni stav po spornom pravnom pitanju broj 65 0 I 640970 17 Spp od 20. decembra 2017. godine tako da odluka o spornom pravnom pitanju sada glasi: „Punomoćnik tražitelja izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražitelja izvršenja (glavni dug, kamate i troškove parničnog i izvršnog postupka) putem svog žiro računa, iako je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu, shodno odredbi člana 304. i 305. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH“. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata o nepravilnoj primjeni odredaba ZIP-a i ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti su naveli da im je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

16. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba čl. 304. i 305. ZPP-a u vezi sa članom 21. ZIP-a. Takođe su naveli da su sasvim jasne odredbe čl. 304. i 305. ZPP-a u vezi s institutom punomoćstva i ovlasti punomoćnika da prima novac i troškove u ime i za račun davaoca punomoći. Zatim su naveli da je Kantonalni sud etablirao nove stavove, te manipulisao stavovima i rješenjima donijetim prije pobijanog rješenja, koji su opovrgnuti Odlukom Ustavnog suda broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. Nadalje su ukazali da su navedenom odlukom Ustavnog suda izmijenjeni pravni stavovi zauzeti u Odluci Ustavnog suda broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine i Odluci Vrhovnog suda broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine.

17. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelanti su naveli da predmetni postupak traje punih osam godina, pa zbog povrede prava na efikasnu sudsku zaštitu i prava na imovinu zahtijevaju naknadu nematerijalne štete za svaku godinu po 300,00 KM, tj. za osam godina po 2.400.00 KM za svakog apelanta.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri stavu iz obrazloženja osporenog rješenja, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je naveo da nije povrijeđeno pravo apelanata na fer i pravičan postupak. Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje 23. novembra 2017. godine, a da je rješenjem od 26. aprila 2018. godine postupak pred tim sudom okončan tako što je prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan. Takođe je naveo da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Općinski sud je naveo da su apelanti 19. februara 2019. godine ponovo podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika M. B., te da je doneseno Rješenje o izvršenju broj 51 0 P 009822 19 I 6 od 7. marta 2019. godine pljenidbom ½ penzije izvršenika M. B. i prenosom tih sredstava na zajednički račun apelanata kod UniCredit banke.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH).

21. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21. st (1) i (3) Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 36. stav (1) Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 304.

Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 P 009822 18 Gži 4 od 6. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da su apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 P 009822 18 Gži 4 od 6. juna 2018. godine apelanti podnijeli 29. juna 2018. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada su apelanti primili rješenje Kantonalnog suda, dakle proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije su izvršenje apelanti zatražili u izvršnom postupku, pa apelanti uživaju sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje, u suštini, obrazlažu proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP-a i ZIP-a u predmetnom izvršnom postupku. U vezi s tim, apelanti su ukazali da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe ZPP-a (čl. 304. i 305. ZPP-a u vezi sa članom 21. ZIP-a) koje se odnose na institut punomoćstva i ovlaštenja punomoćnika da prima novčana sredstva i troškove postupka u ime i za račun davaoca punomoći.

32. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP-a.

34. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražioca izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao odluke redovnih sudova u kojima su redovni sudovi „usvajajući prigovor izvršenika na način da je prethodno doneseno rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje, afirmisali stav da apelantov punomoćnik ne može u izvršnom postupku naplatiti apelantovo novčano potraživanje iz izvršne isprave putem svog podračuna, bez obzira na to što je apelant za tu pravnu radnju svom punomoćniku dao izričito ovlaštenje. Pri tome su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stav da se apelantov punomoćnik u izvršnom postupku ne može legitimisati kao lice kome se može isplatiti potraživanje i da se obaveza iz izvršnog naslova može izvršiti samo prema apelantu, a ne njegovom punomoćniku, te da je supsidijarna primjena odredbi ZPP-a o ovlaštenjima punomoćnika moguća samo u situaciji dobrovoljnog, a ne i prinudnog ispunjenja obaveze“. Analizirajući osporene odluke, Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a koji se supsidijarno primjenjuje.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP-a koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje mogu preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP-a koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojeg proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalifikovali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tačke 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Dovodeći u vezu navedenu odluku sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbacio kao neuredan prijedlog za izvršenje koji su podnijeli apelanti. Općinski sud je obrazložio da su apelanti dostavili uređen prijedlog za izvršenje i istakao da je izvršenje predloženo zapljenom i isplatom dijela novčanog potraživanja koje izvršenik M. B. po osnovu penzije prima kod nadležnog Fonda za PIO i prenosom tih sredstava na žiro-račun punomoćnika apelanata, a sve s ciljem namirenja cjelokupnog potraživanja koje je apelantima dosuđeno izvršnom ispravom, te troškova izvršnog postupka. Shodno tome, Općinski sud je ukazao da prijedlog za izvršenje na novčanom potraživanju apelanti nisu uskladili s izvršnom ispravom, odnosno u skladu s odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a. Općinski sud je obrazložio da potraživanje koje je dosuđeno apelantima, uključujući i troškove parničnog i izvršnog postupka, ne može naplatiti njihov punomoćnik putem svog žiro-računa. Navedenu odluku Općinskog suda potvrdio je u žalbenom postupku Kantonalni sud, koji je istakao da je u cijelosti prihvatio obrazloženje i stav Općinskog suda. Kantonalni sud je ukazao da se u postupku prinudnog izvršenja odredbe ZPP-a primjenjuju na odgovarajući način samo o onim pitanjima koja nisu regulisana odredbama ZIP-a kao lex specialis propisom.

36. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP-a kojima je regulisan institut punomoći i ovlaštenja punomoćnika da u ime i za račun davaoca punomoći prima novčana sredstva.

37. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 – da li tražioci izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP-a kada su odbacili prijedlog za izvršenje. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu postupka Relevantni principi

38. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju izrekne bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi podatak kada su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje, tako da će Ustavni sud kao relevantan period dužine trajanja izvršnog postupka uzeti period od datuma donošenja rješenja o izvršenju od 2. decembra 2010. godine pa do donošenja osporenog rješenja Kantonalnog suda od 6. juna 2018. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmotriti jeste sedam godina i šest mjeseci.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu pravosnažne presude, koji je po zakonu hitne prirode i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao naći elemente složenosti postupka.

43. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da se iz dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da su apelanti uticali na ukupnu dužinu trajanja postupka, niti su na to ukazali Općinski sud i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju.

44. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rješenje o izvršenju donio 2. decembra 2010. godine, a da je, kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja Općinskog suda od 26. aprila 2018. godine, o izvršenikovom prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 2. decembra 2010. godine odlučeno rješenjem tog suda od 12. oktobra 2016. godine. Ustavni sud zapaža da su nakon tog perioda, redovni sudovi bili ažurniji u preduzimanju određenih procesnih radnji (rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima izvršenika H. B., rješenje o izvršenju na novčanim sredstvima izvršenika M. B.) s ciljem namirenja potraživanja apelanata. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini trajanja izvršnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela činjenica da je o izvršenikovom prigovoru Općinski sud odlučio rješenjem od 12. oktobra 2016. godine, što je period od pet godina i 10 mjeseci, računajući od dana donošenja rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se redovni sudovi, a prije svega Općinski sud, u odgovoru na apelaciju nisu izjašnjavali na navode o trajanju izvršnog postupka, odnosno nisu ponudili bilo kakva opravdanja za dužinu trajanja postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Općinski sud nije dostavio predmetni spis, pa se nije moglo utvrditi da li su postojale određene objektivne okolnosti koje bi eventualno opravdale nepostupanje suda, što se, prije svega, odnosi na period od datuma donošenja rješenja o izvršenju do datuma donošenja odluke po izvršenikovom prigovoru. Takođe, Ustavni sud uočava da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda slijedi da je nakon podnošenja apelacije na osnovu prijedloga apelanata donio Rješenje o izvršenju broj 51 0 P 009822 19 I 6 od 7. marta 2019. godine kojim je određeno izvršenje pljenidbom ½ penzije izvršenika M. B. i prenosom tih sredstava na zajednički račun apelanata kod UniCredit banke.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetnim izvršnim postupkom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti ukupni iznos od 2.000,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci svoj pravni zaključak o nemogućnosti isplate novčanih potraživanja na račun punomoćnika apelanata zasnovao na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP-a, zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka. Takođe, Ustavni sud zaključuje da zbog dužine trajanja izvršnog postupka postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3545/18 (S. S., V. S., A. S., Z. S. i F. D.) | Sudska praksa | Aktio