Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3016/18 (S. K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Konkurs
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3016/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3016/18, rješavajući apelaciju Slaviše Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slaviša Kovačević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 027370 17 Rev od 6. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 027370 16 Rsž 3 od 27.

februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 Rs 027370 17 Rev od 6. februara 2018. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 027370 16 Rsž 3 od 27. februara 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Rs 027370 13 Rs 2 od 11. novembra 2015. godine obavezan je tuženi (JP „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva" a.d. Istočno Sarajevo) da apelantu na ime plate koju bi ostvarivao kao vršilac dužnosti (u daljnjem tekstu: v.d.) direktora tuženog za period od septembra 2012. do avgusta 2014. godine isplati iznose precizno navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, da izvrši prijavu apelanta na sve vidove osiguranja i da mu uplati pripadajuće doprinose za PIO i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za predmetni period, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju odluke, donesene u ponovnom postupku, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant odlukom nadzornog odbora tuženog od 17. februara 2012 godine imenovan na funkciju v.d. direktora tuženog do okončanja postupka izbora direktora, te da je apelant istog dana sa tuženim zaključio poseban ugovor o pravima i obavezama v.d. direktora prema kome mandat v.d. direktora traje do okončanja provođenja postupka izbora direktora tuženog. Zatim, da je apelant istoga dana podnio zahtjev Vladi Republike Srpske za razrješenje sa funkcije predsjednika nadzornog odbora tuženog, koja ga je rješenjem od 8. marta 2012. godine razriješila te dužnosti. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je nadzorni odbor tuženog 22. marta 2012. godine donio odluku o raspisivanju konkursa za izbor i imenovanje direktora tuženog, te da je apelant ostvario najviše bodova u konkursnoj proceduri i da je predložen za direktora tuženog. Zatim, da je odlukama donesenim na sjednici nadzornog odbora tuženog održanoj 11. septembra 2012. godine navedeni konkurs poništen, apelant razriješen sa mjesta v.d. direktora tuženog, te je na mjesto v.d. direktora tuženog izabran R.R. Po ocjeni nadzornog odbora, istakao je Osnovni sud, odluka o imenovanju apelanta za v.d. direktora je nezakonita jer je donesena od strane dva člana nadzornog odbora, a odredbom člana 28. Statuta tuženog je propisano da se nadzorni odbor sastoji od tri člana. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 30. stav 2. Statuta tuženog propisano da nadzorni odbor može odlučivati ako na sjednici prisustvuje većina članova, te da se odluka donosi većinom glasova. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je odluka nadzornog odbora o imenovanju apelanta za direktora zakonita, s obzirom da je donesena većinom glasova, te da pri tome nisu prekršene odredbe čl. 3. i 9. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima).

4. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 89 1 Rs 027370 13 Rs 2 od 24. oktobra 2016. godine utvrđeno je da je tuženi nezakonito donio odluku od 11. septembra 2012. godine kojom se apelant razrješava funkcije v.d. direktora tuženog zaključno sa 13. septembrom 2012 godine i poništena je Odluka VD nadzornog odbora tuženog 11. septembra 2012 godine.

5. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari donio presudu 11. novembra 2015. godine kojom je utvrdio obavezu isplate naknade za apelanta, ali je u toj presudi propustio odlučiti o ostatku tužbenog zahtjeva koji je bio predmet raspravljanja, te je ponovio razloge o nezakonitosti odluke od 11. septembra 2012. godine navedene u obrazloženju presude od 11. novembra 2015 godine.

6. Presudom Okružnog suda broj 89 1 Rs 027370 16 Rsž 3 od 27. februara 2017. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je Presuda Osnovnog suda broj 89 1 Rs 027370 13 Rs 2 od 11. novembra 2015. godine, koja je dopunjena presudom od 24. oktobra 2016. godine, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazao je da je Zakonom o javnim preduzećima propisano da se njime uređuje poslovanje i upravljanje javnim preduzećima u Republici Srpskoj (član 1. stav 1.) i da upravu u javnom preduzeću bira nadzorni odbor većinom glasova, na osnovu javnog konkursa za izbor najbolje kvalifikovanog kandidata prema operativnim i poslovnim potrebama preduzeća, u skladu sa odredbama Statuta preduzeća (član 11.). Zatim je ukazao da je Statutom tuženog propisano da direktore i izvršne direktore imenuje nadzorni odbor na osnovu provedenog javnog konkursa, na period od četiri godine uz mogućnost novog izbora (član 41.), da nadzorni odbor može imenovati privremenog člana uprave kao vršioca dužnosti do provođenja postupka izbora, te da može imenovati vršioca dužnosti i na druga radna mjesta u društvu (član 43.). Okružni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 1. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima propisan otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima (stav 1.), te da se isti zakon primjenjuje na svim nivoima vlasti u Republici Srpskoj, uključujući opštine i gradove (stav 2.). S tim u vezi je istakao da pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nije mogao primjenjivati odredbe čl. 3. i 9. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima. Okružni sud je nadalje istakao da je apelant u momentu donošenja odluke o imenovanju na funkciju v.d. direktora tuženog bio i član nadzornog odbora tuženog, što je u suprotnosti sa članom 19. Zakona o javnim preduzećima i sa odredbom člana 57. Statuta tuženog. Pri tome je naglasio da je apelant imenovan na funkciju v.d. direktora do okončanja postupka izbora direktora. S obzirom da je javni konkurs za izbor i imenovanje direktora od 22. marta 2012. godine poništen, Okružni sud je zaključio da su prestali razlozi predviđeni odredbom člana 43. Statuta tuženog, za imenovanje apelanta kao v.d. direktora. Slijedom navedenog je zaključio da odluka nadzornog odbora tuženog od 11. septembra 2012. godine, kojom je apelant razriješen sa funkcije v.d. direktora tuženog, nije nezakonita. U odnosu na zahtjev kojim se traži isplata plata za predmetni period, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se pri ocijeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvareno spriječeno štetnikovoin radnjom ili propuštanjem. S tim u vezi je istakao da u konkretnom slučaju nije postojalo nezakonito postupanje tuženog, slijedom čega je zaključio da je apelantov zahtjev da mu tuženi isplati novčana potraživanja na ime plate koju bi ostvario kao v.d. direktor tuženog, neosnovan.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 Rs 027370 17 Rev od 6. februara 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna. Naveo je da je nesporno da su prilikom izbora apelanta na mjesto v.d. direktora tuženog povrijeđene odredbe člana

4. Zakona o javnim preduzećima i odredbe člana 23. Statuta tuženog, s obzirom da je apelant u trenutku imenovanja na tu dužnost bio predsjednik nadzornog odbora tuženog. Pri tome je naglasio da činjenica da je na apelantov zahtjev Vlada Republike Srpske 8. marta 2012. godine donijela rješenje o njegovom razrješenju sa funkcije predsjednika nadzornog odbora tuženog ne utiče na drugačiji zaključak, jer je očigledno da izbor apelanta na mjesto v.d. direktora tuženog 17. februara 2012. godine nije bio u skladu sa načelima etičkog kodeksa, u smislu odredaba člana 19. Zakona o javnim preduzećima i člana 57. Statuta tuženog. S obzirom da iz odredaba člana 43. Zakona o javnim preduzećima i odredaba čl. 47. i 58. Statuta tuženog proizlazi da kršenje pravila etičkog kodeksa predstavlja osnov za razrješenje člana uprave po skraćenom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je odluka nadzornog odbora tuženog od 11. septembra 2012. godine kojom je apelant razriješen sa pozicije v.d. direktora tuženog, pravilna. Takođe je istakao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant odlukom tuženog od 17. februara 2012. godine imenovan na poziciju v.d. direktora tuženog do okončanja postupka izbora direktora tuženog, a da je odlukom tuženog od 11. septembra 2012. godine poništen konkurs za izbor direktora tuženog, te za novog v.d. direktora tuženog izabran R. R. Vrhovni sud je pri tome naglasio da su bez uticaja na drugačiju odluku suda revizioni prigovori da članovi nadzornog odbora tuženog, pa i sam predsjednik nadzornog odbora, koji su donijeli odluku od 11. septembra 2012. godine o razrješenju apelanta sa mjesta v.d. direktora tuženog, nisu na zakonit način izabrani.

Apelacioni navodi

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prije imenovanja na funkciju v.d. direktora tuženog nadzornom odboru podnio zahtjev za razrješenje i da od tada nije učestvovao u radu tog tijela, već je isključivo obavljao funkciju v.d. direktora, odnosno da nije vršio dvije funkcije u isto vrijeme. Navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi stipulisani ugovorom, koji je apelant zaključio sa tuženim, niti uslovi propisani zakonom i Statutom tuženog da bi apelant bio razriješen prije okončanja postupka imenovanja novog direktora. Takođe navodi da je spornu odluku donio v.d. nadzorni odbor, koji kao takav nije predviđen zakonom niti Statutom tuženog, za šta smatra da je još jedan od razloga za poništenje sporne odluke. Apelant nadalje navodi da je stav drugostepenog suda zauzet u osporenoj odluci u suprotnosti sa stavom koji je ranije zauzeo u predmetnom postupku, te da sada drugostepeni sud preinačava presudu koja je donesena u skladu sa uputama upravo tog (drugostepenog) suda. Navodi i da je obrazloženje drugostepene odluke u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata proizvoljno, kontradiktorno i nejasno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da sporna odluka nadzornog odbora tuženog od 11. septembra 2012. godine nije nezakonita, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je podržao stav drugostepenog suda da izbor apelanta na mjesto v.d. direktora tuženog 17. februara 2012. godine nije bio u skladu sa načelima etičkog kodeksa, u smislu odredaba člana 19. Zakona o javnim preduzećima i člana 57. Statuta tuženog, te je istakao da povreda pravila etičkog kodeksa, shodno odredbama člana 43. Zakona o javnim preduzećima i čl. 47. i 58. Statuta tuženog, predstavlja osnov za razrješenje člana uprave po skraćenom postupku. Takođe je istakao da je time povrijeđena i odredba člana 4. Zakona o javnim preduzećima i člana 23. Statuta tuženog. Vrhovni sud je pri tome naglasio da je bez uticaja na drugačiju odluku suda činjenica da članovi nadzornog odbora tuženog koji su donijeli spornu odluku o razrješenju apelanta sa mjesta v.d. direktora tuženog nisu na zakonit način izabrani, kao i činjenica da je na apelantov zahtjev Vlada Republike Srpske 8. marta 2012. godine donijela rješenje o njegovom razrješenju, jer njegov izbor na funkciju v.d. direktora tuženog, u vrijeme kada je izvršen, nije bio u skladu sa načelima etičkog kodeksa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3016/18 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio