Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1255/20 (D. V.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1255/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1255/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Davorin Vučić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davorin Vučić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028600 20 Gž od 21. veljače 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028600 18 P od 13. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Davorin Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 1. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 028600 20 Gž od 21. veljače 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 028600 18 P od 13. prosinca 2019. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obveže tuženica (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo obrane BiH) da mu isplati naknadu na temelju dodatka uslijed povećanoga obujma aktivnosti za razdoblje od 30. lipnja 2015. godine do 1. listopada 2017. godine u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je istakao da je apelant temeljem zapovijedi tuženice od 22. kolovoza 2013. godine upućen na dužnost vojnoga atašea pri Veleposlanstvu BiH u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD) počevši od 1. listopada 2013. godine na razdoblje od tri godine, koji je produžen zapovijeđu od 13. listopada 2016. godine do 31. srpnja 2017. godine. Sud BiH je istakao da je nesporno utvrđeno da je odlukom Predsjedništva BiH major Dž.B. imenovan za oficira za vezu i ujedno za pomoćnika vojnoga atašea BiH u SAD, te da je tuženica donijela odluku od 22. lipnja 2015. godine o povratku majora Dž.B. sa navedenih dužnosti. Sud BiH istakao je da, s obzirom na to da mjesto oficira za vezu nije popunjavano u vrijeme mandata apelanta do 31. srpnja 2017. godine, nakon odlaska sa dužnosti majora Dž.B., apelant je preuzeo sve poslove koje je do tada ovaj obavljao. Sud BiH istakao je da je, nakon obraćanja apelanta sa zahtjevom za isplatom na dodatak plaće u iznosu od 10%, tuženica rješenjem od 5. prosinca 2016. godine odbila zahtjev kao neutemeljen. Sud BiH naveo je da je rješavajući po prizivu apelanta na navedeno rješenje, prizivno vijeće pri Vijeću ministara BiH rješenjem od 17. siječnja 2017. godine odbilo priziv apelanta kao neutemeljen. Sud BiH je istakao da je apelant ponovno uputio zahtjev tuženici za priznavanje prava na dodatak od 10%, koja je zaključkom od 6. veljače 2017. godine tuženica odbacila kao neutemeljen, jer je po istomu zahtjevu već riješeno. Sud BiH je istakao da je u parničnome postupku pred Sudom BiH apelant poništavao kao nezakonit samo zaključak tuženice od 6. veljače 2017. godine i rješenje tuženice od 11. travnja 2017. godine kojim je odbijen priziv apelanta kao neutemeljen, a da nikada nije osporavao zakonitost rješenja tuženice od 5. prosinca 2016. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na dodatak uslijed povećanoga obima aktivnosti, niti je pobijao rješenje od 17. siječnja 2017. godine kojim je odbijen priziv kao neutemeljen. Sud BiH je istakao da apelant nije zakonitost navedenih rješenja pobijao niti kroz upravni spor prema naputku o pravnome lijeku iz rješenja od 17. siječnja 2017. godine, niti je vodio parnični postupak protiv istih pred sudom. Sud BiH istakao je da je i po shvaćanju drugostupanjskoga vijeća suda pravilna odluka prvostupanjskoga suda kojim je odbio tužbeni zahtjev usmjeren samo na isplatu naknade na temelju dodatka, u situaciji kada je apelantu to pravo odbijeno odlukom poslodavca, a čija pravilnost i zakonitost nije bila predmetom preispitivanja pred sudom. Sud BiH je istakao da sud u parničnome postupku nema punu jurisdikciju i ne može umjesto poslodavca odlučivati da li apelant ispunjava uvjete za propisanu naknadu, nego može cijeniti zakonitost pojedinačnog akta poslodavca sa stanovišta primjene materijalnoga i procesnoga prava. Sud BiH istakao je da iz navedenih razloga ne stoje prizivni prigovori da nisu cijenjeni dokazi sukladno odredbi članka 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer su svi provedeni dokazi na okolnost povećanja obujma poslova koje je apelant obavljao u predmetnome razdoblju bespredmetni.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženica isplati naknadu na temelju dodatka uslijed povećanoga obujma aktivnosti na radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je/su sudovi/sud utvrdili/utvrdio činjenično stanje i/ili primijenili/primijenio materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je drugostupanjsko vijeće Suda BiH razmotrilo prilikom donošenja odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević