Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/20 (A. G.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-706/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-706/20, rješavajući apelaciju Anke Gagro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anka Gagro protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315256 15 Rsž od 4. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anka Gagro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315256 15 Rsž od 4. novembra 2019. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315256 12 Rs od 30. decembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tuženu Raiffeisen BANK d.d. Bosna i Hercegovina da joj isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad, razliku naknade za odvojeni život, razliku naknade za godišnji odmor, kao i da za apelanticu obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za periode i u iznosima pobliže označenim izrekom presude. Obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba apelantice je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako da se obavezuje tužena da apelantici isplati i to: razliku plaće sa naknadom za minuli rad, na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora regres, kao i da uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode i u iznosima pobliže označenim izrekom presude, dok je u preostalom dijelu preko visine dosuđenog iznosa razlike plaće, naknade za korištenje godišnjeg odmora regres i obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje tužbeni zahtjev odbijen. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da se tužena obavezuje da na ime troškova postupka tužiteljici isplati novčani iznos. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev kojim apelantica za utuženi period traži isplatu razlike plaće sa naknadom za minuli rad, isplatu razlike naknade za odvojeni život, razliku naknade za godišnji odmor regres, te uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom odredaba Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je naveo da proizilazi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice zbog toga što nije dokazala u ovom postupku primjenjivost Kolektivnog ugovora za granu finansija F BiH na njen slučaj, nije dokazala koeficijent složenosti poslova, koji se na nju ima primijeniti, pravo na naknadu za odvojeni život i pravo na regres u iznosu iz člana 31. navedenog kolektivnog ugovora, i to primjenom člana 7. i 126. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je osnovan navod apelantice da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe člana 2. GKU, kada je zaključio da tužiteljica nije dokazala u ovom postupku primjenjivost ovog Kolektivnog ugovora na njen slučaj. Kantonalni sud je naveo da je tužena finansijska organizacija koja ima šifru djelatnosti grupacije finansija, pa kako je GKU bio na snazi u spornom periodu, to se u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, na predmetna potraživanja imaju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, kao najpovoljnije pravo za zaposlenike. Kantonalni sud je naveo da su odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene su grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova. Kantonalni sud je naveo da je apelantica dokazala koje poslove je obavljala, kao i stepen stručne spreme, pa slijedom tih utvrđenja dokazana je i grupa složenosti poslova, jer je ista temeljem odredbi člana 26. GKU-a u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme, a razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova nije utvrđena od strane tužene Pravilnikom o radu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelantici po osnovu razlike plaće u utuženom periodu pripada novčani iznos koji je utvrđen provedenim vještačenjem po minimalnom koeficijentu 1,70 iz raspona koeficijenata za III grupu složenosti poslova - četvrti stepen stručne spreme od 1,70 do 2,50, i to primjenom odredaba člana 26. stav 2. i člana 28. GKU. Kantonalni sud je naveo da iako je apelantica tražila isplatu razlike plaće po najpovoljnijem koeficijentu složenosti poslova iz navedene grupe poslova od 2,50, mađutim kako u konkretnom slučaju nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz GKU sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelantice, kao ni Pravilnik o platama tužene ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova., to se može smatrati zagarantovanim jedino najniži koeficijent složenosti poslova, utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Kantonalni sud je naveo i s obzirom da je apelantici isplaćen regres za godišnji odmor u spornom periodu u skladu sa odlukom Uprave (čl. 13. Pravilnika o platama tužene), a tužbenim zahtjevom se potražuje razlika regresa, apelantici pripada pravo na regres shodno članu 31. GKU, a u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem. Kantonalni sud je naveo i da je članom 101. stav2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za PIO u skladu sa Zakonom, pa kako je utvrđeno da je apelantici plaća za sporni period isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje propisuju odredbe GKU, to joj pripada pravo da joj tužena uplati razliku doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, kada odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice nije primijenjeno najpovoljnije pravo, odnosno kada nije za apelanticu utvrdio najpovoljniji koeficijent složenosti poslova prilikom obračuna predmetnih potraživanja, shodno kolektivnim ugovorima. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević