Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-936/20 (M. B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-936/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-936/20, rješavajući apelaciju Mire Blaža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miro Blaž protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mals 065048 19 Pž 2 od 11. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Blaž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mals 065048 19 Pž 2 od 11. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (SBK/KSB, Općinski sud u Travniku) isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 513,77 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud 3. marta 2008. godine rješenjem o izvršenju broj 51 0 I 008166 08 I usvojio prijedlog za izvršenje tuženog kao tražitelja izvršenja radi naplate novčanog potraživanja utvrđenog presudom Općinskog suda u Zenici broj P-602/04 od 27. avgusta 2004.godine protiv apelanta kao izvršenika, te da je osnovom ovog rješenja banka 27. oktobra 2008.godine te 29. oktobra 2008.godine sa računa apelanta, kao advokata, prenijela na račun tuženog određene iznose. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ponovnom postupku, nakon što je otklonjen nedostatak na je koji je ukazano u odluci drugostepenog suda, rješenjem o izvršenju od 15. jula 2010. godine usvojio uređeni prijedlog za izvršenje tuženog protiv apelanta, radi naplate novčanog potraživanja na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Zenici broj P-602/04 od 27. avgusta 2004.godine, na način da se izvršenje provede na apelantovim novčanim sredstvima. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem od 25. oktobra 2010.godine djelimično usvojio apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 15. jula 2010. godine i ukinuo rješenje o izvršenju od 3. marta 2008.godine, tačnije otklonio pravno nelogičnu situaciju, a to je da ne mogu egzistirati istovremeno dva rješenja o izvršenju. Zatim, apelant je podnio prijedlog za protivizvršenje jer je izvršeno rješenje o izvršenju od 3. marta 2008.godine ukinuto, a koji prijedlog je prvostepeni sud rješenjem od 10. maja 2011. godine odbio kao neosnovan. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 25. oktobra 2010. godine rješenje o izvršenju od 15. jula 2010. godine ostalo na snazi, pa se ne može govoriti da izvršeni prijenos nema osnova i da je tuženi dužan da ga vrati, tj. da su se stekli uslovi za primjenu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove postupka osnovom čl. 386., 387. i 395. Zakona o parničnom postupku i čl. 12., 13. i 31. Advokatske tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a koji se odnose na zastupanje tuženog po Kantonalnom javnom pravobranilaštvu na pripremnom ročištu, glavnoj raspravi, te troškove prijevoza.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „drugostepeni sud zanemaruje da je rješenje o izvršenju od 3. marta 2008. doneseno protiv apelanta kao advokata, a rješenje od 15. jula 2010. protiv apelanta kao fizičkog lica, te da je prijenos novčanih sredstava sa računa apelanta na račun tuženog izvršen na osnovu rješenja o izvršenju od 3. marta 2008. godine koje je pravosnažno ukinuto, pa je pravna osnova za vraćanje prenesenih sredstava neosporna. Apelant navodi da je drugostepeni sud tuženom priznao troškove postupka koji se odnose na zastupanje po Kantonalnom pravobranilaštvu na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, te ističe da Kantonalno pravobranilaštvo nije ustrojeno kako bi pružalo usluge zastupanja uz nagradu i da se finansira iz budžeta, a ne iz usluga svoga zastupanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević