Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/20 (M. Š. i T. R.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1000/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1000/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Mujo Šendro i Tvrtko Rajič, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mujo Šendro protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004261 18 U 2 od 5. decembra 2019. godine;

Tvrtko Rajič protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004225 19 U 2 od 6. februara 2020. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1000/20

1. Mujo Šendro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004261 18 U 2 od 5. decembra 2019. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-2266/12-1 od 8. juna 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara broj UP-I-09-43-681/05 od 6. februara 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama, te je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 267,96 KM i ostala prava propisana zakonom koja mu pripadaju od 15. avgusta 2013. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je uvažena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 8. juna 2017. godine i navedeno rješenje preinačeno na način da apelantu prava priznata predmetnim rješenjem pripadaju od 8. juna 2017. godine, dok je u preostalom dijelu osporeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporeno rješenje donio primjenom čl. 14. i 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, a na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije 17. maja 2013. godine, koje je doneseno uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju u spisu i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog nalaza i mišljenja proizilazi da je na zahtjev tuženog izvršen konzilijarni pregled apelanta 17. maja 2013. godine, kojom prilikom se ljekarska komisija usaglasila sa ocjenom da je vojni invaliditet apelanta V grupe sa 70% vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je dalje naveo da je nalaz ljekarske komisije sačinjen na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta iz čega proizilazi da je sačinjen u skladu sa članom 8. stav (2) Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Vrhovni sud je takođe naveo da je predmetni nalaz potpuno i detaljno obrazložen, te je u nalazu detaljno navedeno po kojim tačkama Liste procenata vojnog invaliditeta je cijenjen invaliditet apelanta, pa se neosnovani navodi apelanta da je došlo do povrede relevantnih odredbi Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. U vezi s navodima apelanta da rješenje nije primio lično, čime su povrijeđene odredbe člana 83. Zakona o upravnom postupku, Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je osporeno rješenje primila supruga apelanta, pa je, nezavisno od toga što u ovoj fazi postupka nije izvršeno lično dostavljanje, apelant putem punomoćnika podnio predmetnu tužbu, koju je Vrhovni sud prihvatio kao blagovremenu. Vrhovni sud je ukazao da je, međutim, osnovano tužbom pobijan dio rješenja kojim je odlučeno od kada apelantu pripada priznato pravo. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite propisano da će nadležno ministarstvo ukinuti rješenje s danom donošenja novog rješenja, iz čega proizilazi da pravne posljedice osporenog rješenja mogu nastupiti tek od dana donošenja tog rješenja, a ne retroaktivno.

2. AP-1326/20

5. Tvrtko Rajič (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 7. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004225 19 U 2 od 6. februara 2020. godine.

6. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-1189/13-1 od 4. februara 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu, Ured za pitanja branitelja Općine Čapljina od 1. avgusta 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 4. februarom 2019. godine.

7. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 4. februara 2019. godine.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporeno rješenje donio primjenom čl. 14. i 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, a na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 5. oktobra 2018. godine, koje je doneseno uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju u spisu i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, a kojim nalazom i mišljenjem je apelantu utvrđen ukupan vojni invaliditet ispod 20%. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant blagovremeno uložio prigovor protiv nalaza i mišljenja od 5. oktobra 2018. godine, po kojem prigovoru je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje donijela nalaz i mišljenje od 18. decembra 2018. godine kojim je vojni invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%. Vrhovni sud je dalje naveo da je nadležna ljekarska komisija, uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom tužioca, koji je i na takav način učestvovao u postupku, donijela nalaz i mišljenje 18. decembra 2018. godine, koji je po ocjeni Vrhovnog suda potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav (2) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1000/20.

Apelacioni navodi

10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnim pravnim stvarima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnim pravnim stvarima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/20 (M. Š. i T. R.) | Sudska praksa | Aktio