Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2699/18 (K. S., N. S. i A. S.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u pravo na dom
- Građanski postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Javni interes
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pojam doma
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2699/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2699/18, rješavajući apelaciju Kadrije Sulejmani i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kadrije Sulejmani, Nasira Sulejmanija i Ardita Sulejmanija podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 101840 17 Rev od 5. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 101840 14 Gž od 4. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 101840 11 P od 28. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kadrija Sulejmani, Nasir Sulejmani i Ardit Sulejmani (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 101840 17 Rev od 5. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 101840 14 Gž od 4. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 101840 11 P od 28. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2771/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanata broj AP 3704/17 koju su podnijeli 4. septembra 2017. godine Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 101840 14 Gž od 4. jula 2017. godine (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije apelanata izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Rješenjem broj 58 0 P 101840 17 Rev od 5. marta 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zijada Buljke (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. i 20. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. januara do 6. februara 2019. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 101840 11 P od 28. marta 2014. godine obavezani su apelanti da tužitelju predaju u posjed „dvije prostorije“ koje su sastavni dio stana u kojem žive apelanti u Mostaru, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koje će apelanti izdvojiti iz stana na način kako je preciznije navedeno u izreci presude, te prikazano u nalazu i mišljenju, kao i skicama vještaka građevinske struke Nenada Krčuma od 5. februara 2014. godine, uz naknade troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (preciziranih na str. 2 i 3 presude), te njihovom ocjenom, u smislu čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP, utvrdio da je pravosnažnom Presudom tog Općinskog suda broj P-457/02 –II od 3. novembra 2006. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 19. aprila 2007. godine) utvrđeno da su tužitelj i njegov brat Izet Buljko „suvlasnici sa po ½ dijela“ predmetnog stana, te je obavezan tuženi Remzi Sulejmani (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) da sruši dva zazidana otvora, izgradi dva okomita zida, te preda tužitelju i njegovom bratu dvije prostorije (u daljnjem tekstu: sporni dio predmetnog stana), površine preciznije označene u izreci navedene presude. Općinski sud je, također, utvrdio da je u postupku prinudnog izvršenja broj 58 0 I 031038 07 I provedeno izvršenje navedene presude 11. juna 2009. godine na način da su srušena dva zazidana otvora i izgrađena dva okomita zida, te da su istog dana, u toku noći, porušeni izgrađeni zidovi u postupku izvršenja, te sazidani novi tako da je sporni dio stana koji je u postupku izvršenja predat tužitelju i njegovom bratu u posjed ponovo pripojenen predmetnom stanu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u izvod iz matične knjige umrlih utvrđeno da je 16. februara 2013. godine pravni prednik apelanata umro, te da su tuženi njegovi zakonski nasljednici i da žive u predmetnom stanu.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i nesporno utvrđenje da je pravosnažnom presudom tog Općinskog suda od 3. novembra 2006. godine dokazano da tužitelj ima pravo suvlasništva na spornom dijelu predmetnog stana i da su apelanti u posjedu tog dijela stana, što je utvrđeno uviđajem suda na licu mjesta, kao i nalazima i mišljenjem vještaka građevinske i geodetske struke, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) koja propisuje da „vlasnik može od posjednika individualno određene stvari tražiti povrat stvari, ako osnovanost zahtjeva dokazuje činjenicom da ima pravo vlasništva i da je lice od kojeg traži povrat u faktičkom posjedu stvari“, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te je odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. ZPP.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 101840 14 Gž od 4. jula 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Ispitujući opravdanost žalbenih prigovora, Kantonalni sud je, u prvom redu, ocijenio neosnovanim žalbene navode o povredi odredbe člana 8. ZPP, smatrajući da iz stanja spisa, i to prvenstveno zapisnika sa glavne rasprave održane 11. marta 2014. godine, proizlazi da su izvedeni svi dokazi koje su parnične stranke predložile i koji su prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, koje u cijelosti prihvata i taj sud i na njih apelante upućuje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz navedenog zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da je na glavnoj raspravi bila prisutna opunomoćenica apelanata koja je mogla da iznosi i koja je iznosila primjedbe i prigovore na izvedene dokaze, predlagala izvođenje dokaza, te je, s tim u vezi, Kantonalni sud zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori kojima apelanti ukazuju da nisu bili u ravnopravnom položaju u odnosu na tužitelja u pogledu prava na predlaganje dokaza i raspravljanje u postupku.
10. Kantonalni sud je, također, zaključio da nije osnovan ni prigovor presuđene stvari ukazujući, da bi se smatralo da je stvar pravosnažno presuđena, potrebno je da postoje identitet stranaka, identitet zahtjeva, te identitet činjeničnog stanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pravosnažno presuđenoj stvari, jer se tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari temelji na drugačijoj činjeničnoj podlozi. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje prava vlasništva na spornom dijelu predmetnog stana, već je svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji, što u konačnici nije ni bilo sporno u toku postupka, da je postupak izvršenja pravosnažne presude od 3. novembra 2006. godine okončan, te da su porušeni zidovi koji su izgrađeni u postupku izvršenja navedene presude i ponovo zazidani otvori, a sporni dio stana pripojen predmetnom stanu i da se apelanti nalaze u njegovom posjedu, što u suštini, prema mišljenju Kantonalnog suda, predstavlja novi činjenični osnov na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev za predaju spornog dijela predmetnog stana u okviru kojeg sud odlučuje u predmetnom postupku.
11. Na temelju svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučenja pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, u smislu čl. 7. i 123. ZPP a u vezi sa članom 126. ZPP, te da je pravilno postupio kada je na utvrđeno činjenično stanje primjenom odredbe člana 43. ZOVPO udovoljio tužbenom zahtjevu i primjenom člana 229. ZPP odlučio kao u izreci presude.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 101840 17 Rev od 5. marta 2018. godine odbacio reviziju apelanata uz obrazloženje da revizija ne ispunjava imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, te da apelanti nisu ponudili razloge zbog kojih smatraju da u konkretnom slučaju postoji potreba da se o reviziji odluči u smislu člana 237. stav 3. ZPP (odlučivanje povodom revizije bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelanti navode da su redovni sudovi ocijenili i prihvatili samo dokaze tužitelja, a da njihove dokaze nisu niti ocijenili, niti prihvatili. S tim u vezi, ukazuju da nisu prihvaćeni ni njihovi prigovori i primjedbe na nalaze vještaka geodetske i građevinske struke, te da smatraju da su sudovi takvim postupanjem onemogućili apelantima da ravnopravno sa tužiteljem učestvuju u postupku. S tim u vezi, apelanti smatraju da je obrazloženje koje su redovni sudovi dali proizvoljno, ukazujući da su redovni sudovi u osporenim presudama poklonili jaču dokaznu snagu dijelu dokaza koje je izveo tužitelj, što je imalo kao posljedicu da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također, smatraju da su redovni sudovi na takvo činjenično stanje proizvoljno primijenili odredbe člana 43. ZOVPO, jer je nesporno dokazano da je prednik apelanata niz godina bio korisnik spornog dijela predmetnog stana, a da su nakon njegove smrti apelanti ostali u njegovom posjedu. Zbog navedenih razloga je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi povreda ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju ostali kod razloga datih u osporenim odlukama, jer smatraju da navodi apelacije nisu utjecali na zauzeti stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da nije osnovana apelacija, da je sud naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05,19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 101840 17 Rev od 5. marta 2018. godine kojim je odbačena revizija apelanata. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji su koristili apelanti. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 101840 14 Gž od 5. marta 2018. godine protiv koje su apelanti podnijeli apelaciju broj AP 3704/17 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 17. jula 2017. godine, a apelacija broj AP 3704/17 je podnesena 4. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak iz kojeg su proistekle osporene presude odnosi na predaju u posjed spornog dijela predmetnog stana, čiji se ishod ticao građanskih prava i obaveza apelanata (kao tuženih u postupku), pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su osporene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
28. U vezi sa prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom ocijenili njihove dokaze i argumente koje su ponudili tokom postupka, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni su zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud, polazeći od činjenične i pravne osnove tužbenog zahtjeva, tokom postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložili i izveli kako tužitelj, tako i apelanti kao tuženi i da je taj sud, u smislu odredaba člana 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te primjenom raspravnog načela i pravila o teretu dokazivanja (čl. 7, 8. 123. i 126. ZPP) utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog dijela predmetnog stana, primjenom odredbe člana 43. ZOVPO, o čemu je taj sud dao jasna i argumentirana obrazloženja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ispitujući prvostepenu presudu u skladu sa žalbenim prigovorima apelanata koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio stav prvostepenog suda, a stavove o neosnovanosti žalbe je detaljno obrazložio u osporenoj odluci tog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOVPO.
30. Ustavni sud smatra da je apelantima, suprotno njihovim tvrdnjama, bilo omogućeno da učestvuju u postupku ravnopravno sa tužiteljem, jer je nesporno utvrđeno da su u postupku učestvovali lično i posredstvom svog opunomoćenika, da su predlagali dokaze, koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama. Međutim, činjenica da korištena pravna sredstva nisu dovela do odluke u korist apelanata ne znači da im je bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOVPO, dali jasno obrazloženje zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja usvojen tužbeni zahtjev, a koje se, suprotno navodima apelanata, ne doima proizvoljno niti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.
31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na poštivanje doma
32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
33. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
34. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
35. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni dio predmetnog stana predstavlja «dom» apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do «miješanja» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89. i 90).
36. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati kršenje člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).
37. Što se tiče pitanja da li se sporni dio predmetnog stana može smatrati „domom“ apelanata, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je sporni dio stana pripojen stanu u kojem su apelanti već živjeli, te da su apelanti koristili i sporni dio za stanovanje do momenta podnošenja tužbe kojom je tužitelj pokrenuo predmetni postupak protiv apelanata i da u njemu još žive, nesporno je da sporni dio stana predstavlja „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo na „dom“ apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama, odnosno utvrđivanjem da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 3. novembra 2006. godine tužitelju priznato pravo suvlasništva na spornom dijelu predmetnog stana, apelanti obavezani da predaju u posjed tužitelju sporni dio predmetnog stana, što nesporno predstavlja miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma.
39. Ustavni sud nadalje zapaža da su osporene odluke utemeljene na odredbama člana 43. ZOVPO u vezi sa odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u pravo na dom apelanata izvršeno na osnovu "zakona" koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
40. S obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u njihovo pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da su osporene odluke utemeljene na odredbama člana 43. ZOVPO u vezi sa odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da dosljedna primjena odredaba navedenih zakona, a na taj način i zaštita interesa drugih, konkretno tužitelja kao savjesnog stjecatelja, ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa.
41. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opći interes koji se ogleda u zaštiti interesa tužitelja kao savjesnog stjecatelja u konkretnom slučaju preteže nad pravom apelanata. Ovo naročito imajući u vidu činjenicu da osporenim odlukama, odnosno da obavezivanjem apelanata da predaju u posjed tužiocu sporni dio stana nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja prava apelanata na predmetnom stanu koji su koristili prije pripajanja spornog dijela stana i koji nesporno još uvijek koriste kao svoj dom. Naime, apelanti kao suvlasnici predmetnog stana i dalje uživaju sva prava koja iz tog statusa proizlaze, odnosno mogu slobodno koristiti predmetni stan i njime raspolagati, proporcionalno svom suvlasničkom dijelu, i nakon predaje tužitelju spornog dijela predmetnog stana.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušena proporcionalnost između interesa apelanata da ostanu živjeti i u spornom dijelu predmetnog stana i legitimnog interesa, dosljedne primjene relevantnih odredaba ZOVPO i ZPP, tako da osporenim odlukama nije došlo do povrede njihovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
43. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
44. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, jer je na osnovu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom utvrđeno da je dokazana osnovanost postavljenog zahtjeva. Pri tome redovni sudovi su omogućili apelantima da ravnopravno učestvuju u postupku i u istoj mjeri kao i tužitelj, te dali pri tome dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOVPO.
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata na dom zasnovano na zakonu i da nije narušena proporcionalnost između interesa apelanata da ostanu živjeti u spornom dijelu stana i legitimnog interesa, dosljedne primjene odredaba ZOVPO i ZPP.
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević