Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/20 (T. T., M. S., M. I. i M. K., 4. Himzo Halilović, D. H. M. i Z. B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1234/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1234/20, rješavajući apelacije Tomislava Tomića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Tomislav Tomić, Maida Salkanović, Mario Ivić i Mijo Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 046841 19 Rsž od 17. aprila 2019. godine;
Himzo Halilović, Dženana Hodžić Mehić i Zlatka Blažević protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 046842 19 Rsž od 8. jula 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1234/20
1. Tomislav Tomić, Maida Salkanović, Mario Ivić i Mijo Kovačević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijeli su 31. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 046841 19 Rsž od 17. aprila 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-571/19 od 17. jula 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-2514/19, a koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 17. aprila 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda FBiH broj 25 0 Rs 046841 19 Rev od 12. decembra 2019. godine odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi (FBiH, Sudska policija FBiH) na ime neisplaćenog dijela plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5% u nominalnom iznosu za sve plaće za naznačeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da zbog manje obračunate i isplaćene plaće za apelante nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu neuplaćenog dijela pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za naznačeni period uplate određene novčane iznose, u skladu sa zakonom i ispravno obračunatom plaćom.
2. AP-1235/20
4. Himzo Halilović, Dženana Hodžić Mehić i Zlatka Blažević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijeli su 31. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 046842 19 Rsž od 8. jula 2019. godine.
5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3562/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 8. jula 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 046842 19 Rev od 12. decembra 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi (FBiH, Sudska policija FBiH) na ime neisplaćenog dijela plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5% u nominalnom iznosu za naznačeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelante zbog manje obračunate i isplaćene plaće nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu neuplaćenog dijela pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za naznačeni period uplate određene novčane iznose, u skladu sa zakonom i ispravno obračunatom plaćom.
7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su u utuženom periodu apelanti bili zaposlenici tuženog, kao sudski policajaci i da su primali plaću na osnovu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBIH BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama), kojim je propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plaće, te da je u utuženom periodu bio na snazi i Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, čijim je tadašnjim odredbama propisan način obračuna osnovne plate službenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je radno pravni status između službenika sudske policije kao uposlenika organa i tijela koji vrše poslove iz okvira nadležnosti FBiH, kao poslodavca uređen Zakonom o plaćama i naknadama, koji se kao lex specialis primjenjuje na obračun plaća službenika sudske policije, a ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine. S obzirom da odredbama OKU-a nije uređena plata službenika sudske policije, čijim odredbama se garantuje plaća koja ne može biti manja od najniže koju predviđa OKU, Kantonalni sud je naveo da se ne može primijeniti načelo povoljnijeg prava. Kantonalni sud je naveo da je naveo da je iz naprijed navedenih razloga nepotrebno pozivanje apelanata i na odredbe Zakona o radu i odredbe čl. 2. i 7. OKU za teritoriju F BiH. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da su prvostepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbene zahtjeve apelanata, jer apelantima ne pripada razlika plaća po OKU i Odluci Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine. Također, Kantonalni sud je ukazao da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva (član 53. stav 2. tačka 6. Zakona o parničnom postupku), ali da je vezan činjeničnim osnovom tužbenog zahtjeva, pa kako apelanti nisu tražili isplatu razlike plaća i doprinosa osnovom Zakona o plaćama i naknadama, nego osnovom OKU i odluke Vlade FBIH iz 2008. godine, to pravilno prvostepeni sud nije dosudio razlike plaća osnovom Zakona o plaćama i naknadama jer je vezan činjeničnim supstratom tužbenog zahtjeva.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1234/20.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su kantonalni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-4989/19 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević