Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3846/18 (M. Z.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3846/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3846/18, rješavajući apelaciju Mirjane Zrnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mirjane Zrnić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 173381 18 Gž od 17. aprila 2018. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Mirjani Zrnić, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Mirjani Zrnić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Zrnić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 173381 18 Gž od 17. aprila 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirjana Zrnić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 12. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 173381 18 Gž od 17. aprila 2018. godine.
2. Podneskom od 11. januara 2020. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelantice pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) 7. januara 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 17. januara 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelantica je kao stalni sudski vještak ekonomske struke izvršila vještačenje u predmetu Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1113/05. Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini od 26. jula 2010. godine tužiteljima u tom postupku (kojih je ukupno 44) naloženo je da apelantici na ime troškova vještačenja na depozit Osnovnog suda u Bijeljini uplate iznos od po 53,66 KM u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prema apelantičinim tvrdnjama, Osnovni sud u Bijeljini apelantici nije isplatio troškove na ime izvršenog ekonomskog vještačenja u predmetu broj P- 1113/05.
Parnični postupak radi isplate naknade
7. Apelantica je 25. jula 2013. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene radi isplate iznosa od 2.361,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Osnovni sud je, nakon održana tri ročišta tokom 2017. godine (4. septembra, 19. oktobra i 30. oktobra), donio Presudu broj 71 0 Mal 173381 13 Mal od 1. decembra 2017. godine kojom je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu, obavezavši tuženu na isplatu i naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je apelanticu, kao vještaka ekonomske struke, angažovao Osnovni sud u Bijeljini da u predmetu tog suda izvrši vještačenje, koje je apelantica tom sudu dostavila 25. decembra 2006. godine, te dopunu tog vještačenja 6. februara 2007. godine, za šta je sudu dostavila troškovnik koji je sud priznao u iznosu od 2.961,40 KM, te joj je od priznatog iznosa isplaćeno 600,00 KM, a za preostali dug (2.361,40 KM) tužiteljima u tom predmetu (44 tužitelja) je naloženo da na depozit Osnovnog suda u Bijeljini isplate preostali dug u iznosu od po 53,66 KM. U vezi sa takvim utvrđenjem, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana
160. ZPP, te na odredbu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na osnovu kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
10. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na str. 3 i 4 obrazloženja. U odnosu na neosnovanost prigovora pasivne legitimacije, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica svoju obavezu da vještači izvršila, dok sud svoju obavezu da isplati naknade za vještačenje prema apelantici nije u izvršio cijelosti, pri čemu apelantica ne može trpjeti štetu zbog toga što stranke u postupku nisu postupile po rješenju suda. Osnovni sud je još naglasio da apelantica nije aktivno legitimisana da traži izvršenje predmetnog rješenja, pa zbog tog razloga apelantica nema mogućnost da direktne naplati od stranaka, pri čemu je sud mogao i bio dužan da preduzme radnje radi prinudnog izvršenja svog rješenja.
11. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je obrazložio na strani 4 obrazloženja presude.
12. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Mal 173381 18 od 17. aprila 2018. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te je istom odlukom odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
13. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je odlukom ustanovljena obaveza tužitelja iz predmeta broj P-1113/05 prema apelantici, vještaku u tom postupku, da isplate iznose na ime troškova vještačenja na depozitni račun Osnovnog suda u Bijeljini, čime je zasnovan dužničko-povjerilački odnos na koji se mogu primijeniti pravila iz odredbe člana 149. ZOO. Prema ocjeni Okružnog suda, nije sporno da tužioci, njih 44, nisu izvršili uplatu predujma za naknadu troškova vještačenja za apelanticu kao vještaka u tom parničnom predmetu na depozitni račun suda, niti je pokrenut izvršni postupak kod tog suda radi naplate potraživanja. Kod takvog činjeničnog utvrđenja apelantica, prema stavu Okružnog suda, može, u smislu odredbe člana 149. ZOO, može tražiti ispunjenje obaveze prinudnim putem na osnovu odluke suda samostalno i neposredno, jer nije istekao rok iz člana 379. ZOO.
14. Iz sadržaja odluke suda i pravila odredbe člana 149. ZOO proizlazi da je sud povjerilac iznosa dosuđenih troškova (troškova dosuđenih na račun suda, ali u korist apelantice – vještaka), zbog čega tužena nije pasivno legitimisana za isplatu predmetnog potraživanja. Shodno navedenom, budući da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnoj primjeni prava, Okružni sud je odlučio kao u izreci primjenom člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP.
15. Odluku u troškovima postupka Okružni sud je utemeljio na Odluci Ustavnog suda broj AP 1101/17 shodno kojoj bi dosuđivanje troškova tuženoj predstavljalo ograničenje prava tužitelja na pristup sudu (o čemu se drugostepeni sud preciznije izjasnio na strani 4 obrazloženja). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, tvrdi da nema legitimaciju da zahtijeva izvršenje činidbe po rješenju Osnovnog suda u Bijeljini, jer je taj sud to apelantičino pravo ograničio obavezom tužitelja (njih 44) da naznačeni iznos na ime vještačenja uplate na depozit Osnovnog suda u Bijeljini, a ne na apelantičin račun. Takvim rješenjem sud je sebe legitimisao kao povjerioca i takvom ispravom samo je sud ovlašten da traži izvršenje protiv tužitelja. Stoga, apelantica tvrdi da Okružni sud pogrešno tvrdi da apelantica može zahtijevati izvršenje obaveze iz odluke suda kao izvršne isprave. Prema apelantičinoj ocjeni, Okružni sud je svoju odluku donio na osnovu pogrešne primjene i tumačenja materijalnog prava, pri čemu svoju odluku nije obrazložio, niti ju je argumentovao sa aspekta Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koji ne daje mogućnost bilo kakve proizvoljnosti povodom pitanja istovjetnosti sadržine izvršne odluke i rješenja o izvršenju. Konačno, apelantica ukazuje da joj je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što prvostepeni sud, pored urgencija i upita Ombudsmana BiH, nije zakazao pripremno ročište više od tri godine od dostavljanja odgovora na tužbu, a za takvo postupanje Osnovnog suda ni ombudsmani BiH nisu utvrdili da postoji razumno i objektivno opravdanje. Prvostepeni sud ovakvo postupanje obrazlaže činjenicom da se ne radi o hitnom postupku, što je neprihvatljivo sa aspekta prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje i odredbe člana 10. stav 1. ZPP. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se u apelaciji pozvala, da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je u odgovoru naveo da su izneseni apelacioni prigovori neosnovani, predloživši da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, ili da se odbije kao neosnovana, budući da odlukom tog suda nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica neosnovana pozvala.
18. Tužena je, između ostalog, navela da su nedokazani i da nisu ničim utemeljeni navodi apelacije da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu s obzirom na to da su apelacioni prigovori o proizvoljnoj primjeni prava paušalni. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, ili da se odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE
1. Opšte odredbe Član 62.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 160.
Vještak ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova za ishranu i prenoćište i troškova vještačenja, kao i pravo na razumnu nagradu za izvršeno vještačenje.
Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
II - UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA
Neposredno pravo trećeg Član 149.
(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla.
(2) Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.
(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 173381 18 Gž od 17. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 14. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju apelantica je vodila postupak radi isplate naknade novčanog iznosa, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporenu odluku
29. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje suštinski zbog pogrešne primjene prava.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja apelantica ukazuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupka tražila od suda da obaveže tuženu da joj isplati naknadu na ime obavljenog vještačenja koju joj je sud priznao u potraživanom iznosu u parničnom predmetu broj P-1113/05, budući da tužitelji iz tog predmeta to nisu učinili kako im je rješenjem naložio Osnovni sud u Bijeljini.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli oprečan stav u odnosu na osnovanost apelantičinog tužbenog zahtjeva. Dok je Osnovni sud u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu primjenom člana 160. ZPP i člana 17. ZOO (vidi relevantne propise), utvrdivši da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije tužene i zastarjelosti potraživanja neosnovani, Okružni sud je zauzeo stav da žalbeni prigovori tužene opravdano ukazuju da je prvostepena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja pošao od rješenja Osnovnog suda u Bijeljini kojim je tužiteljima u parnici broj P-1113/05 naložena isplata na ime sudskog vještačenja koje je sagledao u svjetlu odredaba čl. 149. i 379. ZOO (vidi relevantne propise) o čemu se taj sud izjasnio u obrazloženju svoje odluke (vidi tač. 13. i 14. ove odluke). Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantičino pozivanje na odredbe ZIP-a koje Okružni sud nije primijenio, a prema apelantičinom stavu, trebalo je, Ustavni sud se poziva na odredbu člana 2. stav (3) ZPP koja ovlašćuje sud da materijalno pravo u postupku primjenjuje po vlastitoj ocjeni (vidi Relevantne propise).
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.
a)Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu Osnovnom sudu podnijela 25. jula 2013. godine a da je pravosnažno okončan presudom Okružnog suda 17. aprila 2018. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud razmotriti jesu četiri godine i devet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. U predmetnom slučaju radi se o parničnom postupku, konkretno postupku u sporovima male vrijednosti, koji po svojoj suštini nije hitan predmet. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
40. Ustavni sud zapaža da apelantica problematizuje dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom koji je trajao četiri godine i pet mjeseci. Apelantica smatra neprihvatljivim da je prvostepeni sud prvo ročište u predmetu održao nakon tri godine od momenta kada je tužba dostavljena na odgovor tuženoj. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 10. ZPP propisuju da je sud dužan da provede postupak bez odugovlačenja, te da odredbe člana 62. ZPP nalažu sudu da odmah nakon prijema tužbe počne pripreme za glavnu raspravu (stav 1), dok stav (2) istog člana propisuje koje radnje suda obuhvataju tu pripremu. Shodno navedenim odredbama ZPP, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku tokom 2017. godine održao tri ročišta u kratkom vremenskom periodu, nakon čega je u kratkom roku donio odluku. Međutim, Ustavni sud smatra da je problematična okolnost da je prvo ročište u predmetnom postupku zakazano nakon duže od četiri godine od podnošenja tužbe (tužba je podnesena 25. jula 2013. godine, a prvo ročište je zakazano 4. septembra 2017. godine). Pri tome Ustavni sud ne zapaža da su se tokom prvostepenog postupka pojavile poteškoće procesne prirode koje su prvostepeni sud spriječile da u predmetu postupa u skladu sa ZPP. Uz to, Ustavni sud ne uočava da se radilo o složenom predmetu ili da su postojale neke naročite okolnosti koje su objektivno mogle da uzrokuju pasivnost suda u periodu dužem od četiri godine. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku donio u kratkom roku od četiri mjeseca. Shodno svemu iznesenom, te imajući u vidu da se prilikom odlučenja ocjenjuje dužina postupka u cjelini, dakle, u konkretnom slučaju postupak je trajao na dvije sudske instance četiri godine i devet mjeseci od toga četiri godine i pet mjeseci pred prvostepenim sudom, koji je duže od četiri godine bio potpuno pasivan, a za takvu pasivnost nisu vidljivi objektivni razlozi, Ustavni sud smatra da postupanje prvostepenog suda nije bilo u skladu sa odredbama ZPP, te da stoga postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku za šta teret odgovornosti leži isključivo na prvostepenom sudu.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
44. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku Okružnog suda, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance ukupno trajao skoro pet godina (četiri godine i devet mjeseci) od toga četiri godine i pet mjeseci pred provstepenim sudom, koji je iskazao pasivnost iako se nije radilo o složenom predmetu u kom je trebalo provesti veliki broj dokaza, a iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da su postojale neke procesne smetnje koje su spriječile prvostepeni sud da u predmetu postupa u skladu sa članom 10. stav (2) ZPP.
46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te kada je Okružni sud svoju odluku obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević