Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5848/18 (D. B.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Hipoteka
  • Propisano zakonom
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5848/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5848/18, rješavajući apelaciju Dragice Brkan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Brkan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 052624 17 Gž 4 od 12. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 052624 11 P od 9.

jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Brkan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika podnijela je 22. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 052624 17 Gž 4 od 12. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 052624 11 P od 9. jula 2014. godine. Apelantica je 30. januara 2019. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud s ciljem osiguranja apelanticinog potraživanja (po osnovu bračne tečevine) odredio mjeru osiguranja prema Intesa Sanpaolo banci d.d. BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina čije su oznake navedene u izreci prvostepene presude i zabilježbe te zabrane u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i katastra nekretnina Općine Travnik do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Podneskom od 7. januara 2019. godine apelantica je predložila Ustavnom sudu da preispita odluku kojom je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere i da zbog postojanja novih činjenica donese privremenu mjeru kao što je predloženo i prethodnim zahtjevom koji je odbijen.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5848/18 od 6. decembra 2018. godine i Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5848/18 od 13. februara 2019. godine kojima je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, drugotuženog, A. B. i UTD „Brkan promet“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi, i trećetuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. oktobra 2018. do 15. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 052624 11 P od 9. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 1-11 634/04 na ½ nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, da se naloži obustava tog izvršnog postupka na dijelu jedne polovine predmetnih nekretnina, da se utvrdi da bračnu stečevinu stečenu radom tokom trajanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog čine predmetne nekretnine, te da su tuženi dužni trpjeti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda i katastarskom operatu Općine Novi Travnik apelantica upiše kao suvlasnik sa dijelom ½ i suposjednik sa dijelom ½. Zatim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se drugotuženi obaveže da joj preda u suposjed ½ predmetnih nekretnina, te da se utvrdi da su ništave odredbe člana 8. ugovora o kreditu od 22. maja 2002. godine i odredbe člana 9. ugovora o kratkoročnom kreditu od 25. juna 2003. godine, zaključenih između LT Gospodarske banke d.d. (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotuženog) i trećetuženog, o zasnivanju hipoteke na dijelu preko ½ predmetnih nekretnina, kao i da su ništavi i ne proizvode pravni učinak sporazum o zasnivanju i uknjižbi hipoteke na zapisniku od 10. juna 2002. godine i sporazum na zapisniku od 3. jula 2003. godine o zasnivanju i uknjižbi hipoteke na dijelu predmetnih nekretnina u dijelu preko ½, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

7. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da su apelantica i prvotuženi u braku od 1975. godine i da su se bavili ugostiteljstvom kao porodičnom djelatnošću nakon izgradnje motela u Novom Travniku. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prvotuženi bio vlasnik predmetnih nekretnina koje je opteretio hipotekom s ciljem osiguranja kredita sklopljenih s pravnim prednikom drugotuženog, te da je izvršena uknjižba tog založnog prava u javne evidencije. Zatim je navedeno da prvotuženi nije ispoštovao odredbe ugovora o kreditu, te je drugotuženi kupio predmetne nekretnine u izvršnom postupku i uknjižio se kao njihov vlasnik u zemljišnim knjigama. Ukazano je da je odredbama čl. 266. i 267. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), koji je prestao da važi stupanjem na snagu Porodičnog zakona Federacije BiH iz 2005. godine, a bio je na snazi u vrijeme zaključenja založnog prava, propisano da se bračni drugovi mogu sporazumno dogovoriti o podjeli zajedničke imovine ili takvu podjelu zahtijevati podizanjem tužbe kod nadležnog suda radi utvrđenja imovine i podjele srazmjerno učešću svakog bračnog druga u sticanju te imovine, da je za podjelu imovine prethodno potrebno utvrditi šta čini bračnu imovinu, te ukoliko bračni drugovi ne postignu sporazum, to se utvrđuje u postupku pred sudom. Zatim je ukazano da je odredbom člana

252. Porodičnog zakona Federacije BiH propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili (stav 1), te da ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije BiH (stav 3). Također je ukazano da je odredbom člana 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javne knjige o nekretninama, a u članu 9. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) propisano je da se upisano pravo u zemljišnim knjigama smatra tačnim, da za treća lica koja u dobroj vjeri u postojanju neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata, te da je za savjesnost trećeg lica kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno vrijeme podnošenja zahtjeva za upis. Općinski sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost odredaba ugovora o kreditu od 22. maja 2002. godine i ugovora o kratkoročnom kreditu od 25. juna 2003. godine. Pri tome je istakao da apelantica nije dokazala ispunjenost uvjeta propisanih odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da su sporni ugovori protivni ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, niti da su zabranjeni bilo kojom imperativnom normom s obzirom na to da su zaključeni u skladu s odredbama ZOO-a kojim se uređuje forma i način sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi ništavost sporazuma o zasnivanju i uknjižbi hipoteke. U vezi s tim je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su ti sporazumi zaključeni pred nadležnim sudom, shodno odredbama člana 251c. Zakona o izvršnom postupku, da su nekretnine koje su predmet sporazuma bile upisane kao vlasništvo prvotuženog s dijelom 1/1, te da je u to vrijeme bio na snazi Porodični zakon koji nije propisivao zakonsku pretpostavku suvlasništva nad bračnom imovinom, te da založni povjerilac nije bio dužan da za zasnivanje založnog prava traži i saglasnost bračnog druga založnog dužnika. Stoga je zaključio da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe člana 17. stav 3. a u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojima je propisano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja potrebna saglasnost svih suvlasnika s obzirom na to da se u konkretnom slučaju apelantica ne može smatrati suvlasnikom predmetnih nekretnina jer niti je bila uknjižena kao suvlasnik u zemljišnim knjigama, niti je tada važećim Porodičnim zakonom bila propisana pretpostavka suvlasništva u korist bračnog supružnika, već se udio bračnog druga morao dokazivati u postupku. Općinski sud je nadalje naveo da je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je izvršenje nedopušteno na dijelu ½ predmetnih nekretnina također neosnovan. U vezi s tim je istakao da je u vrijeme zasnivanja založnog prava kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina bio uknjižen prvotuženi, te da je drugotuženi postupao u dobroj vjeri, pouzdajući se u zemljišnoknjižno stanje za koje važi princip povjerenja upisa. Pri tome je naglasio da je cjelokupna dokumentacija od kupovine predmetnog zemljišta pa do izdavanja dozvola za gradnju i uknjižbe u zemljišne knjige bila na ime prvotuženog, te da apelantica, iako je imala dovoljno vremena, nije pokrenula bilo kakav postupak upisa promjene stanja u zemljišnim knjigama u svoju korist, niti je osporavala da je prvotuženi vlasnik predmetnih nekretnina. Općinski sud je također naveo da je apelantica znala i morala znati da se zasniva hipoteka na predmetnim nekretninama jer je u braku s prvotuženim i danas, što potvrđuje i iskaz vještaka koji je izjavio da ga je apelantica, u vrijeme kada je vršio procjenu nekretnina za potrebe drugotuženog, posluživala u njihovom restoranu, kao i ostali svjedoci koji su u iskazima naveli da je apelantica sve vrijeme radila u restoranu, kao i činjenica da su novčana sredstva iz ugovora o kreditu iskorištena za izgradnju ugostiteljskih objekata. Pri tome je istakao da prvotuženi priznanjem apelanticinih tužbenih zahtjeva upućuje sud na zaključak da apelantica i prvotuženi žele da izbjegnu obavezu prema drugotuženom, za koju je apelantica kao supruga prvotuženog trebala da ima saznanja s obzirom na to da je i danas u braku s prvotuženim.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 052624 17 Gž 4 od 12. jula 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i ukazao da je odredbom člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se prava upisana u zemljišnoj knjizi smatraju tačnim (načelo povjerenja u zemljišne knjige). U vezi s tim je istakao da se, prema navedenom načelu, upisi sadržani u zemljišnim knjigama smatraju istinitim i potpunim, na koji način se štiti interes savjesnih lica koja su zaključila pravni posao pouzdajući se u istinitost upisa u zemljišnoj knjizi, te da se u situaciji kada stanje upisa iz zemljišne knjige ne odgovara faktičkom stanju smatra da prava koja nisu upisana u zemljišnoj knjizi ne postoje (negativni smisao načela povjerenja u zemljišne knjige). Kantonalni sud je nadalje naveo da je u ugovornim odnosima bitno i načelo savjesnosti i poštenja koje obavezuje sud da ispita savjesnost svakog od učesnika pri zaključenju određenog pravnog posla. U vezi s tim je istakao da se drugotuženi kao savjestan ugovarač pouzdao u načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je u vrijeme zaključenja sporazuma o zasnivanju hipoteke vlasnik sporne nekretnine bio prvotuženi, te da apelantica nije dokazivala da je drugotuženi kao davalac kredita prilikom zaključenja sporazuma o zasnivanju založnog prava na predmetnoj nekretnini postupao nesavjesno. Naveo je da je prvotuženi u vrijeme konstituiranja založnog prava bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine, kao i da je sporazum o zasnivanju založnog prava sačinjen pred nadležnim sudom koji, shodno odredbi člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, predstavlja izvršnu ispravu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je izvršenje na predmetnoj nekretnini nedopušteno. Pri tome je istakao da na navedeni zaključak ne utječe ni činjenica da je predmetna nekretnina stečena u toku trajanja bračne zajednice između apelantice i prvotuženog, u smislu odredaba člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona Federacije BiH jer apelantica nije iskoristila mogućnost da zaštiti svoje pravo na predmetnoj nekretnini upisom u zemljišne knjige. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se prvostepena presuda, nasuprot žalbenim navodima, zasniva na pravilnoj primjeni člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama kojim se štiti pravo savjesnih ugovarača, pozivajući se na pravni stav zauzet u Odluci Kantonalnog suda broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29. februara 2012. godine i Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je ocijenio neosnovanim apelanticine revizione prigovore o povredi odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je apelantica bila upoznata s radnjama koje je preduzimao njen suprug u vezi s realizacijom kredita i stavljanjem predmetnih nekretnina pod hipoteku, te da se na taj način, prešutno, kao suvlasnik saglasila sa zaključenjem spornih pravnih poslova. Pri tome je naglasio da su apelantica i prvotuženi u dobrim odnosima i da je njihova bračna zajednica trajala kako u vrijeme zaključenja predmetnih sporazuma tako i u vrijeme suđenja pred nižestepenim sudovima. Vrhovni sud je nadalje naveo da je nesporno da je jedno od osnovnih pravnih načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, međutim, istakao je da se i to načelo mora cijeniti u kontekstu drugih općih načela, uključujući i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu, te načelo povjerenja u zemljišne knjige. U vezi s tim je istakao da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi savjesnost svakog od učesnika predmetnog pravnog odnosa, pa i apelantice kao bračnog partnera, iako nije bila direktni učesnik tog pravnog odnosa. Naveo je da je apelantica bila upoznata sa činjenicom da je prvotuženi za potrebe firme (trećetuženog) zaključio ugovor o kreditu s pravnim prednikom drugotuženog, kao i sporazum o zasnivanju i uknjižbi hipoteke na predmetnim nekretninama, te da nije preduzela nijednu pravnu radnju s ciljem zaštite svog prava, nego je tužbu za utvrđenje u predmetnoj pravnoj stvari podnijela tek nakon proteka više od osam godina od zaključenja spornog sporazuma, a taj tužbeni zahtjev prvotuženi nije osporio. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su apelantica i prvotuženi u konkretnom slučaju postupali nesavjesno. Vrhovni sud je, s druge strane, zaključio da je drugotuženi postupao savjesno jer se pouzdao u podatke upisane u zemljišne knjige, pa je kao treće savjesno lice stekao pravo hipoteke na predmetnim nekretninama.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su propustili primijeniti imperativnu odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona Federacije BiH, koja, prema apelanticinom mišljenju, predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe drugih zakona. Navodi da je ex lege stekla pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama, te da je takav zakonski osnov stjecanja prava vlasništva jači od bilo kojeg drugog, kao i upisa u zemljišne knjige koji je pretpostavka prava vlasništva koja se može osporavati. Također navodi da prvotuženi nije mogao preduzeti bilo kakav pravni posao u vezi s predmetnim nekretninama bez saglasnosti apelantice kao suvlasnika. U konačnici, apelantica se pozvala na pravna mišljenja zauzeta u odlukama Ustavnog suda br. AP 1086/04 i AP 15/14.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu i prava na dom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

14. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stajalištu iznesenom u osporenoj odluci, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu i prava na dom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Općinski sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnoj pravnoj stvari, naveo je da je prilikom donošenja odluke pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu i prava na dom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

16. Prvotuženi je naveo da su tačni apelanticini navodi da je bez njene dozvole i znanja sklapao pravne poslove kojima je opterećivao predmetne nekretnine koje predstavljaju bračnu stečevinu, suprotno imperativnim odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH. Navodi da drugotuženi u konkretnom slučaju nije postupao u dobroj vjeri i da je dio prvotuženog od ½ na predmetnim nekretninama bio dovoljan za namirenje potraživanja drugotuženog. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. […]

18. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

[…] Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

19. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

6. Zajedničko vlasništvo Član 21.

Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.

9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

[…] VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).

30. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak, u kojem su donesene osporene odluke, vodio radi utvrđivanja bračne stečevine, nedopuštenosti izvršenja i ništavosti ugovora o kreditu i hipoteci. S obzirom na to da apelantica nije bila upisana u zemljišnoknjižnu evidenciju kao suvlasnik predmetnih nekretnina, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinoj „postojećoj imovini“ niti „dobrima“, već se apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje takvog prava pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će zahtjev za utvrđivanje njenog suvlasničkog prava na predmetnim nekretninama biti riješen u njenu korist.

31. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svoj tužbeni zahtjev u pogledu predmetnih nekretnina zasnovala na odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH kojim je stipulirano da imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine predstavljaju bračnu stečevinu (član 251. stav 1), te da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili (član 252. stav 1). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantica imala legitimno očekivanje s obzirom na to da se nada za uspjehom u postupku pred redovnim sudovima zasnivala na konkretnoj zakonskoj odredbi, te da apelantica stoga uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima sporno pravno pitanje bilo da li zakonska pretpostavka zajedničkog vlasništva bračnih partnera, in concreto na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, ima jaču pravnu snagu od načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga, te da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali prednost načelu povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga, sadržanom u odredbi člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama.

33. Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine s ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba) zauzeo, inter alia, stav „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na apelanticu koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je data odredbom člana 252. stav (3) OZ, te da je apelantica imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva predmetne nekretnine jer je isključivo od njene inicijative zavisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantica nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine, a njen suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev“ (stav 55). U navedenom predmetu Ustavni sud je također zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (stav 57). Slijedeći citiranu praksu, Ustavni sud u predmetu broj AP 2492/15 nije našao proizvoljnim obrazloženje redovnog suda „da je tužena banka postupala savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9. Zakona o zemljišnim knjigama), te da u takvim okolnostima tužena banka nije imala obavezu, suprotno tvrdnjama prvotuženog u odgovoru na apelaciju, da provodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nekretnina, pri čemu apelantica tokom postupka nije dokazala da je tuženoj banci u relevantnom periodu bila poznata činjenica da su založene nekretnine bračna imovina apelantice i prvotuženog. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela uvjeriti sudove da nije znala za sporno raspolaganje, pri čemu su redovni sudovi u tom pravcu detaljno obrazložili koje su okolnosti uzeli u obzir prilikom odlučenja.“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Nadalje, u predmetu broj AP 179/17 Ustavni sud je zauzeo stav „da u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, nije arbitrarno, u smislu prava na pravično suđenje, primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u situaciji u kojoj je u korist drugotužene (čija savjesnost tokom postupka nije dovedena u pitanje), primjenom načela povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog sporazuma o zasnivanju založnog prava, uknjiženo založno pravo na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama“. Zatim, u predmetu broj AP 2342/17 Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda kada „u predmetnom postupku nije dovedena u pitanje savjesnost drugotuženog koji je postupao u skladu sa načelom povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i apelanticinu savjesnost, kako u kontekstu radnji koje je mogla preduzeti s ciljem zaštite svoje imovine (istakli su da je ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 2007. godine, dok je apelantica tužbe s ciljem zaštite svog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini podnijela 2011, odnosno 2012. godine, te da je izjavila da prije toga nije razmišljala da se upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini), tako i u kontekstu njenog odnosa s prvotuženim (sudovi su istakli da je apelantica, s obzirom na to da je utvrđeno da je bila upoznata sa činjenicom da je prvotuženi ranije zalagao predmetnu nekretninu, te da je bila upoznata s odlukama koje se donose u interesu njihove porodice, naročito imajući u vidu da je prvotuženi vlasnik privrednog društva po zaključenim ugovorima, dala prešutnu saglasnost za zaključenje spornog pravnog posla, vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2342/17 od 11. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

35. Dovodeći u vezu navedena načela iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, dajući u konkretnom slučaju prednost načelu povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga, cijenili savjesnost svih strana u spornim pravnim poslovima, uključujući i apelanticu koja u njima nije direktno učestvovala. Naime, redovni sudovi su zaključili da je apelantica, s obzirom na to da je sve vrijeme u bračnoj zajednici i u dobrim odnosima s apelantom, bila upoznata sa zaključenjem spornih pravnih poslova, na koji način je dala prešutnu saglasnost za njihovo zaključenje. Pri tome su imali u vidu i činjenicu da prvotuženi nije osporio apelanticin tužbeni zahtjev, te su zaključili da su apelantica i prvotuženi u konkretnom slučaju postupali nesavjesno s ciljem izbjegavanja ispunjenja obaveze prema drugotuženom. S druge strane, redovni sudovi su zaključili da savjesnost drugotuženog prilikom zaključivanja spornih pravnih poslova u predmetnom postupku nije dovedena u pitanje.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu s odredbom člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama. S obzirom na to da je navedena zakonska odredba jasne i nedvosmislena, objavljena u službenom glasilu i dostupna, nesporno ispunjava standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito.

37. Također, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga služi očuvanju pravne sigurnosti i vladavine prava, te kao takva nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. S obzirom na to da su redovni sudovi u konkretnom slučaju cijenili savjesnost svih učesnika u spornim pravnim poslovima, uključujući i apelanticu, te zaključili da je apelantica, za razliku od drugotuženog, postupala nesavjesno, Ustavni sud zaključuje da nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelanticinog prava.

38. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na dom zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na imovinu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je miješanje u apelanticinu imovinu izvršeno davanjem prednosti načelu povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na pretpostavku zajedničkog vlasništva bračnih partnera, što, u okolnostima konkretnog slučaja, za apelanticu ne predstavlja pretjeran teret.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi prava na imovinu koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5848/18 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio