Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3772/18 (M. T.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Povrat stana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 170
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3772/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3772/18, rješavajući apelaciju Miroslava Tibolda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miroslava Tibolda.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 014767 15 Uvp od 12.
aprila 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miroslavu Tiboldu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Miroslavu Tiboldu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Tibolda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 014767 15 Uvp od 12. aprila 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Tibold (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 014767 15 Uvp od 12. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 23. januara 2020. godine, dok Uprava nije odgovorila na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prethodni postupak
5. Apelant je 24. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Branilaca Sarajeva broj 12/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Rješenjem Uprave od 7. septembra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 18. decembra 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana.
7. Nakon toga, Kantonalni sud je tri puta odlučivao u upravnom sporu i donosio presude (20. marta 2003. godine kojom je tužbu odbio, a presudama od 19. decembra 2008. i 19. augusta 2009. godine je predmet vratio na ponovni postupak), dok je Vrhovni sud odluke donosio 24. maja 2007. i 19. maja 2010. godine (Presuda broj 09 0 U 003896 09 Uvp) kojom je uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 19. augusta 2009. godine i presudu preinačio tako što je apelantovu tužbu uvažio, osporeno rješenje Ministarstva i rješenje Uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. U ponovnom postupku Rješenjem Uprave broj 23/1-372-3300/98 od 15. decembra 2011. godine (donesenim u izvršenju Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 003896 09 Uvp od 19. maja 2010. godine) odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 30. septembra 1985. godine. Utvrđeno je da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda I Sarajevo broj P-985/94 od 27. aprila 1995. godine apelantu otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana. Nakon provedenog dokaznog postupka Uprava je zaključila da apelant nije lice koje je predmetni stan napustilo u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, a u skladu sa čl. 3. i 4. stav
1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i ne smatra se izbjeglim i raseljenim licem.
9. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-28/12 od 16. januara 2012. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Uprave od 15. decembra 2011. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
10. Apelant je tužbom od 20. februara 2012. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv navedenog rješenja Ministarstva. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014767 12 U od 11. decembra 2014. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv osporenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant 1985. godine prestao lično da koristi predmetni stan, kada je na osnovu odluke Radničkog savjeta UNIS RO Tvornica plinskih uređaja Sarajevo od 16. septembra 1985. godine s porodicom otišao u Holandiju na rad koji je, prema potpisanom sporazumu, trebao trajati četiri godine. Međutim, kako je utvrdio sud, apelant je prekinuo taj sporazum i 1986. godine se trajno zaposlio u firmi IGA Holandija. Dalje je utvrđeno da je apelant u Holandiji stekao nekretninu u vlasništvo. Nadalje je utvrđeno da za period od 8. novembra 1990. do 19. februara 1992. godine nije bio upisan u birački spisak na predmetnoj adresi na kojoj je tražen radi mobilizacije, ali nije zatečen. Također je utvrđeno da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda I Sarajevo broj P- 985/94 od 27. aprila 1995. godine apelantu otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana jer ga je napustio 1986. godine, prije izbijanja rata u BiH, što su potvrdili i svjedoci saslušani u predmetnom postupku. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati licem iz člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, niti je predmetni stan na dan 30. april 1991. godine bio njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga je istaknuto da apelant nema ni status lica iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, zbog čega se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 83a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima jer apelantu nije otkazan ugovor o korištenju stana u periodu dok je bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica, niti uslijed ratnih okolnosti.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 014767 15 Uvp od 12. aprila 2018. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, prvostepena presuda u predmetnom upravnom sporu donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje te upravne stvari. Navedeno je da je prema odluci UNIS RO Tvornica plinskih uređaja – Sarajevo od 16. septembra 1985. godine apelant kao zaposlenik te firme upućen privremeno na rad u firmu SINGER IGA Holandija na period od četiri godine (s mogućnošću produženja, a prava i obaveze iz radnog odnosa koje će ostvarivati u IGA Holandija regulisat će se posebnim ugovorom), s tim da mu mirovanje radnog odnosa teče počev od 1. novembra 1985. godine. Navedeno znači da je apelantu mirovanje radnog odnosa trebalo trajati do 1. novembra 1989. godine, nakon čega se trebao vratiti na rad u UNIS RO Tvornica plinskih uređaja – Sarajevo i u predmetni stan. Prema ocjeni Vrhovnog suda, bitne činjenice za donošenje odluke u konkretnoj stvari su da li je apelantu boravak u navedenoj firmi u Holandiji produžen na još četiri godine (prema apelantovoj tvrdnji) i da li je, eventualno, apelant „sporazumno napustio firmu 1986. godine i zaposlio se u IGA Holandija“ kako je to navedeno u aktu UNIS HOLDING – Sarajevo, UNIS mjerno-regulacioni gasni aparati i sistemi – „MGA“, Sarajevo. Apelant je osporio navedeni akt tvrdeći da navedena firma koja ga je izdala nije pravni sljednik firme u kojoj je apelant bio zaposlen i koja ga je uputila na rad u Holandiju.
12. Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da upravni organi i prvostepeni sud prije donošenja presude nisu pravilno proveli postupak pozivajući se na član 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) prema kojem sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a dokazi koje je apelant predložio nisu takvog karaktera da sami po sebi nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očito drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku. Istaknuto je da je prema članu 22. stav 1. ZUS-a stranka dužna dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Istovremeno, i Zakon o upravnom postupku u članu 135. stav 2. propisuje obavezu podnosioca zahtjeva da pruži dokaze na okolnost svojih navoda, dok je stavom 1. istog člana propisano da je činjenično stanje na kojem zasniva svoj zahtjev stranka dužna iznijeti tačno, istinito i određeno. Primjena člana 3. Zakona o prestanku primjene, odnosno člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana
8. Evropske konvencije na konkretni slučaj zavisi od činjenice da li se apelant nakon 1. novembra 1989. godine, nakon što mu je istekao četvorogodišnji boravak na radu u Holandiji, trebao vratiti u Sarajevo u predmetni stan i u firmu u kojoj je bio zaposlen prije odlaska ili mu je, prema njegovoj tvrdnji, od 1. novembra 1989. godine boravak u Holandiji produžen na još četiri godine. Od te bitne okolnosti zavisi ocjena da li je apelant bio spriječen da se u predmetni stan vrati zbog izbijanja rata ili se u njega trebao vratiti znatno ranije, odnosno neposredno nakon 1. novembra 1989. godine. U tom smislu, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant nije dostavio nikakav dokaz kojim bi potvrdio svoje navode iz izjave date pred prvostepenim organom da mu je ugovor kojim se upućuje na rad u navedenu firmu u Holandiji produžen na još četiri godine. Vrhovni sud je smatrao da je upravo smisao odredbe člana 135. stav 1. Zakona o upravnom postupku da stranka u svom zahtjevu navede relevantne činjenice i za njih ponudi odgovarajuće dokaze kojima dokazuje da je činjenično stanje takvo kakvog ga je u zahtjevu navela, ne samo u svrhu ekonomičnosti postupka već prvenstveno zbog toga što je to u njenom interesu, a što se odnosi na pravno relevantne činjenice za rješavanje upravne stvari koja je predmet postupka.
13. Dalje je istaknuto da je pravobranilac Općine Centar kao zakonski zastupnik vlasnika predmetnog stana u toku postupka pred prvostepenim upravnim organom predlagao da se službenim putem pribavi (a i on će lično pokušati pribaviti) dokaz o tome da li je firma UNIS Mjerno-regulacioni gasni aparati i sistemi – „MGA“ – Sarajevo (koja je izdala akt od 2. novembra 1994. godine, prema kome je apelant „sporazumno napustio firmu 1986. godine i zaposlio se u IGA Holandija“) pravni sljednik firme UNIS RO Tvornica plinskih uređaja, u kojoj je apelant bio zaposlen prije odlaska u Holandiju, i da li je apelantu i na koji način uz saglasnost direktora produžen angažman u firmi u Holandiji, radi utvrđivanja potpunog činjeničnog stanja. Međutim, apelantov punomoćnik se, umjesto da sam dostavi navedene dokaze, ovome usprotivio, smatrajući da je taj prijedlog usmjeren ka odugovlačenju postupka, insistirajući na okončanju postupka pred upravnim organom zbog dužine trajanja postupka. Budući da Vrhovni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi navedene odlučne činjenice, stoga je o njihovom postojanju odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Istaknuto je da je apelant imao priliku da se izjasni o svim bitnim činjenicama i okolnostima i da u tom smislu dostavi odgovarajuće dokaze, što nije učinio, odnosno ni u toku postupka pred upravnim organima, ni u tužbi nije pružio dokaze niti iznio činjenice koje dovode u sumnju predmetno činjenično utvrđenje, niti je naveo razloge kojima se obrazlaže kako bi i na koji način dostavljeni dokazi utjecali na drugačiji ishod predmetnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, zatim pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navedene povrede vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je Vrhovni sud u konačnici proizvoljno i neargumentirano izveo zaključak o teretu dokazivanja. Također navodi da je predmetni postupak neopravdano i neprimjereno dugo trajao, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji te da je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da su navodi apelacije neosnovani jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.
17. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da njegovom odlukom, koja je donesena povodom apelantove žalbe protiv rješenja Uprave, nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH. Istaknuto je da je apelant izgubio pravo na dalje korištenje predmetnog stana jer je u toku postupka dokazano da je apelant sporazumno napustio firmu 1986. godine i zaposlio se u IGA
– Holandija, gdje je stekao svoj novi dom. Dakle, apelant se ne može smatrati licem iz člana 3. Zakona o prestanku primjene koje bi imalo pravo na povrat svog doma u smislu člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
19. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi:
Član 83a.
(1) Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu, ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljene osobe prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
(2) Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništavne su.
(3) Postupci za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga utvrđenih u Zakonu, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona, a u kojima do dana njegovog stupanja na snagu nije donesena pravosnažna odluka, obustavljaju se.
(4) Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH” broj 11/98).
20. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 135. st. 1. i 2.
(1)Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev stranka je dužna da iznese tačno, istinito i određeno.
(2)Ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po članu 170. ovog zakona.
21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 22.
U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 33.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.
U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 014767 15 Uvp od 12. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 11. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i sudskom postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat u posjed predmetnog stana, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
30. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, te u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke pred Vrhovnim sudom, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su, u konačnici, ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud proizvoljno i neargumentirano izveo zaključak o teretu dokazivanja Vrhovni sud u obrazloženju odluke detaljno i jasno naveo razloge za svoj zaključak. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava kada je Vrhovni sud u odnosu na utvrđenje odlučne činjenice apelantovog radnog statusa u firmi u Holandiji utvrdio da je teret dokaza na apelantu, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe člana 22. stav 2. i člana 33. stav 1. ZUS-a i člana 135. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku. Također, u odnosu na otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana pravomoćnom presudom Osnovnog suda I Sarajevo od 27. aprila 1995. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo jasne razloge zašto u konkretnom slučaju nije primjenjiv član 83a. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao navode apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te razloge zašto je u odnosu na činjenice koje sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi izveden zaključak o teretu dokazivanja na strani apelanta, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio 24. septembra 1998. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 12. aprila 2018. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 19 godina i šest mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat predmetnog stana, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 19 i po godina, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Kantonalni sud u upravnom sporu svojim presudama dva puta poništavao pobijani upravni akt drugostepenog organa i predmet vraćao na ponovni postupak iako ima zakonske mogućnosti da upravnu stvar sam riješi shodno članu 33. ZUS-a. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Ustavni sud smatra da je period od više od 19 i po godina u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke budući da su organi uprave i Kantonalni sud tog kantona u odlučnoj mjeri utjecali na ukupnu dužinu postupka. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 19 godina, što je a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi i organi uprave za svoje odluke dali jasne razloge.
48. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenih prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i pravom na suđenje u razumnom roku, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević