Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2882/18 (E. T.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upis u sudski registar
  • Lišavanje imovine
  • Upravni spor
  • Porez
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2882/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2882/18, rješavajući apelaciju Esada Taljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Esada Taljanovića podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 021261 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021261 16 U od 6. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 04/1-2-UP/II-23/15 od 24. decembra 2015. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze br. 04/1-UPŽ-76-1/14 od 8. decembra 2014. godine i 04/1-17-1-UPJR/1-3144-1/14 od 15. septembra 2014. godine i

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 021262 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021262 16 U od 21. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-2-UP/II-40/15 od 28. decembra 2015. godine i rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalnog centra Sarajevo br. 04/5/11-17-UP-1467-5/14 od 5.

januara 2015. godine i 04/5-2/11-17-UP-1467-3/14 od 19. novembra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Esada Taljanovića podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 021261 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021261 16 U od 6. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 04/1-2-UP/II-23/15 od 24. decembra 2015. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze br. 04/1-UPŽ-76-1/14 od 8. decembra 2014. godine i 04/1-17-1-UPJR/1-3144-1/14 od 15. septembra 2014. godine i

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 021262 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021262 16 U od 21. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-2-UP/II-40/15 od 28. decembra 2015. godine i rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalnog centra Sarajevo br. 04/5/11-17-UP-1467-5/14 od 5.

januara 2015. godine i 04/5-2/11-17-UP-1467-3/14 od 19. novembra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Taljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Biser, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 021261 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021261 16 U od 6. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 04/1-2-UP/II-23/15 od 24. decembra 2015. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze (u daljnjem tekstu: Sektor) br. 04/1-UPŽ-76-1/14 od 8. decembra 2014. godine i 04/1-17-1-UPJR/1-3144-1/14 od 15. septembra 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2882/18.

2. Apelant je također 21. maja 2018. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 021262 17 Uvp od 16. marta 2018. godine i S1 3 U 021262 16 U od 21. septembra 2017. godine, Rješenja Uprave broj 01/4-2-UP/II-40/15 od 28. decembra 2015. godine i rješenja Uprave – Regionalnog centra Sarajevo (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) br. 04/5/11- 17-UP-1467-5/14 od 5. januara 2015. godine i 04/5-2/11-17-UP-1467-3/14 od 19. novembra 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2883/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave i Sektora zatraženo je 14. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2882/18, a 15. augusta 2019. godine zatraženo je od Suda BiH, Uprave i Regionalnog centra da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2883/18.

4. Sud BiH je 22. augusta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 2882/18, a Sektor 20. augusta 2019. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na tu apelaciju. Sud BiH je 22. augusta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 2883/18, a Uprava 6. septembra 2019. godine, dok Regionalni centar nije dostavio odgovor na tu apelaciju.

5. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na sličnom činjeničnom i pravnom osnovu i istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2882/18.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

•Postupak upisa u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (AP 2882/18)

7. Sektor je donio Rješenje broj 04/1-17-1-UPJR/1-3144-1/14 od 15. septembra 2014. godine kojim je apelant – zakupodavac po službenoj dužnosti registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (u daljnjem tekstu: Jedinstveni registar) po osnovu PDV-a sa danom 15. septembrom 2014. godine, dodijeljen mu je precizirani identifikacioni broj i određeno da se prava i obaveze po osnovu registracije PDV-a utvrđuju od 1. oktobra 2009. godine, a da žalba na to rješenje ne odlaže njegovo izvršenje.

8. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je na osnovu zapisnika o informativnoj kontroli precizirani broj od 19. marta 2014. godine i poslovne dokumentacije utvrđeno da je apelant kao zakupodavac 7. novembra 2008. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora sa zakupcem Ghetaldus optika d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ghetaldus optika) na period od deset godina sa ugovorenom zakupninom od 20.000,00 KM mjesečno, te da je u junu 2009. godine po osnovu ugovorene zakupnine ostvario oporezivi promet u iznosu od 60.000,00 KM, čime je prešao prag od 50.000,00 KM propisan članom 57. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), zbog čega je bio u obavezi da do 20. jula 2009. godine, a shodno stavu 9. naprijed navedene zakonske odredbe, podnese zahtjev za upis u Jedinstveni registar. Međutim, uvidom u Jedinstveni registar, Sektor je konstatirao da apelant nije podnio zahtjev da se kao fizičko lice – zakupodavac registrira kao PDV obveznik iako je to bio obavezan učiniti shodno članu 57. stav 1. Zakona o PDV-u, zbog čega je, u skladu s odredbom člana 31. stav 1. Pravilnika o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza („Službeni glasnik BiH“ broj 51/12; u daljnjem tekstu: važeći Pravilnik o upisu u Jedinstveni registar), pokrenut predmetni postupak i donijeto rješenje kao u izreci po službenoj dužnosti.

9. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je u skladu s odredbama člana 25. Zakona o PDV-u promet nekretnina oslobođen od plaćanja PDV-a, osim kada je riječ o prodaji i raspolaganju novoizgrađenim objektom, te da ne postoji nijedna zakonska odredba po kojoj bi po službenoj dužnosti bio registriran kao PDV obveznik, Sektor je ukazao da je uvidom u navedeni zapisnik i ugovor utvrdio da apelant obavlja djelatnost izdavanja u zakup poslovnog prostora, a ne djelatnost prometa nekretnina koja je oslobođena od plaćanja PDV-a po osnovu člana 25. navedenog zakona. Zatim je citirao odredbe člana 3. Zakona o PDV-u (kojim je određen predmet oporezivanja po tom zakonu), te odredbu člana 4. stav 1. istog zakona (kojom je određen pojam prometa dobara) i odredbu člana 8. stav 1. Zakona o PDV-u (kojom je određen pojam usluga). Dalje je ukazao da su odredbama čl. 24. i 25. Zakona propisana oslobađanja od plaćanja PDV-a. Međutim, zaključio je da tim odredbama nije predviđena mogućnost oslobađanja od plaćanja PDV-a na usluge izdavanja u zakup poslovnih prostorija, a koju djelatnost upravo obavlja apelant.

10. Sektor se dalje pozvao na odredbe člana 29. st. 1. i 2. važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar. Također je ukazao na odredbe člana 27. st. 1. i 3. Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar, koji je važio u vrijeme nastanka porezne obaveze, odnosno kada je apelant ostvario oporezivi promet („Službeni glasnik BiH“ broj 28/07, u daljnjem tekstu: raniji Pravilnik o upisu u Jedinstveni registar). Imajući u vidu odredbe člana 36. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojima su, kako je naveo, propisana prava i obaveze koje zastarijevaju istekom roka od pet godina, Sektor je apelantu prava i obaveze na osnovu registracije po predmetnom rješenju utvrdio od 1. oktobra 2009. godine.

11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Sektora broj 04/1-UPŽ-76-1/14 od 8. decembra 2014. godine. Iz dostavljene dokumentacije, također, proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv rješenja Sektora od 8. decembra 2014. godine koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Uprave broj 04/1- 2-UP/II-23/15 od 24. decembra 2015. godine.

12. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Uprave, koja je odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 021261 16 U od 6. septembra 2017. godine.

13. Vijeće za upravne sporove je u obrazloženju navedene presude konstatiralo da su porezni organi pravilno postupili kada su apelanta u spornom periodu registrirali kao PDV obveznika i upisali u Jedinstveni registar. U vezi s tim je, prije svega, ukazalo da je odredbom člana 12. Zakona o PDV-u propisano da je porezni obveznik svako lice (fizičko i pravno) koje samostalno obavlja privrednu djelatnost, a koje, kako je navelo, status PDV obveznika stječe upisom u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza. Dalje je citiralo sadržaj odredbe člana 57. stav 1. Zakona o PDV-u i ukazalo da je ranijim Pravilnikom o upisu u Jedinstveni registar, odnosno odredbom člana 27. stav 1. tog pravilnika propisana obaveza registracije, a koja je određena i članom 18. stav 2. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, dok je odredbom člana 31. važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar propisano da će Uprava po službenoj dužnosti izvršiti registraciju lica koje ima obavezu da se registrira, a propusti da to učini.

14. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je apelant neosnovano tvrdio da je registracija za PDV isključivo dobrovoljna i da porezni organi ne mogu po službenoj dužnosti registrirati apelanta kao PDV obveznika. Naime, vijeće za upravne sporove je do tog zaključka došlo imajući u vidu odredbe člana 57. st. 1. i 9. Zakona o PDV-u, te odredbu člana 31. stav 1. važećeg Pravilnika o registraciji. Dalje je ukazalo da su porezni organi u konkretnom slučaju utvrdili odlučnu činjenicu da je apelant u junu 2009. godine ostvario oporezivi promet u iznosu od 60.000,00 KM, čime je, shodno pravilnom zaključku poreznih organa, ostvario promet veći od dozvoljenog oporezivog praga iz člana 57. stav 1. Zakona o PDV-u, pa je bio u obavezi da podnese zahtjev za PDV registraciju. Pri tome je zaključilo da činjenica da je u spornom poreznom periodu stupio na snagu važeći Pravilnik o upisu u Jedinstveni registar nije od značaja jer tim pravilnikom apelantova pravna situacija nije regulirana na drugačiji način. Ovo tim prije što je, kako je navelo, apelantova obaveza da se registrira kao PDV obveznik izričito određena članom 57. Zakona o PDV-u, pri čemu Zakon ne pravi razliku između fizičkih i pravnih lica kada je ta obaveza u pitanju, a kako je to, prema mišljenju vijeća za upravne sporove, apelant pogrešno imputirao u tužbi. Vijeće za upravne sporove je također istaklo da je cijenilo i ostale apelantove prigovore koji, zapravo, kako je ocijenilo, predstavljaju apelantovo tumačenje normi Zakona o PDV-u i da je našlo da su oni neosnovani, smatrajući da su organi uprave dali detaljna i argumentirana obrazloženja za apelantove prigovore, a koje apelant ponavlja u tužbi. Pored toga, ocijenilo je da je neosnovan apelantov prigovor o zabrani retroaktivnog dejstva upravnog akta i pozivanje na važeću praksu sudova u Republici Hrvatskoj zbog toga što se, kako je navelo, u predmetnom postupku ne radi o istoj pravnoj situaciji u kojoj je upravnom aktu dato retroaktivno dejstvo.

15. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude vijeća za upravne sporove, koji je apelaciono vijeće Suda BiH odbilo Presudom br. S1 3 U 021261 17 Uvp od 16. marta 2018. godine. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude ocijenilo da je odluka vijeća za upravne sporove pravilna i zakonita i da su za takvu odluku dati razlozi koje je prihvatilo i apelaciono vijeće (a koji su u kraćim crtama ponovljeni i u obrazloženju presude apelacionog vijeća). •Postupak utvrđivanja porezne obaveze (AP 2883/18)

16. Rješenjem Regionalnog centra broj 04/5-2/11-17-UP-1467-3/14 od 19. novembra 2014. godine utvrđen je razrez indirektnih poreza za apelanta – zakupodavca za porezni period od 1. oktobra 2009. do 31. augusta 2014. godine u ukupnom iznosu od 170.250,00 KM, te mu je naloženo da izvrši uplatu tih obaveza na propisan način u preciziranom roku s pripadajućim kamatama, pod prijetnjom prinudne naplate i određeno je da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

17. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je u postupku kontrole za porezni period od 1. oktobra 2009. do 31. augusta 2014. godine, između ostalog, utvrđeno da je na osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora, koji je apelant kao zakupodavac 7. novembra 2008. godine zaključio sa zakupcem Ghetaldus optika, apelant ostvario promet u iznosu većem od praga za registraciju za PDV, a uvidom u analitičku karticu dobavljača – apelanta utvrđene su precizirane vrijednosti, shodno čemu je zaključeno da apelant u kontroliranom periodu po osnovu usluga zakupa poslovnog prostora nije evidentirao izlazne fakture u poslovnim knjigama i izvršio obračun PDV-a.

18. U vezi s tim, Regionalni centar se pozvao na odredbe člana 3. Zakona o PDV-u (kojim je određen predmet oporezivanja po tom zakonu), te odredbu člana 4. stav 1. istog zakona (kojom je određen pojam prometa dobara) i odredbu člana 8. stav 1. Zakona o PDV-u (kojom je određen pojam usluga). Dalje se pozvao na odredbe člana 17. st. 1, 2. i 3. istog zakona (kojima je određen momenat nastanka porezne obaveze), te odredbe člana 38. stav 2. istog zakona (kojima je reguliran period obračuna PDV-a), kao i odredbe člana 39. st. 1, 2. i 3. istog zakona (kojim je regulirano pitanje podnošenja prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza). Zatim je ukazao da je odredbama člana 56. st. 1. i 2. istog zakona propisano da je svaki obveznik obavezan da vodi knjige s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a, uključujući i obračunavanje obaveze PDV-a za svaki period PDV-a i inspekciju od strane UIO. Navedene knjige vode se u skladu s propisima o računovodstvu.

19. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana 27. st. 1. i 2. ranije važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i odredbe člana 57. stav 1. Zakona o PDV, a s obzirom na to da je na osnovu navedenog ugovora utvrđeno da je apelant od obavljanja djelatnosti izdavanja u zakup poslovnog prostora ostvario promet u iznosu većem od praga oporezivanja u junu 2009. godine, Regionalni centar je zaključio da je apelant bio u obavezi da do 20. jula 2009. godine podnese zahtjeve za registraciju za PDV shodno članu 57. stav 9. Zakona o PDV-u. S obzirom da to nije učinio, za kontrolirani period utvrđena je ukupna dodatna obaveza izlaznog PDV-a u iznosu kao u izreci rješenja.

20. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Regionalnog centra broj 04/5/11-17-UP-1467-5/14 od 5. januara 2015. godine.

21. U obrazloženju rješenja Regionalni centar se, pored odredbi Zakona o PDV-u na koje je ukazano u prvostepenom rješenju, pozvao i na odredbu člana 20. stav 1. navedenog zakona (kojim je regulirano pitanje porezne osnovice kod prometa dobara i usluga), kao i odredbe člana 17. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Konstatirao je da su neosnovani apelantovi navodi da nema status PDV obveznika i da ne obavlja privrednu djelatnost s obzirom na to da je shodno rješenju Sektora od 15. septembra 2014. godine (i drugostepenom rješenju od 8. decembra 2014. godine) evidentno da je apelant upisan u Jedinstveni registar obveznika i da ima status PDV obveznika, a da je pobijanim prvostepenim rješenjem utvrđen razrez indirektnih poreza, a nije izvršena registracija obveznika.

22. Regionalni centar je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da po Zakonu o PDV-u nije propisano da je PDV obveznik fizičko lice koje ostvari prihod od imovine i da bi eventualno plaćanje PDV-a bilo dvostruko oporezivanje jer apelant plaća porez na dohodak. Naime, obrazložio je da je nesporno da je apelant zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora s pravnim licem Ghetaldus optika i da je izdavao taj poslovni prostor, pa je shodno tome nesporno da je izdavanje poslovnog prostora oporezivo shodno članu 8. Zakona o PDV-u i članu 17. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

23. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Regionalnog centra, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Uprave broj 01/4-2-UP/II-40/15 od 28. decembra 2015. godine.

24. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je pravilan stav Regionalnog centra da je izdavanje u zakup poslovnog prostora oporeziva usluga u smislu člana 8. Zakona o PDV-u. Imajući u vidu da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant izdavanjem u zakup poslovnog prostora zakupcu Ghetaldus optika obavljao oporezivu djelatnost, te da je bio dužan obračunavati i plaćati PDV, podnositi porezne prijave i kao registrirani porezni obveznik voditi propisane poslovne knjige i evidencije, Uprava je zaključila da je pravilno prvostepenim rješenjem na iznos zakupnine obračunat PDV koji apelant nije platio. Dalje, uvidom u predmetni u ugovor o zakupu poslovnog prostora, Uprava je utvrdila da tim ugovorom nije regulirano da li je u ugovorenu cijenu uključen PDV ili ne, niti da taj ugovor sadrži odredbe kojim se regulira obaveza fakturiranja zakupnine s obračunatim PDV-om. Shodno tome, zaključila je da je neosnovan apelantov navod da je ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen u bruto iznosu i da je pri obračunu PDV-a trebalo primijeniti preračunatu stopu PDV-a. U vezi s apelantovim prigovorom da nije dužan voditi poslovne knjige jer nije pravno lice, niti obrtnik, Uprava je ukazala da je apelant rješenjem od 15. septembra 2014. godine dobio status poreznog obveznika za kojeg prava i obaveze propisane za porezne obveznike važe od 1. oktobra 2009. godine i da za apelanta važi obaveza vođenja poslovnih knjiga i evidencija kako je to propisano članom 56. Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Dakle, imajući u vidu da žalba na rješenja UIO, saglasno članu 137. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, ne odlaže izvršenje rješenja, Uprava je zaključila da je apelant bio dužan, nakon registracije po službenoj dužnosti, početi voditi propisane poslovne knjige i u njima izvršiti potrebna knjiženja i obračunati PDV na fakturirani iznos zakupnine, te je da je, saglasno čl. 38. i 39. Zakona o PDV-u, bio dužan podnositi porezne prijave UIO, sve počev od 1. oktobra 2009. godine.

25. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Uprave, koja je odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 021262 16 U od 21. septembra 2017. godine.

26. U obrazloženju presude je konstatirano da je osporeno rješenje pravilno. U vezi s tim, vijeće za upravne sporove je ukazalo da je prema odredbi člana 12. Zakona o PDV-u porezni obveznik svako lice, dakle i fizičko i pravno, koje samostalno obavlja privrednu djelatnost, a da se djelatnošću, kako to proizlazi iz odredbi stava 2. istog člana, smatra i djelatnost pružaoca usluga koja se vrši s ciljem ostvarivanja prihoda, a pod privrednom djelatnošću se, u smislu stava 3. istog člana, podrazumijeva iskorištavanje imovine ili imovinskih prava radi ostvarivanja prihoda. Imajući u vidu navedeno, vijeće za upravne sporove je ocijenilo da se PDV plaća na promet usluga koje svako pravno ili fizičko lice izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, a pod djelatnošću se podrazumijeva svaka djelatnost čiji je cilj ostvarivanje prihoda, bez obzira na činjenicu da li lice ima odobrenje nadležnog organa za obavljanje te djelatnosti. Dalje je ocijenilo da se takvom oporezivom djelatnošću smatra i djelatnost lica koje svoju imovinu daje u zakup radi stjecanja prihoda. Pri tome je ukazalo da na to upućuje i činjenica da je članom 25. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u propisano da je od plaćanja ovog indirektnog poreza oslobođena usluga izdavanja u zakup ili podzakup kuća za stanovanje, stanova i stambenih objekata na period duži od 60 dana, kao i činjenica da je članom

34. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano da se oslobađanje od poreza iz člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona odnosi samo na izdavanje u zakup nepokretne imovine i dijelova nepokretne imovine za stanovanje. S obzirom na to da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o izdavanju poslovnog prostora u poslovne svrhe, dakle, ne u svrhu stanovanja, ocijenjeno je da taj zakup nije oslobođen od plaćanja PDV-a.

27. Vijeće za upravne sporove je ocijenilo da je pravilan zaključak Uprave da je apelant izdavanjem poslovnog prostora obavljao oporezivu djelatnost, zbog čega je bio dužan obračunavati i plaćati PDV, registrirati se kao PDV obveznik, podnositi porezne prijave i u skladu s tim voditi poslovne knjige s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a, što uključuje i obračunavanje PDV obaveze za svaki porezni period i inspekciju od strane Uprave. S obzirom na to da je apelant rješenjem od 15. septembra 2014. godine registriran kao PDV obveznik i da su mu utvrđena prava i obaveze počev od 1. oktobra 2009. godine, vijeće za upravne sporove je zaključilo da je apelant tim rješenjem dobio status poreznog obveznika, zbog čega ima i obavezu da od tog datuma vodi svoje poslovne knjige kako su to pravilno zaključili porezni organi. Osim toga, ukazano je da je Zakonom o PDV-u uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja PDV-a na teritoriji BiH koji, saglasno članu 1. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, predstavlja indirektni porez. S druge strane, Zakon o porezu na dohodak predstavlja propis kojim se regulira način plaćanja poreza na dohodak kao direktnog poreza, koji je u nadležnosti poreznih uprava entiteta i Distrikta Brčko BiH. S obzirom na navedeno, vijeće za upravne sporove je zaključilo da je bez utjecaja na utvrđenu obavezu PDV-a navod da je prihod po osnovu zakupa već oporezovan.

28. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude, koji je odbijen Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 021262 17 Uvp od 16. marta 2018. godine.

29. U obrazloženju presude je zaključeno da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove kada je odluku Uprave prihvatilo kao pravilnu i zakonitu, za koju su dati valjani razlozi koje je prihvatilo i apelaciono vijeće. Pri tome je apelaciono vijeće zaključilo da je vijeće za upravne sporove pravilno primijenilo odredbu člana 57. stav 1. Zakona o PDV-u i odredbe člana 12. st. 1, 2. i 3 istog zakona, te odredbe člana 29. st. 1. i 2. i člana 31. st. 1. i 2 Pravilnika o registraciji u konkretnom slučaju, te da je pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o izdavanju poslovnog prostora u poslovne svrhe, a ne u svrhu stanovanja, pa taj zakup nije ni oslobođen od plaćanja PDV-a imajući u vidu relevantne odredbe člana 25. Zakona o PDV-u i člana 34. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je Uprava odgovorila na prigovor koji je ponovljen u zahtjevu kojim se osporava utvrđena porezna osnovica i način obračuna PDV-a, pravilno se pozivajući na odredbu člana 23. Zakona o PDV-u, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija •Navodi iz apelacije broj AP 2882/18

30. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Također smatra da u tim odlukama organi uprave i redovni sudovi nisu cijenili, niti su se očitovali na njegove navode kojima se ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, prije svega, smatra da se u konkretnom slučaju ne može raditi o obaveznoj registraciji kao obveznika indirektnih poreza, već o dobrovoljnoj registraciji u smislu člana 61. st. 2. i 7. Zakona o PDV-u. Također smatra da na zaključak da se radi o dobrovoljnoj, a ne obaveznoj registraciji, upućuju i odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar. Apelant dalje ukazuje da je u postupku pred organima uprave i redovnim sudovima istakao da se iz odredbi čl. 8. i 12. Zakona o PDV-u, člana 8. Zakona o privrednim društvima FBiH i člana 2. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima FBiH, kao i odredbi čl. 4, 12. i 20. stav 1. Zakona o porezu na dohodak jasno može zaključiti da apelant kao zakupodavac ne predstavlja lice koje obavlja bilo kakvu djelatnost jer nema registrirano privredno društvo, obrt, niti se bavi slobodnim zanimanjem. Također ukazuje da je u tužbi istakao i da nije bilo moguće izvršiti retroaktivni upis apelanta u Jedinstveni registar s obzirom na to da je u taj registar upisan u decembru 2014. godine, a za period od 1. septembra 2009. do 31. augusta 2014. godine, na osnovu čega je izvršen razrez PDV-a u iznosu od 170.250,00. Apelant, također, ukazuje da je istakao da je razrez PDV-a izvršen na pogrešnu osnovicu. Međutim, smatra da organi uprave i redovni sudovi nisu cijenili njegove navode da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. Zakona o PDV-u zato što apelant ne vrši promet usluga, nije porezni obveznik, niti promet usluga obavlja u okviru svoje djelatnosti. Također smatra da nisu cijenili ni njegove navode o retroaktivnosti upisa u Jedinstveni registar, niti dali obrazloženje za ispravnost osnovice na osnovu koje je izvršen razrez poreza.

32. Apelant dalje smatra da je do povrede prava na djelotvoran pravni lijek u konkretnom slučaju došlo zbog toga što su, kako navodi, drugostepeni organ uprave i redovni sudovi izvršili „puko prepisivanje prvostepene odluke“.

33. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu, apelant smatra da je do povrede ovog prava u konkretnom slučaju došlo zbog toga što pobijane odluke predstavljaju retroaktivan razrez poreza prema apelantu i što je, kako navodi, doveden u neravnopravan položaj s ostalim PDV obveznicima koji mogu vršiti povrat PDV-a, a što on nije u mogućnosti jer ne posjeduje, niti može posjedovati poslovne knjige.

•Navodi iz apelacije broj AP 2883/18

34. Apelant je u navedenoj apelaciji ukazao na povredu istih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije kao i u apelaciji broj AP 2882/18. U prilog svojim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran lijek iznio je identične navode kao u navedenoj apelaciji, dok je u prilog svojim navodima o kršenju prava na imovinu, pored navoda koje je iznio u navedenoj apelaciji, apelant ukazao da smatra da je do kršenja tog prava došlo zbog toga što je osporenim odlukama neustavno zatražena isplata iznosa od 170.250,00 KM s pripadajućim kamatama.

b)Odgovori na apelacije •Odgovori na apelaciju broj AP 2882/18

35. Sud BiH ukazuje da navodi koje je apelant naveo u apelaciji u prilog svojim tvrdnjama o povredi prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom nisu osnovani, te da je osporena odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

36. Sektor je ukratko prezentirao hronologiju postupka u konkretnom predmetu, te je ukazao da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet žalbe u konkretnom upravnom postupku i koji su ocijenjeni kao neosnovani. Sektor ističe da su osnov za donošenje rješenja o registraciji i upisu u Jedinstveni registar po osnovu PDV-a za apelanta kao zakupodavca činjenice utvrđene u postupku kontrole, o čemu je sačinjen zapisnik, a kojima je utvrđeno da je apelant pružao usluge zakupa poslovnog prostora, koje su prema članu 3. Zakona o PDV-u predmet oporezivanja PDV-om, te da je apelant ostvario oporezivi promet u iznosu većem od praga oporezivanja, zbog čega je bio u obavezi da podnese zahtjev za registraciju od 20. jula 2009. godine shodno članu 57. Zakona o PDV-u. Pored toga, Sektor ukazuje na član 12. Zakona o PDV-u i smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. •Odgovori na apelaciju broj AP 2883/18

37. Sud BiH ističe da ostaje pri obrazloženju osporenih presuda tog suda, smatrajući da su donesene na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, a da su apelacioni navodi neosnovani.

38. Uprava smatra da je u konkretnom slučaju riječ o postupku koji ne potpada pod okvir zaštite prava na pravično suđenje. Također smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da je apelant u postupku koji je prethodio apelaciji iskoristio sve raspoložive pravne lijekove. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, Uprava smatra da su osporene odluke donesene na osnovu primjene relevantnih odredbi Zakona o PDV-u koji je dostupan i na jasan način regulira pitanje plaćanja PDV-a, slijedom čega je apelant dužan ispunjavati obaveze koje proizlaze iz statusa poreznog obveznika. Shodno tome, te imajući u vidu da su porezi osnovni prihod države, Uprava smatra da je miješanje u apelantovo pravo u imovinu izvršeno na osnovu zakona i u javnom interesu.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1.promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

Član 8. stav 1.

Promet usluga Prometom usluga, u smislu ovog zakona, smatraju se svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz čl. 4. - 7. ovog zakona.

IV - PORESKI OBVEZNICI

Član 12.

Definicije Poreski obveznik je svako lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost.

Pod pojmom djelatnosti, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijeva se djelatnost proizvođača, trgovca ili pružaoca usluga koja se vrši s ciljem ostvarivanja prihoda, uključujući i djelatnosti eksploatacije prirodnih bogatstava, poljoprivrede, šumarstva i profesionalnih djelatnosti.

Pod "privrednom djelatnošću" podrazumijeva se iskorištavanje imovine ili imovinskih prava u svrhu ostvarivanja prihoda.

[...]

VI - NASTANAK PORESKE OBAVEZE

Član 17.

Opće Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:

1. isporuka dobara ili vršenje usluga;

2. izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom;

3. plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture;

[...].

VII - PORESKA OSNOVICA

Član 20.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

[...].

VIII - PORESKA STOPA

Član 23.

Standardna stopa Standardna stopa PDV-a na oporezivi promet dobara i usluga i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu iznosi 17%.

Član 25. stav 1. točka 3.

Finansijske i novčane usluge Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:

3. usluge izdavanja pod zakup i podzakup kuća za stanovanje, stanova i stambenih objekata na period duži od 60 dana, kao i usluge izdavanja pod zakup poljoprivrednog i šumskog zemljišta registriranog u zemljišnim knjigama;

XI - PERIOD OPOREZIVANJA, OBRAČUNAVANJA I PLAĆANJA PDV-A

Član 38.

Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.

Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39.

Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunatu za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.

Prijavu iz stava 1. ovog člana obveznik podnosi do 10-og u mjesecu po isteku poreskog perioda.

Obveznik podnosi prijavu za PDV bez obzira da li je obavezan platiti PDV u periodu za koji je prijava podnesena.

[...].

Član 56.

Knjigovodstvo Svaki obveznik obavezan je voditi knjige s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a, uključujući i obračunavanje obaveze PDV-a za svaki period PDV-a i inspekciju od strane UIO.

Navedene knjige vode se u skladu s propisima o računovodstvu.

[...]

XVI - REGISTRACIJA OBVEZNIKA

Član 57. st. 1, 9 i 10.

Registracija za PDV Svako lice čiji oporezivi promet dobrima ili uslugama i promet dobrima oslobođenim uz kredit u prethodnoj godini prelazi ili je vjerovatno da će preći prag od 50.000 KM dužno je da se registrira prema ovom zakonu kao poreski obveznik. Kada se određuje da li je ili nije pređen prag od 50.000 KM, uzima se u obzir i promet povezanih firmi i ostalih subjekata koji su kroz posjedovanje dionica, ili na bilo koji drugi način, pod zajedničkom neposrednom ili posrednom kontrolom.

Sva lica koja prvi put postaju ili mogu postati obveznici dužna su UIO podnijeti zahtjev za registraciju najkasnije do 20-og u kalendarskom mjesecu po isteku mjeseca u kojem su ostvarila ili je vjerovatno da će ostvariti promet dobara ili usluga u iznosu koji je veći od iznosa propisanog u stavu 1. ovog člana.

Ta lica postaju registrirani obveznici danom koji utvrdi UIO u rješenju o registraciji koje se izdaje u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 61. St. 2. i 7.

Dobrovoljna registracija Dobrovoljna registracija može se odobriti licu koje iznajmljuje prostorije, osim ako se te prostorije izdaju za stanovanje.

UIO može bliže propisati postupak dobrovoljne registracije prema ovom članu.

40. Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. stav 2.

(2) Obveznici indirektnih poreza dužni su se registrirati na način i u roku koji je utvrđen zakonom i podzakonskim aktom.

41. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

Istekom roka od pet godina zastarijevaju sljedeća prava i obaveze:

a) pravo UIO na razrez prethodno nerazrezanih obaveza po osnovu indirektnih poreza,

b) pravo UIO da zahtijeva plaćanje iznosa po osnovu indirektnih poreza, [...]

42. Pravilnik o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 51/12), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. st.1. i 2.

(Postojeće lice koje prvi put postaje ili može postati obveznik PDV-a) (1) Lice koje u prethodnoj kalendarskoj godini ili u tekućoj kalendarskoj godini ostvari oporezivi promet u iznosu većem od praga PDV-a, podnosi zahtjev s prilozima do20-og u tekućem mjesecu po isteku mjeseca u kojem je ostvaren oporezivi promet veći od praga PDV-a.

(2) Licu iz stava (1) koje u prethodnoj kalendarskoj godini ili u tekućoj godini ostvari oporezivi promet u iznosu većem od praga PDV-a, prava i obaveze po osnovu registracije za PDV utvrđuju se od prvog dana u narednom mjesecu u odnosu na mjesec u kojem je ostvaren oporezivi promet.

Član 31.

(Registracija po službenoj dužnosti za PDV i za akcizu) (1) Ako lice koje ima obavezu da se registruje za PDV i za akcizu to ne uradi, Uprava će izvršiti registraciju i upis u Registar po službenoj dužnosti, istom dodijeliti identifikacioni broj, donijeti rješenje o registraciji i upisu, te izdati uvjerenje o izvršenoj registraciji/upisu.

(2) Obveznik indirektnih poreza iz stava (1) ovog člana nije oslobođen bilo kakvih obaveza ili odgovornosti u skladu s propisima koji reguliraju oblast indirektnog oporezivanja.

43. Pravilnik o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 28/07 i 54/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 27.

(Postojeće lice koje prvi put postaje ili može postati obveznik za PDV od 1.

januara 2006. godine) (1) Lica koja u toku godine ostvare ili je vjerovatno da će ostvariti oporezivi promet u iznosu većem od praga PDV-a, podnose zahtjev s prilozima do 20-og u tekućem mjesecu po isteku mjeseca u kojem je ostvaren ili je vjerovatno da će ostvariti oporezivi promet veći od praga PDV-a.

(2) Lica iz stava 1. ovog člana dužna su postupati u skladu s članom 37. Zakona o PDV-u.

(3) PDV obaveza počinje teći od prvog dana u narednom mjesecu u odnosu na mjesec u kojem je ostvaren promet.

44. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10 i 85/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Predmet oporezivanja Predmet oporezivanja porezom na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) je svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) uz naknadu, vlastita potrošnja, unos dobara u carinsko područje BiH, te isporuka dobara i usluga što se obavi uz naknadu, bez naknade ili uz povoljnije uvjete poreznim obveznicima i njihovim zastupnicima, kao i drugim primaocima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uvjeti.

Član 17. stav 1.

Promet usluga (1) Sve isporuke koje se vrše u okviru obavljanja djelatnosti, koje se ne smatraju isporučenim dobrima, smatraju se prometom usluga i podliježu obračunavanju PDV-a, osim u slučajevima koji su posebno propisani članovima 24. do 30.

Zakona.

Član 23.

Standardna porezna stopa (1) PDV plaća se po standardnoj stopi od 17% na poreznu osnovicu.

(2) Kada se porez obračunava na poreznu osnovicu u kojoj je sadržan PDV, PDV se izračunava po preračunatoj stopi. Preračunata stopa se izračunava na sljedeći način:

[…] Član 34.

(Usluge izdavanja u zakup i podzakup nepokretne imovine) (1) Oslobađanje plaćanja poreza iz člana 25. stav (1) tačka 3. Zakona odnosi se samo na izdavanje u zakup nepokretne imovine i dijelova nepokretne imovine za stanovanje i na izdavanje u zakup poljoprivrednog i šumskog zemljišta.

(2) Smještaj u hotelima ili objektima slične funkcije ne smatra se stanovanjem.

VI.Dopustivost

45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

•U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

46. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

47. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

48. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant po službenoj dužnosti registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika i dodijeljen mu je identifikacioni broj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 573/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) i postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez PDV-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

49. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

50. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i njegovi navodi iz kojih proizlazi da ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

•U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

52. Nadalje Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijom broj AP 2882/18 osporio Presudu Suda BiH br. S1 3 U 021261 17 Uvp od 16. marta 2018. godine, a apelacijom broj AP 2883/18 osporio je Presudu Suda BiH broj S1 3 U 021262 17 Uvp od 16. marta 2018. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 23. marta 2018. godine, a predmetne apelacije su podnesene 21. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

54. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i Suda BiH, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

56. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

57. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama apelant po službenoj dužnosti registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika, dodijeljen mu je identifikacioni broj i određeno je da mu se prava i obaveze po osnovu registracije utvrđuju od prvog oktobra 2009. godine, odnosno utvrđen je dodatni razrez PDV-a za kontrolirani period (od 1. oktobra 2009. godine do 31. augusta 2014. godine) u određenom iznosu koji je apelant dužan platiti zajedno s kamatama. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupcima u kojima se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

58. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa koji apelant, a za kojeg je osporenim odlukama utvrđeno da ispunjava uvjete za upis i registraciju u Jedinstveni registar obveznika PDV-a s pravima i obavezama po osnovu te registracije, od određenog datuma treba da plati po osnovu izvršenog razreza indirektnog poreza (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, stav 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

59. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

60. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

61. Dovodeći naprijed navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da su Sud BiH i organi uprave odlukama osporenim apelacijom broj AP 2882/18 utvrdili da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se apelant – zakupodavac po službenoj dužnosti registrira i upiše u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, da mu se dodijeli identifikacioni broj i da mu se prava i obaveze po osnovu registracije utvrđuju od 1. oktobra 2009. godine. Također, odlukama osporenim apelacijom broj AP 2883/18 Sud BiH i organi uprave su utvrdili razrez indirektnih poreza za apelanta – zakupodavca za kontrolirani porezni period od 1. oktobra 2009. do 31. augusta 2014. godine u ukupnom iznosu od 170.250,00 KM, zajedno s pripadajućim kamatama.

62. Dalje, odgovarajući na pitanje da li je u konkretnom slučaju miješanje osporenim odlukama u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, koje su donesene u postupku upisa po službenoj dužnosti apelanta u Jedinstveni registar, proizlazi da su se u tim odlukama Sud BiH i organi uprave pozvali na odredbe, prije svega, člana 57. st. 1. i 9. Zakona o PDV-u, zatim člana 3, člana 4. stav 1, člana 8. stav 1. i člana 12. istog zakona, kao i na odredbe člana 18. stav. 2. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, člana 36. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i člana 29. st. 1. i 2. i člana 31. stav 1. važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i odredbe člana 27. st. 1. i 3. ranijeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar.

63. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, koje su donesene u postupku razreza indirektnih poreza za apelanta – zakupodavca za kontrolirani porezni period od 1. oktobra 2009. do 31. augusta 2014. godine, proizlazi da su se u tim odlukama Sud BiH i organi uprave pozvali na odredbe člana 3, člana 4. stav 1, člana 8. stav 1, člana 12. st. 1, 2. i 3, člana 17. st. 1, 2. i 3, člana 20. stav 1, člana 23, člana 25. stav 1. tačka 3, člana 38. stav 2, člana 39. st. 1, 2. i 3, člana 56. i člana 57. st. 1. i 9. Zakona o PDV-u, odredbe člana 29. st. 1. i 2, člana 31. i člana 34. Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i člana 17. stav 1. i člana 23. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

64. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su odredbama člana 57. Zakona o PDV-u propisani uvjeti za registraciju obveznika PDV-a, odnosno za upis u Jedinstveni registar. Tako je odredbom stava 1. navedenog člana, između ostalog, propisano da je svako lice čiji oporezivi promet dobrima ili uslugama i promet dobrima oslobođenim uz kredit u prethodnoj godini prelazi ili je vjerovatno da će preći prag od 50.000 KM dužno da se registrira prema ovom zakonu kao porezni obveznik. Odredbom stava 9. istog člana propisano je da sva lica koja prvi put postaju ili mogu postati obveznici dužna su UIO podnijeti zahtjev za registraciju najkasnije do 20. u kalendarskom mjesecu po isteku mjeseca u kojem su ostvarila ili je vjerovatno da će ostvariti promet dobara ili usluga u iznosu koji je veći od iznosa propisanog u stavu 1. ovog člana.

65. Ustavni sud dalje zapaža da su odredbama člana 29. st. 1. i 2. važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar (koje u bitnom korespondiraju odredbama člana 27. st. 1. i 3. ranije važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar) bliže propisani uvjeti za podnošenje zahtjeva i za utvrđivanje prava i obaveza po osnovu registracije PDV-a za postojeće lice koje prvi put postaje ili može postati obveznik PDV-a, a da je odredbama člana 31. istog pravilnika propisan postupak upisa i registracije u Jedinstveni registar po službenoj dužnosti lica koje ima obavezu da se registrira za PDV, a to ne uradi. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 18. stav 2. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje propisano da su se obveznici indirektnih poreza dužni registrirati na način i u roku koji je utvrđen zakonom i podzakonskim aktom.

66. Ustavni dalje ukazuje da je predmet oporezivanja PDV-om definiran odredbama člana 3. Zakona o PDV-u, kojima je propisano da je to, između ostalog, i promet usluga koje porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji BiH uz naknadu. Ustavni sud, također, primjećuje da je odredbama člana 2. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u bliže preciziran pojam predmeta oporezivanja PDV-om, pa je tako propisano da je predmet oporezivanja PDV-om, između ostalog, svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriji BiH uz naknadu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 8. stav 1. istog zakona propisano šta se smatra prometom usluga, a da je odredbama člana 17. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u bliže preciziran taj pojam. Tako je odredbom stava 1. navedenog člana Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano da sve isporuke koje se vrše u okviru obavljanja djelatnosti, koje se ne smatraju isporučenim dobrima, smatraju se prometom usluga i podliježu obračunavanju PDV-a, osim u slučajevima koji su posebno propisani članovima od 24. do 30. Zakona. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 17. Zakona o PDV-u propisan momenat nastanka porezne obaveze. Tako je navedenom odredbom propisano da porezna obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od radnji pobrojanih u tom članu, koja god bude najranija, a među kojima je i isporuka dobara ili vršenje usluga. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 20. Zakona o PDV-u definirana porezna osnovica kod prometa roba i usluga, pa je tako, između ostalog, propisano da je porezna osnovica prometa dobara i usluga oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 25. stav 1. tačka 3. propisano da se od plaćanja PDV-a oslobađaju usluge izdavanja pod zakup i podzakup kuća za stanovanje, stanova i stambenih objekata na period duži od 60 dana, kao i usluge izdavanja pod zakup poljoprivrednog i šumskog zemljišta registriranog u zemljišnim knjigama. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbom člana 34. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u precizirano da se oslobađanje plaćanja poreza iz člana 25. stav (1) tačka 3. Zakona odnosi samo na izdavanje u zakup nepokretne imovine i dijelova nepokretne imovine za stanovanje i na izdavanje u zakup poljoprivrednog i šumskog zemljišta.

67. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 12. Zakona o PDV-u propisana definicija poreznog obveznika. Tako je odredbom stava 1. navedenog člana propisano da je porezni obveznik svako lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost. Odredbom stava 2. navedenog člana je propisano da se pod pojmom djelatnosti, u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijeva djelatnost proizvođača, trgovca ili pružaoca usluga koja se vrši s ciljem ostvarivanja prihoda, [...], dok je odredbom stava 3. propisano da se pod „privrednom djelatnošću“ podrazumijeva iskorištavanje imovine ili imovinskih prava u svrhu ostvarivanja prihoda.

68. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je članom 23. Zakona o PDV-u propisana stopa PDV-a, odredbama člana 23. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u detaljnije regulirana standardna i preračunata stopa PDV-a. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je odredbama člana 38. Zakona o PDV-u definiran period obračunavanja PDV-a, odredbama člana 39. istog zakona propisano je podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza, dok je odredbama člana 56. propisana obaveza vođenja računovodstva.

69. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja odluka Suda BiH i organa uprave osporenih apelacijom broj AP 2882/18, a kojima je apelant po službenoj dužnosti registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, dodijeljen mu je identifikacioni broj i prava i obaveze po osnovu registracije utvrđene od 1. oktobra 2009. godine, proizlazi da je u tim odlukama nesporno utvrđeno da je apelant 7. novembra 2008. godine kao zakupodavac zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora sa zakupcem Ghetaldus optika na period od deset godina sa ugovorenom i plaćanom mjesečnom zakupninom od 20.000,00 KM, dakle koristio je imovinu s ciljem ostvarivanja prihoda. Dovodeći navedeno u vezu s odredbama propisa citiranih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zapaža da su navedene osporene odluke zasnovane na tim odredbama kada je zaključeno da je apelant u junu 2009. godine po osnovu navedenog ugovora ostvario oporezivi promet usluga (u smislu člana 8. Zakona o PDV-u i člana 2. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u) u iznosu od 60.000,00 KM, čime je kao porezni obveznik u smislu odredbe člana 12. Zakona o PDV-u prešao prag od 50.000,00 KM propisan članom 57. stav

1. Zakona o PDV-u, zbog čega je bio dužan da do 20. jula 2009. godine, a shodno stavu 9. naprijed navedene zakonske odredbe, kao i odredbi člana 29. važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar (koje u bitnom korespondiraju odredbama člana 27. st. 1. i 2. ranijeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar) podnese zahtjev za upis u Jedinstveni registar, a što nije učinio. S obzirom na to da je apelant, dakle, prema citiranim propisima imao obavezu da se registrira za PDV-u, a što nije učinio, u konkretnom slučaju osporene odluke o upisu i registraciji apelanta u Jedinstveni registar po službenoj dužnosti su zasnovane na odredbama člana 31. Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar. Pri tome, dovodeći navedeno u vezu s odredbama člana 61. Zakona o PDV-u i Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar na koje se pozvao apelant, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o dobrovoljnoj registraciji. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o retroaktivnosti upisa u Jedinstveni registar, s obzirom na to da je, kako apelant ističe, u taj registar upisan u decembru 2014. godine, a za period od 1. septembra 2009. do 31. augusta 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 57. stav 10. Zakona o PDV-u propisano da ta lica postaju registrirani obveznici danom koji utvrdi UIO u rješenju o registraciji koje se izdaje u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva. Dakle, shodno navedenoj zakonskoj odredbi propisano je ovlaštenje Uprave da u rješenju o registraciji utvrdi dan kada određeno lice postaje porezni obveznik. Dovodeći navedenu odredbu u vezu s odredbama člana 17. Zakona o PDV-u kojima je definiran moment nastanka porezne obaveze i odredbama člana 36. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojima su regulirani rokovi zastare prava i obaveza, Ustavni sud ne vidi proizvoljno postupanje organa uprave i Suda BiH prilikom određivanja da se prava i obaveze po osnovu registracije PDV-a u konkretnom slučaju utvrđuju od 1. oktobra 2009. godine, ovo pogotovo s obzirom na apelantovu nesporno utvrđenu obavezu da do 20. jula 2009. godine podnese zahtjev za upis u Jedinstveni registar, koju nije izvršio, a od koje su zavisile njegove ostale obaveze propisane Zakonom o PDV-u.

70. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, smatra da su i odluke Suda BiH i organa uprave osporene apelacijom broj AP 2883/18, u konkretnom slučaju, zasnovane na odredbama Zakona o PDV-u, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, na koje su se organi uprave i Sud BiH i pozvali u tim osporenim odlukama prilikom donošenja zaključka da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razrez indirektnih poreza za apelanta – zakupodavca za porezni period od 1. oktobra 2009. do 31. augusta 2014. godine u ukupnom iznosu od 170.250,00 KM, zajedno s pripadajućim kamatama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot apelantovim navodima, u osporenim odlukama jasno obrazloženi apelantovi navodi, kakve zapravo ponavlja u apelaciji u vezi s pitanjem porezne osnovice (i u vezi s tim stope PDV-a), te razmotreni u osporenim odlukama i da su dati razlozi zbog kojih ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke, a koji su zasnovani na relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

71. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u, Zakonom o Upravi za indirektno oporezivanje, Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja, Pravilnikom o upisu u Jedinstveni registar i Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV-u. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su ovi zakoni i pravilnici objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način reguliraju pitanja registracije i plaćanja PDV-a, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

72. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija, u konkretnom slučaju zapravo razrez poreza, u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant na pružene usluge zakupa poslovnog prostora nije obračunao PDV i nije podnio zahtjev za registraciju u Jedinstveni registar iako je bio dužan da to uradi, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskim odlukama, upisan u Jedinstveni registar i prava i obaveze po osnovu registracije PDV-a utvrđena su mu od preciziranog datuma u smislu odredbi člana 36. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, te je obavezan na plaćanje PDV-a, sve u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, važećeg Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

73. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama gore navedenih propisa ne stavlja na apelanta pretjeran teret, kod nesporno utvrđene činjenice da je apelant predmetni poslovni prostor izdavao, a koju činjenicu ni sam apelant ne dovodi u pitanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelant kao porezni obveznik propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da se blagovremeno upiše u Jedinstveni registar i plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole apelanta utvrdio da nije plaćen.

74. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

75. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu osporenim odlukama u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, Pravilnika o upisu u Jedinstveni registar i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo, s obzirom na to da te odluke zadovoljavaju načelo proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavljaju balans između apelantovog interesa i javnog interesa, tj. legitimnog cilja pravilnog funkcioniranja sistema naplate poreza, a da je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da na vrijeme izvrši upis u Jedinstveni registar i plaćanje svojih poreza iako je nesporno da je predmetni poslovni prostor izdavao, a koju činjenicu ni sam apelant ne dovodi u pitanje.

76. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević