Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3786/18 (K. S.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3786/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3786/18, rješavajući apelaciju Kristine Stojak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristine Stojak podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 I 024478 18 Gž od 18. aprila 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 I 024478 17 I od 22. februara 2018. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 I 024478 17 I od 7. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kristina Stojak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijela je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 I 024478 18 Gž od 18. aprila 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 128 0 I 024478 17 I od 22. februara 2018. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj 128 0 I 024478 17 I od 7. novembra 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantica je 5. februara 2016. godine podnijela tužbu protiv izvršenika „Rudnika Boksita“ d.d. Jajce (u daljnjem tekstu: izvršenik) koji je u tom parničnom postupku imao procesnu poziciju tuženog, radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.
3. Općinski sud je Presudom broj 128 0 Rs 019906 16 Rs od 10. oktobra 2016. godine utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantice zbog teže povrede radnih obaveza pobliže označena kao u izreci presude od 18. septembra 2015.godine nezakonita, pa je navedena odluka poništena kao nezakonit akt. Istom presudom tuženi je obavezan da apelanticu vrati na rad i uspostavi radno pravni status sa 18. septembrom 2015.godine, da apelantici izvrši isplatu naknade plaće koju bi ostvarivala da je radila za period od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine u ukupnom iznosu od 9.191,32 KM, odnosno u iznosima i za periode pobliže označenim izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi je dalje obavezan da u korist apelantice Federalnom zavodu PIO/MIO (u daljnjem tekstu: Zavod PIO/MIO) izvrši uplatu doprinosa u iznosu od 3.293,04 KM za period od 18. septembra 2015.godine do 15. juna 2016.godine, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.352,64 KM. Izvršni postupak
4. Apelantica je 7. juna 2017. godine na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog sudu od 10. oktobra 2016. godine protiv izvršenika podnijela Prijedlog za izvršenje, kojim je tražila da sud naloži izvršeniku da je u roku od osam dana od prijema rješenja vrati na rad, da joj uspostavi radno pravni status sa 18. septembrom 2015. godine, da joj isplati naknade plaće za period od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine u iznosu od 9.191,32 KM, uplati doprinose u korist apelantice Zavodu PIO/MIO u iznosu od 3.293,04 KM sve za periode i u iznosima kao u prijedlogu za izvršenje sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove izvršnog postupka.
5. Postupajući po prijedlogu apelantice Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 128 0 I 024478 17 I od 7. novembra 2017. godine, odredio izvršenje radi naplate novčanog potraživanja isplatom iznos od 9.191,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te uplatom neplaćenih doprinosa u korist apelantice Zavodu PIO/MIO u iznosu od 3.293,04 KM i troškova izvršnog postupka. Stavom II rješenja je određeno da će se izvršenje provesti pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika kod Unicredit banke, na račun apelantice a doprinosa na račun Zavoda PIO/MIO. Također je (stav III rješenja) određeno izvršenje radi uspostave radno pravnog statusa apelantice počev od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016.godine, pod prijetnjom izricanja novčane kazne dok je troškove izvršnog postupka (stav IV) sud odredio u iznosu od 360,00 K. Stavom V izreke rješenja je prijedlog apelantice radi vraćanja na rad odbačen kao neblagovremen.
6. Općinski sud je ispitujući prijedlog za izvršenje apelantice utvrdio da isti sadrži sve potrebne elemente propisane odredbom člana 36. i 39. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), na temelju čega je odlučio kao u izreci rješenja. Također je naveo da je uvidom u prijedlog za izvršenje i izvršnu ispravu od 10. oktobra 2016. godine utvrdio da je protekao prekluzivni rok od 30 dana kojim je određen kao rok za podnošenje prijedloga za izvršenje radi povrata na posao propisan odredbom člana 215. ZIP, „pa je odbacio taj dio tužbenog zahtjeva“.
7. Odlučujući o prigovoru apelantice i izvršenika, Općinski sud je Rješenjem broj 128 0 I 024478 17 I od 22. februara 2018. godine prigovor apelantice u cijelosti odbio kao neosnovan, dok je prigovor izvršenika djelimično usvojio i izvršni postupak obustavio i to u dijelu, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 9.191,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama i uplate neplaćenih doprinosa Zavodu PIO/MIO u iznosu od 3.293,04 KM. U preostalom dijelu prigovor izvršenika je odbijen kao neosnovan. Istim rješenjem utvrđeno je da Rješenje o izvršenju od 7. novembra 2017.godine ostaje na snazi, u dijelu kojim je određeno izvršenje radi uspostavljanja radno pravnog statusa apelantice počev od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine i u dijelu isplate troškova izvršnog postupka.
8. Općinski sud je naveo da apelantica prigovorom osporava rješenje o izvršenju u dijelu kojim je izvršeniku naloženo da joj radno pravni status uspostavi počev od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine, navodeći da u rješenju o izvršenju ne treba da bude naveden datum do kojeg je izvršenik dužan da joj uspostavi radno pravni status i traži da se izvršenik obaveže da je vrati na rad, dok izvršenik prigovorom osporava navode apelantice i ističe da je apelantica propuštanjem roka od 30 dana izgubila pravo vraćanja na posao. Izvršenik dalje navodi, da je prije podnošenja prijedloga za izvršenje u cijelosti izvršio sve obaveze prema apelantici na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 10. oktobra 2016. godine, odnosno uplatu plaće, doprinosa, i troškova postupka, dostavljajući u prilogu uplatnice kao dokaz. Odlučujući o prigovoru apelantice Općinski sud je utvrdio da je isti neosnovan, s obzirom da je rok koji je propisan odredbom člana
215. ZIP zakonski rok o kojem sud pazi po službenoj dužnosti, a ne samo po prigovoru stranaka, pa kako je apelantica propustila podnijeti prijedlog za izvršenje radi vraćanja na posao u roku od 30 dana, to je njen prigovor odbačen kao neosnovan. Odlučujući o prigovoru apelantice i izvršenika u pogledu uspostave radno pravnog statusa apelantice Općinski sud je ukazao, da iako uspostava radno pravnog statusa može biti vezana za obavezu vraćanja na posao sud je ista pitanja cijenio odvojeno, pri tome imajući u vidu da ZIP ne propisuje rok za podnošenje prijedloga radi uspostave radno pravnog statusa, kao što je to slučaj sa podnošenjem prijedloga za vraćanje na posao. Prema tome kako apelantica nije u zakonskom roku tražila vraćanje na posao, sud je odredio izvršenje radi uspostave radno pravnog statusa samo za period za koji je tražila i naknadu plaće. Dakle smatra da bi bilo bespredmetno odlučivati o periodu nakon ovog datuma, jer apelantica nije tražila vraćanje na posao u zakonskom roku. Osim toga kako izvršenik nije u skladu sa zakonom izvršio prijavu apelantice nadležnom fondu za period koji je određen pravosnažnom presudom ovog suda, smatra da ni doprinosi koje je izvršenik uplatio nisu mogli biti uplaćeni u tu svrhu kod nadležne poreske ispostave, zbog čega je utvrdio da je izvršenik nije u cijelosti postupio po presudi ovog suda u pogledu uspostave radno pravnog statusa apelantice. Stoga, Općinski sud smatra neosnovanim navode izvršenika, da uspostava radno pravnog statusa apelantice podrazumijeva zaključenje novog ugovora o radu, jer to nije obaveza utvrđena pravosnažnom presudom suda, već da uspostava radno pravnog statusa podrazumijeva prijavu radnika, isplatu plaće i doprinosa za period određen navedenom presudom. Kako izvršenik nije ispunio obavezu uspostave radno pravnog statusa apelantice, Općinski sud je u tom dijelu ostavio na snazi rješenje o izvršenju, dok je u preostalom dijelu izvršni postupak obustavio s obzirom da je izvršenik u spis dostavio kao dokaz uplatnice da su apelantici na njen račun isplaćene plaće za period od 18. septembra 2015.godine do 15. juna 2016.godine sa zakonskom zateznom kamatom, da je izvršio uplatu doprinosa u korist apelantice nadležnom fondu, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 49. stav 3. ZIP odlučio kao u izreci rješenja.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 128 0 I 024478 18 Gž od 18. aprila 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice i izvršenika i potvrdio Rješenje Općinskog suda od 22. februara 2018. godine. Također odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice da joj izvršenik na ime troškova odgovora na žalbu isplati iznos od 820,00 KM.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelantica žalbom osporava rješenje prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na uspostavu radno pravnog statusa od 18. septembra 2015.godine do 15. juna 2016.godine. Smatra da nije bilo osnova da prvostepeni sud odbaci njen prijedlog za vraćanje na rad kao neblagovremeno podnese pri tome se pozivajući na odredbu člana
215. ZIP, pa je predložila da ovaj sud preinači osporeno rješenje i da se izvršenik obaveže da joj uspostavi radno pravni status počev od 18. septembrom 2015. godine. Izvršenik osporava rješenje Općinskog suda u dijelu kojim je obavezan da apelantici uspostavi radno pravni status od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine zbog pogrešne primjene odredaba ZIP. Ispitujući rješenje prvostepenog suda u granicama razloga navedenih u žalbi apelantice i izvršenika, Kantonalni sud je primjenom odredbe čl. 221. i čl. 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP žalbe apelantice i izvršenika odbio kao neosnovane. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporna zakonitost rješenja prvostepenog suda zbog pogrešne primjene odredbe člana 215. ZIP. S tim u vezi je naveo da obrazloženje prvostepenog suda u vezi primjene člana 215. ZIP smatra ispravnim i koje obrazloženje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je stavom 1. citirane odredbe ZIP propisano, da se prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese, dok je stavom 2. propisano, da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio i obrazložio, da je rok propisan navedenom odredbom ZIP prekluzivne prirode i da se u tom slučaju treba primijeniti član 67. stav1. tačka 2. ZPP (na osnovu člana 21. ZlP), što po ocjeni ovog suda nije sporno ni sudskoj praksi, zbog čega smatra neosnovanim žalbene navode apelantice da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu člana 215. ZIP. Također smatra neosnovanim navode apelantice u dijelu kojim osporava presudu prvostepenog suda kojom je djelimično usvojen prigovor izvršenika i izvršni postupak radi naplate novčanog potraživanja sa zakonskom zateznom kamatom i uplate neuplaćenih doprinosa obustavljen, jer je taj sud na osnovu uplatnice koja se nalazi u spisu predmeta utvrdio da je izvršenik navedene iznose izmirio. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane navode izvršenika, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZIP i kada je ostavio na pravnoj snazi rješenje o izvršenju od 7. novembra 2017. godine u dijelu radi uspostave radno pravnog statusa apelantice od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine. Naime smatra da je navedeni period uspostavljanja radno pravnog statusa apelantice utvrđen pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda, za što smatra da je taj sud dao jasne razloge. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP i člana 21. ZIP odlučio kao u izreci rješenja. Zahtjev apelantice da se obaveže izvršenik da joj na ime odgovora na žalbu isplati iznos od 820,00 KM je također odbijen kao neosnovan iz razloga što, kako je to Kantonalni sud obrazložio, odgovor na žalbu nije obavezan prema odredbi člana 214. stav 1. ZPP, pa samim tim navedeni troškovi nisu ni nužni prema članu 387. stav 1. citiranog zakona.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim podsjeća da je pravosnažnom presudom suda donesenom u izvršnom postupku utvrđeno da je izvršenik dužan da joj uspostaviti radno pravni status počev od 18. septembra 2015. godine. Stoga smatra da joj je postupanjem prvostepenog i drugostepenog suda na način što nisu izvršili pravosnažnu presudu suda i što su istu mijenjali, uskraćeno pravo na pravično suđenje. Apelantica također ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 215. ZIP-a od strane redovnih sudova kojim je njen zahtjev za vraćanja na rad odbačen kao neblagovremeno podnesen i kojim odlukama je određeno izvršenje radi uspostave radno pravnog statusa apelantice počev od 18. septembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine.
12. U Zakon o izvršnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03., 52/03., 33/06., 39/06., 39/09., 36/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
IZVRŠENJE RADI VRAĆANJA ZAPOSLENOG NA RAD ODNOSNO U SLUŽBU
Član 215.
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
(2) Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi
13. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud je u dosadašnjoj praksi konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da prema obrazloženju redovnih sudova apelantica koju je u predmetnom postupku zastupao advokat, nije postupila u smislu odredbe člana 215. ZIP i na temelju pravosnažne i izvršne presude suda od 10. oktobra 2016. godine, podnijela prijedlog radi vraćanja na rad u roku od 30 dana, koji rok je prekluzivne prirode na koji sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je Općinski sud rješenjem o izvršenju od 7. novembra 2017. godine njen prijedlog odbacio kao neblagovremeno podnesen. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud rješenjem od 22. februara 2018. godine odlučujući o prigovoru apelantice izjavljenom protiv navedenog rješenja kao i Kantonalni sud rješenjem od 18. aprila 2018. godine kao konačnim rješenjem u predmetnom postupku, u dijelu kojim je rješenjem o izvršenju odbačen prijedlog apelantice za vraćanje na rad, prigovor i žalbu apelantice odbio i tako što je u tom dijelu potvrđeno rješenje o izvršenju prvostepenog suda. Kantonalni sud je dodatno pojasnio sporno pitanje jasno naglasivši da apelantica nema pravo na sudsku zaštitu koju potražuje u ovom postupku, budući da je popustila rok iz člana 215. ZIP-a (prekluzivni rok od 30 dana) za izvršenje pravosnažne sudske odluke radi vraćanja na posao. U takvim okolnostima, s obzirom na sadržaj izvršne isprave – presude koja je, kako je na njoj konstatirano, postala pravomoćna 24. novembra 2016. godine te okolnost da je apelantica prijedlog za izvršenje podnijela 7. juna 2017. godine, imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a u svjetlu raspoloživih dokumenata (mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4953/17 od 10. septembra 2019. godine, stav 37), Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na usporena rješenja očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević