Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/20 (Š. M.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-899/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-899/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Šefika Mehić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šefika Mehić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 42 0 P 042855 19 Gž od 6. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima broj 42 0 P 042855 18 P od 20. svibnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefika Mehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Dževad Hrnjić odvjetnik iz Žepča, podnijela je 6. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 042855 19 Gž od 6. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima broj 42 0 P 042855 18 P od 20. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništavan ugovor o poklonu od 12. svibnja 2017. godine, jer je protivan prinudnim propisima, javnome poretku i dobrim običajima, te da se slijedom toga utvrđenja obveže drugotuženik (M.M.) da vrati prvotuženiku (A.M.) sve što je primio na temelju toga ugovora, kao i da se naloži Općini Zavidovići da briše upis u pl. 339 KO Alići.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je apelantica podnijela tužbu radi utvrđenja ništavnosti ugovora o poklonu nekretnina od 12. svibnja 2017. godine, kojim je drugotuženik kao darodavatelj poklonio prvotuženiku kao daroprimatelju svoj cijeli suposjednički i suvlasnički dio na nekretninama iz pl. 339, 342 i 1049 KO Alići, odnosno 2/14 suvlasničkih dijelova na nekretninama, bliže označeno u obrazloženju prvostupanjske odluke, pri čemu apelantica smatra da je navedeni ugovor ništavan jer je protivan prinudnim propisima, javnome poretku i dobrim običajima, istječući da su tuženici promet nekretnina izvršili uz plaćanje određene naknade, a ne kao poklon, kako je u ugovoru navedeno. Kantonalni je sud istakao da zaključeni ugovor o poklonu nije ništavan shodno odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da isti nije protivan Ustavu, prinudnim propisima, niti moralu društva. Kantonalni je sud istakao da se apelantica ne može pozivati na mane volje kao razlog rušljivosti ugovora, shodno članku 117. ZOO, s obzirom da nije ona zaključila ugovor o poklonu, te je u tom pogledu uputio apelanticu na obrazloženje prvostupanjskoga suda (prvostupanjski je sud, između ostaloga, da pobijanje ugovora može tražiti samo ugovorna strana u čijemu je interesu pobojnost ustanovljena, a ne treće lice, te da je drugotuženik imao mogućnosti podnijeti tužbu za poništenje ugovora o poklonu ukoliko je smatrao da je bio u zabludi prilikom njegova zaključenja, a da apelantica kao treće lice nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe shodno čl. 112. st. 1. ZOO). Kantonalni je sud istakao i da je protekao rok od godinu dana propisan čl. 27. st. 2. Zakona o stvarnim pravima, kojim bi apelantica mogla zahtijevati poništenje ugovora zbog nepoštivanja prava preče kupnje. Kantonalni je sud istakao da je, naime, od dana zaključenja ugovora, tj. od 12. svibnja 2017. godine do dana podnošenja tužbe, tj. do 12. srpnja 2018. godine protekao objektivni rok od godinu dana od dana zaključenja ugovora, a zahtjev apelantice, osim poništenja i vraćanja danoga, ne sadrži zahtjev da se pod istim uvjetima prenese vlasništvo na predmetnom suvlasničkom dijelu, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao utemeljenu prizivni navodi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/20 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio