Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/20 (N. D., M.D. i H.D.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1062/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1062/20, rješavajući apelaciju N. D. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli N. D., M.D. i H.D. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 038532 19 Rev od 19. novembra 2019. godine, zato što su je podnijela neovlaštena lica.

OBRAZLOŽENJE

1. N. D., M.D. i H.D. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislavgrada, koje zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnijeli su 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 038532 19 Rev od 19. novembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 038532 16 Rs od 11. jula 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca Đ.D. (prednika apelanata) da se utvrdi da je ispunio uslove za uspostavu radno pravnog statusa radnika na čekanju posla, u smislu člana 143. Zakona o radu Federacije BiH, kod tuženog (PGP „Vran Dukić“ d.o.o. Tomislavgrad), da je kod tuženog prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, da se naloži tuženom da za tužioca podnese odgovarajuće prijave i odjave, uplati doprinose iz radnog odnosa na puni iznos plate kod nadležnog Fonda za penzijski i invalidsko osiguranje za utuženi period, da tužiocu isplati na ime naknade plate za utuženi period mjesečno po 120,82 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate i na ime otpremnine iznos od 996,27 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. maja 2000. godine, pa do isplate.

3. Odlučujući o žalbi tužioca protiv presude Općinskog suda od 11. jula 2017. godine, Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 68 0 Rs 038532 17 Rsž od 15. maja 2019. godine žalbu tužioca odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 68 0 Rs 038532 19 Rev od 19. novembra 2019. godine odbio reviziju tužioca kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca, pri čemu je za svoju odluku dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, dosljedno čemu se i revizijski razlog tužioca sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da neosnovano tužilac istrajava na tvrdnjama da nije primio Rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 03-34-822/03 dana 18. novembra 2004. godine, tako da isto nije moglo postati pravosnažno, te da time nije mogao početi ni teći rok zastarjelosti potraživanja tužioca sadržanim u njegovim tužbenim zahtjevima, a da je tužilac grafološkim vještačenjem dokazao da na dostavnici o prijemu navedenog rješenja nije njegov potpis.

Apelacioni navodi

5. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

7. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).

8. Također, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle navedenom odredbom regulirana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.

9. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje da li su apelanti koji su apelaciju podnijeli 20. marta 2020. godine protiv presude Vrhovnog suda koja je donesena 19. novembra 2019. godine ovlaštena lica za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je njihov otac, odnosno suprug, koji je bio stranka u postupku, preminuo u toku postupka po reviziji, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

10. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bi bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od opšteg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

11. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li se radi o „nasljednom interesu“ apelanata ili nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u opštem interesu ili ishod osporene presude ima direktan učinak na nasljedna prava apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se tužiočev zahtjev za uspostavu radno pravnog statusa radnika na čekanju posla, a u smislu člana 143. Zakona o radu Federacije BiH, ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes apelanata, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu već o postupku zaštite prava iz radnog odnosa u predmetu u kojem pred redovnim sudovima apelanti nisu učestvovali. Također, Ustavni sud smatra da pitanje navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju ishod osporene presude nema direktan učinak na nasljedna prava apelanata, jer oni sami nisu direktno pogođeni onim što smatraju štetnom posljedicom navodne povrede, tj. nisu žrtve povrede.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/20 (N. D., M.D. i H.D.) | Sudska praksa | Aktio