Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1012/20 (V. R.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1012/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1012/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vesna Rakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Rakić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 033135 19 Gž od 7. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Mal 033135 17 Mal od 8. januara 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Rakić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 19. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 033135 19 Gž od 7. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Mal 033135 17 Mal od 8. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Mostar) da apelantkinji, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 300,00 KM i to na ime pravične naknade za pretrpljene bolove iznos od 150,00 KM, na ime pravične naknade zbog pretrpljenog straha iznos od 150,00 KM, te na ime troškova liječenja iznos od 100,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot neosnovanim navodima apelantkinje, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje razloge prihvaća i Kantonalni sud. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio na način kako je to uređeno odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku, te je za svoje zaključke dao valjane razloge. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi da je sud odbio tužbeni zahtjev apelantkinje na osnovu zaključka da je tuženi u vansudskom postupku apelantkinji na ime nematerijalne štete isplatio iznos od 1.000,00 KM, te na ime advokatskih troškova iznos od 70,00 KM, koji iznos Kantonalni sud smatra pravičnom naknadom nematerijalne štete i potpunim obeštećenjem apelantkinje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoj zaključak zasnovao na nalazu vještaka medicinske struke, koji cijeni stručnim i sačinjenim po pravilima struke, a iz kog proizilazi da je apelantkinja u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 24. marta 2015. godine, zadobila nagnječenje lijeve ruke, istegnuće paravertebralnih mišića vrata, i nagnječenje desnog koljena sa razdornom ranom, koje povrede se kvalifikuju kao laka tjelesna povreda i koje nisu prouzrokovale umanjenje životne aktivnosti. Kantonalni sud je dalje naveo da je visina naknade nematerijalne štete na ime bola i straha utvrđena prema jačini trajanja bola i straha, utvrđenoj od strane vještaka, te u skladu sa Orijentacionim kriterijumima za utvrđivanje pravične novčane naknade štete Vrhovnog suda Federacije BiH. Kantonalni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka (kako po osnovu, tako i po visini), donio shodno odredbama Zakona o parničnom postupku i Advokatske tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da apelantkinja samo paušalno ističe prigovor u odnosu na troškove postupka. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da su sudovi „odstupili od Orijentacionih kriterijuma za utvrđivanje pravične novčane naknade štete Vrhovnog suda Federacije BiH“, te da su „proizvoljno tumačili odredbe Zakona o parničnom postupku koje uređuju troškove postupka na štetu apelantkinje“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1012/20 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio