Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1021/20 (S. Š., Z. Š. i S. Š.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1021/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1021/20, rješavajući apelaciju Sadete Škorić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sadeta Škorić, Zubejda Škorić i Senida Škorić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 031422 17 Rev od 4.

novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 031422 16 Gž od 29. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 031422 15 P od 8. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadeta Škorić, Zubejda Škorić i Senida Škorić (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijele su 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 031422 17 Rev od 4. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 031422 16 Gž od 29. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 031422 15 P od 8. juna 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinja da se obaveže tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) da im na ime naknade materijalne štete isplati određene novčane iznose i da im nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su stambeni objekti apelantkinja sagrađeni 1962. i 1963. godine na eksploatacionom polju bez odobrenja za gradnju i bez saglasnosti Rudarskog preduzeća. Dalje, da je u to vrijeme bilo potrebno pribaviti odobrenje za građenje i rudarsku suglasnost, kao i da je prema nalazu vještaka građevinske struke na stambenim objektima nastupila totalna šteta, a da je prema nalazu vještaka geologa glavni uzrok nastanka oštećenja na stambenim objektima sagrađeni rudarski rezervoar iznad predmetnih stambenih objekata iz koga se procjeđuju rudarske vode koje dospijevaju u temelje stambenih objekata. Vrhovni sud je ukazao da je, shodno članu 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku, teret iznošenja i dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara bio na apelantkinjama. Vrhovni sud je dalje naveo da se pravo vlasništva na stambenom objektu stiče uz odobrenje za građenje pa su apelantkinje morale iznijeti i dokazati činjenicu da su imale odobrenje za građenje i da su na izgrađenim stambenim objektima uz odobrenje za građenje pretrpjele štetu. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinje do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nisu iznijele činjenicu, niti dokazale, da su imale odobrenje za građenje, pa im ne pripada ni pravo na naknadu štete na bespravno izgrađenim objektima jer pri takvim okolnostima nije došlo do umanjenja njihove imovine, shodno članu 155. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je takođe naveo da, budući da apelantkinje nisu dokazale da su imale saglasnost Rudarskog preduzeća za gradnju stambenih objekata u eksploatacionom polju, navedeno isključuje objektivnu odgovornost tuženog, u smislu odredbi člana 173. u vezi sa članom 174. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je takođe naveo da tuženi nije oborio zakonsku pretpostavku uzročnosti da je rudarska djelatnost dovela do oštećenja stambenih objekata tužiteljica, ali da je za usvajanje tužbenog zahtjeva bilo potrebno i da apelankinje dokažu da su imale odobrenje za gradnju i saglasnost Rudarskog preduzeća, što u konkretnom slučaju nisu učinile.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinje, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o rudarstvu i Zakona o obligacionim odnosima te da, suprotno stanovištu redovnog suda, nije postojala obaveza pribavljanja dozvole za građenje, pa samim tim ni mišljenja rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta. Apelantkinje takođe navode da je tuženi bio dužan da nakon eksploatacije „izvrši sanaciju tla i spriječi moguća očekivana oštećenja na površini i na okolinu i objekte“ te da je upravo propuštanjem ovih radnji apelantkinjama pričinjena šteta, iz čega proizilazi obaveza tuženog da apelantkinjama istu i nadoknadi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4705/19 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1021/20 (S. Š., Z. Š. i S. Š.) | Sudska praksa | Aktio