Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5000/18 (A. M.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 69
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5000/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5000/18, rješavajući apelaciju Azre Modrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Azre Modrić.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17.
maja 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Azri Modrić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Modrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azra Modrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijela je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 5000/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelanticina apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Nakon toga, Ustavni sud je donio rješenje o preispitivanju odluke broj AP 5000/18 od 26. marta 2020. godine kojim je utvrdio da će se ponoviti postupak po konkretnoj apelaciji.
4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Banovići, zatraženo je 3. aprila 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
5. Tužena, Općinski sud i Vrhovni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 20. aprila 2018. godine, dok Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
7. Apelantica je 25. oktobra 2012. godine podnijela tužbu tada nadležnom Općinskom sudu u Živinicama protiv tužene radi isplate razlike u plaći i naknade za topli obrok.
8. Nakon formiranja i početka rada Općinskog suda, predmet je 1. decembra 2012. godine dostavljen na postupanje tom sudu, koji je tužbu dostavio na odgovor tuženoj.
9. Podneskom od 25. juna 2013. godine apelantica je izvršila preinačenje tužbe, nakon čega je preinačena tužba dostavljena tuženoj na odgovor.
10. Pripremno ročište zakazano za 10. juli 2015. godine odgođeno je na zahtjev zakonskog zastupnika tužene, a pripremno ročište zakazano za 15. septembar 2015. godine odgođeno je na zahtjev apelanticinog punomoćnika. Općinski sud je pripremno ročište održao 23. oktobra 2015. godine.
11. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 27. novembar 2015. godine odgođeno je na zahtjev apelanticinog punomoćnika te je održano 10. decembra 2015. godine.
12. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 047251 12 Rs od 20. januara 2016. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da apelantici na ime razlike naknade za topli obrok za period od 1. decembra 2010. do 1. aprila 2014. godine isplati iznos od 4.950,27 KM, sa pojedinačnim iznosima i zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude (stav I). Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tužena obaveže da joj na ime razlike plaća za period od 1. decembra 2010. do 30. juna 2013. godine isplati iznos od 3.186,78 KM u pojedinačnim iznosima detaljnije navedenim u izreci presude (stav II) te je tužena obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka (stav III).
13. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica zaposlenica tužene na poslovima višeg referenta za katastar u Centru za pružanje usluga građanima u Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, da joj je tužena vršila obračun i isplatu plaća u skladu s Pravilnikom o plaćama i naknadama tužene od 1. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s apelanticinim tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaća, Općinski sud je naveo da taj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan. Naime, nije sporno da tužena nije uskladila Pravilnik s odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine sve do januara 2014. godine kada je postignut dogovor sa Sindikatom u decembru 2013. godine o visini osnovice za obračun plaće (Sporazum od 25. decembra 2013. godine, zaključen između općinskog načelnika i Sindikalne organizacije tužene). Međutim, pravilnim tumačenjem odredbi čl. 5, 21. i 60. Zakona o plaćama proizlazi da nije moguća direktna primjena odredbi navedenog Zakona o plaćama. Prema tim odredbama, obračun plaće za apelanticu nije bilo moguće izvršiti samo primjenom čl. 5. i 21. Zakona o plaćama, a da se te odredbe ne tumače u kontekstu čl. 59. i 60. Zakona o plaćama, koji upućuju na koji način će se utvrditi parametri za obračun plaće, odnosno da će se osnovica za obračun plaće u skladu sa članom 5. Zakona o plaćama utvrditi u dogovoru sa sindikatom (osnovica je utvrđena u decembru 2013. godine), kao i da će se koeficijenti i platni razredi zaposlenih (član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama) utvrditi odlukama općinskog vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općini. Dakle, odredbe Zakona o plaćama nije moguće primijeniti u utuženom periodu jer Općinsko vijeće tužene nije donijelo odluku o koeficijentima i platnim razredima zaposlenika tužene, niti je bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa Sindikatom tužene. Također, o pitanju mogućnosti direktne primjene odredbi Zakona o plaćama izjasnilo se i Federalno ministarstvo finansija i Federalno ministarstvo pravde svojim aktom broj 03-49-4497/10 od 9. decembra 2010. godine, a koji je upućen svim gradonačelnicima i načelnicima općina u Federaciji BiH, u kojem je dato tumačenje Zakona o plaćama, prema kojem visina plaće, odnosno osnovice za obračun plaće zavisi, prije svega, od raspoloživih sredstava i dogovora sindikata.
14. U vezi s apelanticinim zahtjevom za isplatu naknade za topli obrok Općinski sud je istakao da je članom 14. Pravilnika propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) samo za dane prisustva na poslu, u iznosu od najmanje 2% prosječne neto isplaćene plaće u FBiH, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je mišljenja da je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan jer je Pravilnik tužene donesen na osnovu odredbi Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i na osnovu Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) i ima se primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.
15. U odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka Općinski sud je obrazložio da je odluku o troškovima donio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP i na osnovu Advokatske tarife te je precizirao iznose i radnje za koje su apelantici dosuđeni troškovi postupka.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 047251 16 Rsž od 12. juna 2017. godine žalbe apelantice i tužene su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene odluke u cijelosti prihvatio činjenične zaključke i pravne stavove prvostepenog suda.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine usvojena je revizija tužene, nižestepene presude su preinačene i odbijen je zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu (topli obrok), te je apelantica obavezana da tuženoj nadoknadi troškove sastavljanja revizije. Navedenom presudom također je odbačena apelanticina revizija i odbijen njen zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
18. Vrhovni sud je u odnosu na apelanticinu reviziju istakao da nije ispunjen uvjet imovinskog cenzusa za podnošenje revizije iz člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je također konstatirao da je, cijeneći mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP, ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije u ovom slučaju s obzirom na to da apelantica nije postupila u skladu s odredbama člana 237. stav 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose. Zbog toga nisu ispunjeni ni uvjeti koji su zakonom propisani da bi revizioni sud mogao ocijeniti da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno da su ispunjeni uvjeti za dopuštanje izuzetne revizije, pa je iz tog razloga, a na osnovu člana 247. stav 5. ZPP, odlučeno kao u stavu trećem izreke.
19. U odnosu na reviziju tužene Vrhovni sud je obrazložio da iako pobijani dio pravomoćne presude po reviziji tužene ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP kao uvjet za dopuštenost revizije, revizija je dopuštena na osnovu odredbi člana 237. stav 3. ZPP jer je ocijenjeno da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U vezi s tim je navedeno da je Pravilnik, na osnovu kojeg je apelantici dosuđena razlika naknade za ishranu (topli obrok), donesen pozivanjem na odredbe Zakona o namještenicima, pa je osnovan stav tužene da je taj pravilnik donesen kao provedbeni akt navedenog zakona i da kao takav dijeli pravnu sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu i služi (služio je) jer je odredbama čl. 47. i 77. Zakona o namještenicima utvrđena obaveza donošenja pravilnika o plaćama i naknadama. Međutim, navedeni zakon je prestao važiti donošenjem Zakona o plaćama koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, pa je tim danom Pravilnik, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao važiti. Vrhovni sud je dalje obrazložio da prestankom važenja zakona prestaju važiti niži pravni akti koji su doneseni na osnovu tog zakona i radi provođenja tog zakona, pa se prema tome pravo na naknadu za ishranu za utuženi period ne može temeljiti i tražiti na osnovu Pravilnika koji više nije na snazi, na što i revizija tužene osnovano ukazuje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da tužena pravilno ukazuje da Pravilnik u utuženom periodu, kao izvor radnog zakonodavstva, nije primjenjiv na potraživanje isplate razlike naknade toplog obroka, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. aprila 2016. godine, a identičan stav o ovom pitanju zauzeo je i Ustavni sud u Odluci broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine.
20. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo i da je primjenom člana 397. stav 1. u vezi člana 386. stav 1. i člana 387. stav 1. ZPP odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka jer apelantica nije uspjela sa izjavljenom revizijom te što podnošenje odgovora na reviziju tužene nije bilo obavezno radi vođenja parnice. Vrhovni sud je također naveo da je obavezao apelanticu na naknadu troškova sastavljanja revizije tužene u dosuđenom iznosu, dok je preko tog iznosa zahtjev odbijen jer tužena nije jasno opredijelila iznos preostalog dijela troškova.
21. Ustavni sud je, kako je već u prethodnim tačkama ove odluke rečeno, donio Odluku broj AP 5000/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelanticina apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
22. Ustavni sud je 6. i 16. marta 2020. godine primio informacije Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Kancelarije za zastupanje Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u kojim je navedeno da je, između ostalih, apelantica protiv Odluke Ustavnog suda broj AP 5000/18 od 11. oktobra 2018. godine podnijela aplikaciju Evropskom sudu koja je zavedena pod brojem 23795/19, te da je u pripremnom postupku predloženo da se dođe do „prijateljske nagodbe“, ali da je u odgovoru na navedeno tužena strana navela da je obavezana odlukom Ustavnog suda od 11. oktobra 2018. godine.
23. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 5000/18 od 19. marta 2020. godine kojim je određeno da će se postupak po konkretnoj apelaciji ponoviti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa proizlazi da su tačni navodi da Ustavni sud u Odluci broj AP 5000/18 od 11. oktobra 2018. godine nije uzeo u obzir činjenicu da je Vrhovni sud, Presudom broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine, odbacio apelanticinu reviziju, ali i usvojio reviziju tužene kao druge strane u sporu i preinačio nižestepene presude na način da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud zaključuje da ovo ima karakter nove činjenice, koja je mogla odlučno utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (1) Pravila Ustavnog suda, a koju Ustavni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke od 11. oktobra 2018. godine. Naime, postojanje navedene činjenice je suprotno zaključku Ustavnog suda da je predmetna apelacija neblagovremena, odnosno nedopustiva, što je od utjecaja na apelanticino pravo na pristup Ustavnom sudu radi utvrđivanja njenih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema tome, Ustavni sud smatra da postupak u predmetu broj AP 5000/18 treba ponoviti u roku iz člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda.“
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
25. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je Pravilnik bio samo provedbeni akt Zakona o namještenicima te da su stavljanjem van snage tih zakona istovremeno stavljeni van snage i opći akti koji su doneseni na osnovu tih zakona. U tom pogledu apelantica smatra da je u spornom periodu pravo na topli obrok bilo uređeno članom 17. Općeg kolektivnog ugovora i članom 14. Pravilnika, a od 1. januara 2014. godine i Zakonom o plaćama, koji su trebali biti primijenjeni u konkretnom slučaju. Apelantica, također, ističe da se stav Vrhovnog suda iz osporenih odluka protivi dotadašnjoj praksi Vrhovnog suda iz Odluke broj 43 0 P 013607 11 Rev od 15. marta 2012. godine. Apelantica dalje smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud neosnovano potvrdili odbijajući dio prvostepene presude koji se odnosi na isplatu razlike u plaći, te da je u konkretnom slučaju osnovna plaća trebala biti utvrđena množenjem najniže satnice s minimalnim koeficijentom složenosti prema odredbama čl. 21. i 50. Zakona o plaćama. Apelantica, također, smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom nije imala jednak tretman s obzirom na to da se u naprijed opisanim uvjetima i njena revizija morala uzeti u razmatranje na isti način kao što je to učinjeno i s revizijom tužene, a osim toga prilikom ocjenjivanja revizije Vrhovni sud je bio dužan uzeti u obzir navode iz odgovora na reviziju kojima je ukazivano na zakonske razloge zbog kojih revizija tužene nije dopuštena, zbog čega je postupanje Vrhovnog suda diskriminirajuće i proizvoljno. Također navodi da je uvažavanjem revizije tužene Vrhovni sud pogrešno odlučio i o troškovima postupka. Naposljetku, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao skoro šest godina iako se radilo o hitnom postupku koji nije bio naročito složen. b)Odgovori na apelaciju
26. Tužena je navela da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo povrede prava koje apelantica navodi, te da su odluke sudova u konkretnoj pravnoj stvari zasnovane na zakonu, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
27. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te smatra da prilikom donošenja te odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
28. Općinski sud je detaljno izložio hronologiju postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te je istakao da je zbog objektivnih mogućnosti u odnosu na broj nosilaca pravosudnih funkcija i broj predmeta, te ostale okolnosti, s obzirom na to da se radilo o novoformiranom sudu, pripremno ročište zakazao za 10. juli 2015. godine. Općinski sud je također istakao da analizom svih radnji koje je preduzeo taj sud proizlazi da je taj sud sve radnje preduzimao u razumnim rokovima, odnosno da je presuda donesena u roku od tri godine, te smatra da je dužini postupka doprinio kako apelanticin punomoćnik, koji je izvršio preinačenje tužbe, te tražio odgađanje zakazanih ročišta, tako i zakonski zastupnik tužene. U odnosu na odlučenje iz prvostepene presude Općinski sud je naveo da je svoj stav u vezi s predmetnom pravnom stvari naveo u prvostepenoj presudi koja je bila predmet preispitivanja od viših instanci. Imajući u vidu navedeno, predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2.
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2)Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
(3)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
1. Revizija Član 237.
(1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.
ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5)U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 247. st. od (4) do (7) (4)Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
(5)Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
(6)U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana treba se samo pozvati na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijeto takvo rješenje.
(7)Ako sud, u slučaju iz stava 5. ovog člana, nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
30. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10 i 111/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Način utvrđivanja osnovice za obračun plaće Visina osnovice za obračun plaće utvrđuje se na osnovu najniže neto satnice dogovorene sa sindikatom na način da se najniža neto satnica množi sa fondom radnih sati u mjesecu.
Osnovica za obračun plaća se utvrđuje prije donošenja budžeta za narednu fiskalnu godinu, a primjenjuje se od 01.01. za svaku narednu godinu.
Osnovica iz st. 1. i 2. ovog člana usklađivat će se sa odredbama Zakona o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno sa raspoloživim sredstvima za ove namjene predviđenim u budžetu.
Ukoliko se Vlada Federacije i sindikat ne dogovore o visini osnovice, ranije dogovorena osnovica ostaje na snazi do dogovora vlade i sindikata, a najduže do 90 dana.
Za obračun i isplatu mjesečnih novčanih naknada po ovom zakonu primjenjivat će se koeficijent u skladu sa Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Član 59.
Osnovica za obračun plaće Vlade kantona, odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom će utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa članom 5. ovog Zakona.
Ne može se utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na federalnom nivou.
Član 60.
Način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda Koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada se utvrđuju zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim odnosno gradskim organima vlasti.
Zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama u općinskim odnosno gradskim organima vlasti, propisaće se koeficijenti za izabrane dužnosnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike u kantonalnim, gradskim i općinskim organima vlasti, s tim da se ne mogu utvrditi veći koeficijenti od koeficijenata utvrđenih u članu 9. ovog Zakona.
Prilikom utvrđivanja koeficijenata kantoni, općine i gradovi će propisati iste koeficijente za ista radna mjesta u okviru istih platnih razreda za državne službenike i namještenike u skladu sa odredbama čl. 20. i 21. ovog Zakona.
Član 67.
Rok za donošenje podzakonskih propisa Vlada Federacije odnosno ovlašteni organi za donošenje podzakonskih propisa dužni su te propise donijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 68.
Rok za donošenje pravilnika o plaćama i naknadama Organi državne službe Federacije dužni su svoje pravilnike o plaćama i naknadama donijeti u roku od 60 dana od dana donošenja propisa iz člana 67.
ovog zakona.
Član 69. tačka 3) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[...] 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...]
31. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/05).
7. Pravilnik o plaćama i naknadama Član 47.
Rukovodilac organa državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.
Pravilnik se donosi u skladu sa ovim Zakonom, podzakonskim propisima i kolektivnim ugovorom.
Član 76.
Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutrašnjoj organizaciji u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz člana 75. ovog Zakona.
Član 77.
Rukovodioci organa državne službe dužni su donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama ovog Zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz člana 76. ovog Zakona.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelanticinom punomoćniku 27. jula 2018. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 3. septembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate razlike u plaći i naknade za topli obrok, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. a)U odnosu na osporenu odluku
40. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
41. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća i isplatu naknade za ishranu (topli obrok), te da se prilikom raspravljanja osnovanosti tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima kao odlučujuće postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika koji je bio donesen prije stupanja na snagu Zakona o plaćama.
44. S obzirom na navedeno pravno pitanje Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao identične navode kakvi su pokrenuti i predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika u kontekstu sudske zaštite prava zaposlenika iz radno-pravnog odnosa i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3518/15 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 51, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao: „U predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu apelant je također ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda po ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tač. 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene odluke). Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP 1928/17 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).“
45. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 3518/15 može primijeniti i na konkretan slučaj te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i stav iskazan u Odluci broj AP 3518/15. Dakle, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, u vezi s primjenom navedenog pravilnika, naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva u tom dijelu te da je obrazloženje osporene presude u odnosu na navedeno u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
46. U odnosu na apelanticine tvrdnje kojim osporava odbijajući dio njenog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike u plaći, Ustavni sud zapaža da je taj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva pravomoćno odbijen presudom Kantonalnog suda od 12. juna 2017. godine i da je apelanticina revizija u tom dijelu odbačena kao nedopuštena, pa nisu ispunjeni uvjeti za ispitivanje tih navoda u postupku pred Ustavnim sudom. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u postupanju Vrhovnog suda kada je, u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem iz člana 247. ZPP, cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP i zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost apelanticine revizije, a da je revizija tužene dopustiva, što je detaljno obrazložio (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 3504/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naposljetku, u odnosu na apelanticine navode kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud obavezivanjem apelantice na plaćanje troškova za sastavljanje revizije, s kojom je tužena uspjela, i odbijajući njen zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka postupio proizvoljno.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku
48. Razmatrajući apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
49. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut apelanticinom tužbom od 25. oktobra 2012. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 17. maja 2018. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i šest mjeseci. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu s odredbom člana
420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti.
50. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom, kojem je, nakon formiranja i početka rada suda, 1. decembra 2012. godine dostavljen spis predmeta na postupanje, trajao nešto više od tri godine i jedan mjesec. U vezi s tim periodom Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tužbu i preinačenu tužbu od 25. juna 2013. godine dostavio na odgovor tuženoj, te da je pripremno ročište zakazao nakon proteka više od dvije godine od dostavljanja podneska kojim je preinačena tužba, nakon čega je u razumnim rokovima zakazivao ročišta i donio prvostepenu presudu. U vezi sa navodima Općinskog suda da je nezakazivanje pripremnog ročišta bilo uvjetovano brojem predmeta i da se radilo o novoformiranom sudu, Ustavni sud napominje da se te okolnosti prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne mogu smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, u odnosu na navode Općinskog suda da je dužini trajanja postupka doprinio apelanticin punomoćnik koji je preinačio tužbeni zahtjev 25. juna 2013. godine, Ustavni sud zapaža da se preinačenje tužbenog zahtjeva ne može smatrati doprinosom dužini predmetnog postupka jer se apelantica samo koristila pravima koja joj pripadaju u skladu s relevantnim odredbama ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3064/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, zapaža da ni odgode pripremnog ročišta (od 10. jula i 15. septembra 2015. godine) i ročišta za glavnu raspravu (od 27. novembra 2015. godine) na zahtjev zakonskog zastupnika tužene i apelanticinog punomoćnika nisu značajnije utjecale na dužinu trajanja postupka u kojem je već do tada postojala značajna neaktivnost u postupanju Općinskog suda. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud drugostepenu presudu donio u roku nešto dužem od godinu dana, a da je Vrhovni sud o reviziji odlučio u roku od 11 mjeseci od donošenja drugostepene odluke, pa se dužina trajanja postupka ne može pripisati postupanju tih sudova. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, te imajući vidu da je postupak koji je po prirodi hitan trajao pet godina i šest mjeseci, za što pretežnu odgovornost snosi Općinski sud koji je imao značajan period neaktivnosti, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
54. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Pravo na imovinu
55. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju tog prava, također, neosnovani.
3. Nediskriminacija
56. U pogledu apelanticinih navoda da je diskriminirana zbog različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju, te što je njena revizija odbačena, a revizija tužene uvažena, Ustavni sud podsjeća da je pitanje različite prakse i dopustivosti revizije već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji je hitne prirode trajao pet godina i šest mjeseci, za što pretežnu odgovornost snosi Općinski sud s obzirom na značajan period neaktivnosti u trajanju od dvije godine i 11 mjeseci.
58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada je Vrhovni sud, usvajajući reviziju tužene i odbijajući njen tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za topli obrok, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, te kada nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o troškovima revizionog postupka i odbacujući apelanticinu reviziju, postupio proizvoljno.
59. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.
60. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer apelantica nije ponudila bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluke koju apelantica pobija.
61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević