Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4080/18 („Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4080/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4080/18, rješavajući apelaciju „Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Linea projekt“ d.o.o.

Mrkonjić Grad podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 107104 17 Rev od 25. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 107104 17 Rev od 25. aprila 2018. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 107104 13 Ps od 30. augusta 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Grad Banjaluka i „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d Banjaluka (u daljem tekstu: prvotužena i drugotužena) da mu solidarno naknade štete zbog nemogućnosti gradnje stambeno-poslovnog objekta u Banjaluci i to na ime očekivane izgubljene dobiti u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženima naknadi troškova postupka, dok je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant 2008. godine kupio nekretnine u Banjaluci (zemljište i objekt, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) od fizičkog lica, na kojim je izvršen upis hipoteke u korist drugotužene po osnovu datog kredita koji je korišten za kupovine predmetnih nekretnina. Dalje je naveo da je nakon toga nadležni organ prvotužene izdao apelantu urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu (za koju su apelant i prvotužena sklopili ugovor u plaćanju preostalog dijela iznosa rente i komunalija koji je obezbijeđen bankarskom garancijom). Istaknuo je da nakon što je Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio rješenje o brisanju prava korištenja i upisa prava svojine u apelantovu korist na predmetnom zemljištu, Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa prvotuženu, je podnijelo žalbu i izvršena je zabilježba spora u zk.ulošku za predmetne nekretnine, te je Okružni sud u Banjaluci, uvažio žalbu, ukinuo rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje je ukazao da je apelant poslao više podnesaka prvotuženoj u pogledu načina sticanja predmetnih nekretnina (da nije riječ o privatizaciji), nakon čega je prvotužena donijela odluku da se neće žaliti u ponovnom postupku, pa je nadležni organ Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) u ponovnom postupku donio rješenje kojim je uknjižuje pravo svojine u korist apelanta i briše zabilježba spora. Dakle tek su danom donošenja rješenja RUGIP-a konačno riješeni imovinsko pravni odnosi na predmetnoj parceli. Okružni sud je naveo da je s druge strane, nakon dobivanja građevinske dozvole i započetog postupka iskolčavanja, apelant podnio zahtjev za izdavanja rješenja o odobrenju rušenja postojećeg objekta na predmetnim nekretninama (na kojoj je bila ustanovljena hipoteka). Dalje je naveo da je nadležni organ prvotužene zatražio od drugotužene saglasnost za rušenje objekta, koju drugotužena prvi put nije dala zbog postojanja zabilježbe spora, a drugi put, nakon brisanja zabilježbe spora, nije dala iz razloga što bi rušenjem postojećeg objekta obezbjeđenje drugotužene po osnovu izdatog kredita bilo oko 50%. Okružni sud je istaknuo da zbog svega navedenog apelant nije mogao da započne gradnju objekta, te je zbog činjenice da su dospjele rate kredita kod drugotužene i obaveze po bankarskoj garanciji, apelant prodao predmetne nekretnine i iz dobivene cijene zatvorio kredit prema drugotuženoj.

4. Okružni sud je citirao odredbe čl. 154., 155. i član 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te detaljno ponovio postupak pred nadležnim organima prvotužene. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvotužena od momenta podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti i tokom tog postupka, postupka podnošenja zahtjeva za izdavanja odobrenja za građenje do donošenja rješenje o odobrenju građenja, zaključivanju ugovora o plaćanju na rate rente i komunalija, postupala u svemu u skladu sa relevantnim odredbama tada važećeg Zakona o uređenju prostora. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, u postupanju prvotužene po apelantovim zahtjevima nije bilo elemenata protivpravnosti kao jednog od uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se moglo govoriti o naknadi štete. Istaknuo je da činjenica da je prvotužena putem Pravobranilaštva izjavila žalbu protiv rješenja Osnovnog suda bila je aktivnost koje Pravobranilaštvo po zahtjevu organa kojeg zastupaju redovno preduzimaju i dužni su da preduzmu u onim slučajevima u kojima je kao vlasnik zemljišta upisana društvena svojina, što je bilo u konkretnom slučaju. Također je istaknuo da je ispravnost postupanja prvotužene potvrdio i drugostepeni sud koji je upravo odlučujući po žalbi prvotužene ukinuo prvostepeno rješenje. Po mišljenju Okružnog suda, ni ove aktivnosti prvotužene nemaju elemente protivpravnosti u sebi, jer je ispunjavala svoju zakonom utvrđenu obavezu da štiti svoje interese u slučajevima prelaska društvene svojine u privatnu svojinu. Istaknuo je i da iz zk izvatka koji je apelant dostavio u postupku rješavanja odobrenja za građenje proizilazi da je uknjiženo pravo svojine na postojećem objektu sa pravom korištenja zemljišta, što je tom organu bio dovoljan dokaz za nastavak postupka i donošenje odluke. Međutim, dalje je naveo, da je u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom, a kasnije pred RUGIP-om vršilo se brisanje prava korištenja na izgrađenom građevinskom zemljištu, jer je apelant zahtijevao da se upiše kao vlasnik i na zemljištu. Po mišljenju Okružnog suda, navedeni postupci se vode svaki za sebe. Stoga je Okružni sud ocijenio da na strani prvotužene ne postoji element protivpravnosti, pa je primjenom odredbe čl. 123., i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa čl. 154. i 15. ZOO odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu.

5. U pogledu postupanja drugotužene, Okružni sud je naveo da je u zaključenom prvom kreditu, jasno navedeno da je kao sredstvo obezbjeđenja data hipoteka na predmetnoj nekretnini, tačnije na objektu koji se nalazi na nekretnini pored ostalih sredstva objezbjeđenja. Po mišljenju Okružnog suda, postupanje drugotužene na način da je zatražila dodatno obezbjeđenje ili drugo obezbjeđenje bilo u skladu sa pravilima banke, koja pravila su javno dostupna na web stranici, te je apelant, kao i svi drugi podnosioci zahtjeva za kredita, upoznat sa uslovima dobivanja kredita. Dalje je naveo da se iz provedenih dokaza ne može steći zaključak da je drugotužena povrijedila bilo koju ugovornu obavezu iz ugovora o kreditu. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, u ovakvom postupanju drugotužene nema elemenata protivpravnosti, kao jedan od kumulativnih uslova za odgovornost za naknadu štete, pa je primjenom odredbe čl. 123. i 126. ZPP-a u vezi sa čl. 154. i 15. ZOO odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu. Okružni sud je istaknuo da su apelantu, kao društvu čija je osnovna djelatnost izgradnja i promet nekretnina, morale biti poznate procedure oko pribavljanja potrebnih dozvola i saglasnosti, a naročito činjenica da bez riješenih imovinsko-pravnih pitanja nije moguće započeti gradnju. Također je istaknuo da nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje da je razlog donošenja odobrenja za građenje samo da se naplati renta, jer to ne proizilazi iz dokaza.

6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu. Viši sud) broj: 57 0 Ps 107104 16 Pž od 26. juna 2017. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena preuda, te su odbijeni zahtjevi apelanta i drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka. Iz obrazloženja presude proizilazi da je drugostepeni sud ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i da žalbeni navodi apelanta nisu mogli dovesti u sumnju činjenične i pravne zaključke na kojim je utemeljena odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 107104 17 Rev od 25. aprila 2018. godine odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene presude i odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovara na reviziju.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je u konkretnom slučaju apelantu nastala šteta jer nije ostvario planiranu i odobrenu izgradnju dva stambena objekta. Dalje je citirao odredbe člana 154. stav 1. i 172. ZOO i člana 77. stav 1. i član 81. tačka b) Zakona o uređenju prostora i građenju, te istaknuo da je na osnovu priložene dokumentacije organ prvotužene ocijenio da su ispunjeni zakonski uslovi i apelantu izdao odobrenje za gradnju. Dalje je ukazao da je time nastala obaveza apelanta da izvrši uplatu naknada na ime rente i na ime naknade za uređenje zemljišta u određenim novčanim iznosima, dok odobrenje za gradnju nije nikada poništeno ili na neki drugi način prestalo da važi. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 1. i člana 19. stav 2. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, te istaknuo da, polazeći od samostalnosti Pravobranilaštva, prvotužena koja je po samom zakonu zastupana od strane Pravobranilaštva, nije imala ovlaštenje niti zakonsku mogućnost da ograničava Pravobranilaštvo u odluci da pobija rješenje Osnovnog suda o brisanju prava korištenja i upisa prava svojine u apelantovu korist na predmetnom zemljištu. S tim u vezi, ukazao je da Pravobranilaštvo odlučuje da li će to rješenje pobijati ili ne, u zavisnosti od ocjene da li je njime povrijeđen zakon, odnosno da li je to potrebno radi zaštite imovinskih prava i interesa onih koja zastupa. Vrhovni sud je ukazao da, s druge strane, iz postupanja prvotužene se vidi da je slala obavijesti Pravobranilaštvu da „povuče žalbu“ (protiv navedenog rješenja Osnovnog suda), odnosno da „nema osnova za izjavljivanje žalbe“ (protiv rješenja RUGIP-a), čime je aktivno nastojala da se što prije riješi pitanje vlasništva na parceli apelanta. Također je istaknuo da kod činjenice da je na predmetnim nekretninama zasnovana hipoteka u korist drugotužene, uklanjanjem objekata bez njene saglasnosti došlo bi do smanjenja vrijednosti sredstva obezbjeđenja, pa je za pozitivno rješenje po apelantovom zahtjevu neophodna saglasnost drugotužene, koju ona nije dala.

9. Vrhovni sud je naveo da apelant nije onemogućen u gradnji objekta radnjama ili propustima u postupanju organa prvotužene, već zbog toga što on nije uspio da obezbijedi saglasnost drugotužene da se uklone postojeći objekti, što je za direktnu posljedicu imalo nemogućnost da pristupi građevinskim radovima. Stoga je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da drugotužena ne snosi odgovornost time što je davanje saglasnosti uvjetovala traženjem novih garancija obezbjeđenja, kod činjenice da se odredbama ugovora o finansijskom praćenju nije unaprijed obavezala na davanje takve saglasnosti. Vrhovni sud je istaknuo da je stvar procjene i rizika poslovanja drugotužene kao finansijske institucije da li će ili ne udovoljiti apelantovom zahtjevu, a nije postojala ugovorna ili zakonska obavezu da se pozitivno odgovori na apelantov zahtjev. Dalje je naveo da je s druge strane i apelant, kao preduzeće koje se bavi izgradnjom objekata, snosi rizik ukoliko stavlja pod hipoteku nekretninu na kojoj planira novoizgradnju, a da prethodno ne ugovori sa bankom kao kreditorom sve u vezi s hipotekom, odnosno da obezbijedi njenu saglasnost za uklanjanje ranijeg objekta koji se nalazi na zemljištu koje je opterećeno hipotekom.

10. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelant smatra da sudovi nisu detaljno analizirali dokaze, čime nije stvorena pravilna hronološka slika dešavanja, te je pogrešno utvrđen osnov odgovornosti tuženih, čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Navodi da je prvotužena izdala građevinsku dozvolu, naplatila obaveze po njoj, a zatim ometala gradnju žaleći se na rješenje koje je osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Ističe da ako je prvotužena smatrala da zk izvadak, koji je apelant dostavio kao dokaz vlasništva, nije valjan, onda je protivpravno izdala građevinsku dozvolu. Apelant tvrdi da je gradonačelnik prvotužene u jednom dopisu Pravobranilaštvu jasno naznačio da je žalba protiv rješenja Osnovnog suda inicirala prvotužena putem Pravobranilaštva, a ne Pravobranilaštvo samostalno. S tim u vezi, ističe i da Pravobranilaštvo ne može biti stranka u postupku. Smatra i da redovni sudovi nisu ničim obrazložili svoje proizvoljne stavove u pogledu odgovornosti prvotužene, niti su se pozvali na odgovarajući propis. U pogledu drugotužene, apelant tvrdi da Viši sud i Vrhovni sud nisu analizirali dokaze ni odgovornost drugotužene. Dalje tvrdi da se odgovornost drugotužene zasniva na tvrdnji da je ometala gradnju objekta time što nije ispoštovala svoju ugovornu obavezu sa apelantom dajući saglasnost za rušenje objekta, i time što nije odgovarala na apelantove zahtjeve za rušenje objekta u dužim vremenskim periodima. Tvrdi da je drugotužena prihvatila namjeru apelanta da predmetni objekt ruši i izgradi novi, te da su sklapanjem ugovora o kreditu i naknadnih ugovora, postali poslovni partneri u pravnom poslu izgradnju objekta.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju i nalaze i mišljenje vještaka, saslušao zakonskog zastupnika apelanta i svjedoka, detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te obrazložio zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da u postupanju tuženih nema elemenata protivpravnosti, kao jedan od kumulativnih uslova za odgovornost za naknadu štete, pa je primjenom odredbe čl. 123. i 126. ZPP-a u vezi sa čl. 154. i 15. ZOO odbio apelantov tužbeni zahtjev. Navedena odluka prvostepenog suda potvrđena je u žalbenom postupku presudom Višeg suda, te je odbijena apelantova revizija osporenom odlukom Vrhovnog suda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pri tome su razmotreni i navodi apelanta vezani za postupanje Pravobranilaštva u onim slučajevima u kojima je kao vlasnik zemljišta upisana društvena svojina. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4080/18 („Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić… | Sudska praksa | Aktio