Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6425/18 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6425/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine , u predmetu broj AP-6425/18, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 035776 17 Gž od 19. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Vogošći, kojeg zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 035776 17 Gž od 19. februara 2018. godine.

2. Apelant je paralelno s podnošenjem apelacije izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je odlučujući o reviziji donio Rješenje broj 68 0 P 035776 18 Rev od 19. februara 2019. godine.

3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 035776 15 P od 24. januara 2017. godine dužni su tuženi (K. T., E. T., A. T i A. T.) da solidarno isplate apelantu na ime regresa na osnovu štete određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknade troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 2014. godine podnio tužbu protiv S. T. kao tuženog, a radi naplate regresnog potraživanja. Dalje je ukazao da je apelant u tužbi naveo da se određenog dana na određenom mjestu dogodila saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao S. T. upravljajući, pod uticajem alkohola, motornim vozilom "Opel Kadet" koje je bilo neosigurano od autoodgovornosti, te da je prouzročio materijalnu štetu na motornom vozilu marke "Mercedes" vlasništvo R. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni). U tužbi je dalje navedeno da je apelant s oštećenim zaključio nagodbu na osnovu koje je apelant isplatio oštećenom na ime naknade materijalne štete određeni iznos.

5. Općinski sud je, dalje, naveo da je u prethodnom postupku ispitivanja tužbe utvrdio da je S. T. preminuo 2007. godine (smrtno stradao u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi) tako da u postupku nema stranačke sposobnosti na strani tuženog, te da je riječ o otklonjivom nedostatku u postupku, pa je u skladu sa članom 295. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) rješenjem pozvao apelanta na uređenje tužbe u subjektivnom smislu odnosno da ispravi nedostatke koje se tiču stranačke sposobnosti. Zatim je ukazao da je apelant podneskom uredio tužbu tako što je kao tužene označio pravne sljednike umrlog S. T., koji su i navedeni kao nasljednici u pravosnažnom rješenju o nasljeđivanju iz 2007. godine. Općinski sud je naveo da je dozvolio tako preinačenje tužbe u smislu člana 58. ZPP-a, te postupak nastavio u odnosu na tužene. S tim u vezi je naveo da je odbio procesne prigovore tuženih o neurednosti tužbe i zahtjev da se tužba odbaci.

6. Općinski sud je ukazao da je na osnovu nalaza stalnog sudskog vještaka saobraćajne struke, utvrdio odlučne činjenice za rješavanje predmetnog spora, te izveo zaključak da u ovoj pravnoj stvari postoji podijeljena odgovornost za nastalu štetu u omjeru 40 % doprinos vozača "Mercedesa" i 60% doprinosa vozača "Opel Kadeta" u smislu odredbe iz člana 192. ZOO-a. Dakle, kod oba sudionika postoji uzročna veza između štetne radnje i nastale posljedice. Općinski sud je naveo da je na osnovu činjenično pravne ocjene predmetnog štetnog događaja primjenom odredaba iz čl. 154., 158. i 178. stav 2. ZOO-a utvrdio da je tužbeni zahtjev pravno utemeljen. Zatim je ukazao da u skladu sa članom 939. ZOO, a u vezi sa članom 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju, apelant je legitimiran tražiti isplaćenu naknadu oštećenom od tuženih. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 172. Zakona o nasljeđivanju FBiH propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, te da nasljednici nisu isticali prigovor nedostatka vrijednosti imovine, a kako su tuženi pravni sljednici S. T., to je Općinski sud odlučio da su isti odgovorni za dugove ostavitelja.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 035776 17 Gž od 19. februara 2018. godine, stavom I izreke presude, uvažena je žalba tuženih te je preinačena prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Presudom je dalje, stavom II izreke, obavezan apelant da tuženima plati troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je stavom III izreke presude apelantova žalba odbijena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud naveo da na tuženima ne leži obaveza na isplatu naknade štete po odluci prvostepenog suda. Zatim je naveo da naknada štete u ovoj pravnoj stvari tj. regres ne potiče iz pravnog odnosa između apelanta i ovdje tuženih, pa je valjalo uvažavanjem žalbe tuženih preinačiti prvostepenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. S tim u vezi je naveo da nije bilo mjesta odbacivanju tužbe kako su to u svom prigovoru naveli tuženi jer bi to bilo u situaciji kada bi apelant ostao kod podnesenog tužbenog zahtjeva, dakle, da nije preinačio tužbu i tužbeni zahtjev tj. da je nastavio parnični postupak prema prvobitno označenom tuženom (S. T.).

9. Kantonalni sud je istakao da ovdje nije riječ o ispravci tužbe, jer se radi o podnošenju tužbe prema licima koja nisu bili u nikakvom pravnom odnosu sa apelantom. S tim u vezi je naveo da osnovan žalbeni navod tuženih da prvostepeni sud nije mogao zasnovati svoju odluku ni na odredbama čl. 154., 158. i 178. stav 2. ZOO-a, jer tuženi nisu prouzrokovali štetu apelantu, a ni na članu 939. ZOO-a (pravo na subrogaciju) kojim je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po bilo kojoj osnovi odgovorno na štetu. Dakle, u konkretnom slučaju prvobitno tuženi S. T. bi bio to lice, a ne tuženi. Dalje je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženih u pogledu obavezivanja tuženih i zasnivanje njihove obaveze pozivanjem na odredbu iz člana 172. Zakona o nasljeđivanju FBiH od strane prvostepenog suda, jer navedeni zakon nije važio prilikom provođenja ostavinskog postupka i donošenja rješenja o nasljeđivanju nego odredbe iz ranijeg Zakona o nasljeđivanju. Zatim je naveo da bez obzira na takvo navođenje ovdje nema nikakve odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja (umrlog S. T.), jer niti su dugovanja prijavljena u ostavinskom postupku niti je utvrđena visina tog dugovanja.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 035776 18 Rev od 19. februara 2019. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi vrijednosni kriterij predviđen odredbom člana 237. stav (2) ZPP-a, to ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova za dopuštenost revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren, pa revizija kao vanredni pravni lijek nije dopuštena. Zatim je naveo da sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav (3) i (4) ZPP-a, Vrhovni sud je naveo da ne postoje uslovi za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije u ovom slučaju, jer apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 237. stav (5) ZPP-a odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti je izložio razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je Vrhovni sud na osnovu člana 247. st. (1) i (4) ZPP-a odlučio kao u izreci ovog rješenja.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji navodi da je u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda navedeno da naknada štete u ovoj pravnoj stvari tj. regres ne potiče iz pravnog odnosa između apelanta i ovdje tuženih, kao i da ovdje nije riječ o ispravci tužbe jer se radi o podnošenju tužbe prema licima koja nisu bila u nikakvom pravnom odnosu sa apelantom. S tim u vezi, apelant smatra da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije jasno obrazložio i dao razloge za svoju odluku, te da je proizvoljno primijenio pravo. Apelant je dalje naveo da "Kantonalni sud pogrešno određuje da je postao neotklonjivi nedostatak u pogledu neurednosti tužbe jer je prvobitno tuženi Salko Tiro preminuo", te ukazao na član 295. stav 1. ZPP-a koji je prvostepeni sud pravilno primijenio kada je svojim rješenjem pozvao apelanta da tužbu uredi. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o ispravci tužbe, budući da su u uređenoj tužbi od 16. marta 2016. godine kao tuženi označeni pravni sljednici odnosno nasljednici iza prvobitno tuženog S. T. koji je odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nezgode.

Relevantno zakonodavstvo

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Član 178. stav (2) (2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.

Član 939. stav (1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorio za štetu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba . ).

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da nije bilo mjesta odbacivanju tužbe kako su to u svom prigovoru naveli tuženi jer bi to bilo u situaciji kada bi apelant ostao kod podnesenog tužbenog zahtjeva, dakle, da nije preinačio tužbu i tužbeni zahtjev tj. da je nastavio parnični postupak prema prvobitno označenom tuženom (S. T.). Osim toga, da na tuženima ne leži obaveza na isplatu naknade štete po odluci prvostepenog suda, jer naknada štete u ovoj pravnoj stvari tj. regres ne potiče iz pravnog odnosa između apelanta i ovdje tuženih, tj. tuženi nisu prouzrokovali štetu apelantu, niti su tuženi lica koja su po ma kom osnovu odgovorna za štetu, te da u konkretnom slučaju nema nikakve odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja, jer niti su dugovanja prijavljena u ostavinskom postupku niti je utvrđena visina tog dugovanja. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6425/18 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio