Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2778/18 (D. A.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2778/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2778/18, rješavajući apelaciju Darka Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Darka Aleksića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na trajanje istrage u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTPO 0006689 13.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja postupka u predmetu broj T20 0 KTPO 0006689 13, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj T20 0 KTPO 0006689 13.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva je 4. decembra 2019. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 13. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je 15. oktobra 2014. godine donijelo Naredbu o sprovođenju istrage broj T20 0 KTPO 0006689 13 protiv apelanta i još 19 fizičkih i četiri pravna lica zbog sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima krivotvorenja službene isprave iz člana 226. KZBiH, krivotvorenja službene isprave iz člana 389. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZBiH, zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, carinske prevare iz člana 216. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, poreske utaje ili prevare iz člana 210. KZBiH, poreske utaje iz člana

273. KZFBiH, pranja novca iz člana 209. KZBiH, sklapanja štetnog ugovora iz člana 252. stav 1. KZFBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH i davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH.

6. Apelant je 22. oktobra 2014. godine lišen slobode i u prostorijama Tužilaštva je povodom naredbe o sprovođenju istrage dao svoju izjavu.

7. Tužilaštvo je 23. oktobra 2014. godine Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv apelanta i još osam osumnjičenih lica. U obrazloženju je navedeno da je Tužilaštvo od Državne agencije za istrage i zaštitu zaprimilo izvještaj o počinjenim krivičnim djelima i počiniocima 4. marta 2013. godine, koji je dopunjavan tri puta, i to 30. septembra 2013. godine, 30. maja i 10. juna 2014. godine, na kojima je zasnovana osnovana sumnja u vezi s počinjenjem krivičnih djela navedenih u naredbi o sprovođenju istrage.

8. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je postupajući po prijedlogu Tužilaštva donio Rješenje broj S1 2 K 017337 14 Krn 2 od 24. oktobra 2014. godine kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu i još osam lica obuhvaćenih prijedlogom za određivanje pritvora, pa je apelant pušten na slobodu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da kvalitet i kvantitet dokaza koje je Tužilaštvo ponudilo ne zadovoljava standard osnovane sumnje da su osumnjičeni, među kojima i apelant, na način i u vrijeme kako je precizirano prijedlogom počinili bilo koje krivično djelo koje im je stavljeno na teret.

9. Apelant je 4. aprila 2017. godine, na osnovu člana 225. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), Kolegiju Tužilaštva podnio zahtjev za preduzimanje mjera za okončanje istrage, ukazujući da je od preduzimanja istražnih radnji Državne agencije za istrage i zaštitu prošlo više od pet godina, a od naredbe Tužilaštva o sprovođenju istrage više od dvije godine. Apelant je pri tom podsjetio na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2130/09 u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Tužilaštvu naloženo da preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja istrage.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje je uzrokovano ponašanjem Tužilaštva. U obrazloženju apelacije je navedeno da istraga koja je u toku pokreće pitanje razumnog roka u vezi s pravom na pravično suđenje, da u okviru zakonskih rješenja u svojstvu osumnjičenog nema mogućnost da to pitanje pokrene pred redovnim sudovima u okviru istrage, tj. istražnog postupka, te da postupanje, odnosno nepostupanje Tužilaštva ima za rezultat povredu njegovog prava na pristup sudu. Apelant je hronološki naveo radnje Tužilaštva i Suda BiH koje su preduzete 2014. godine ukazujući da je prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora Sud BiH primjenom člana 47. ZKPBiH uskratio odbrani uvid u dokaze koji su bili dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora tako da odbrana ni danas ne zna kakvim dokazima Tužilaštvo raspolaže, pri čemu je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora navelo da ima namjeru saslušati i preostale osumnjičene iz naredbe o sprovođenju istrage, kao i određeni broj svjedoka od kojih su neki i u inostranstvu.

11. Apelantu, kako je dalje navedeno, do trenutka podnošenja apelacije nije bilo poznato u kojoj se fazi nalazi istraga, niti je odbrani omogućen bilo kakav uvid u tužilački spis, a postupajući tužilac se u predmetnoj istrazi mijenjao više puta. U međuvremenu je protiv tri lica koja su zajedno s apelantom bila obuhvaćena naredbom o sprovođenju istrage (Neven Kulenović, Stipe Prlić i Zoran Bakula) i prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora od 23. oktobra 2014. godine podignuta optužnica broj T20 0 KTPO 0006689 13 od 7. maja 2015. godine koja je rezultirala oslobađajućom presudom Suda BiH broj SI 2 K 018934 15 K od 4. novembra 2016. godine u odnosu na ova tri lica, koja je postala pravosnažna jer je žalba Tužilaštva odbačena kao neblagovremena.

12. Apelant je 4. aprila 2017. godine, pozivajući se pri tom na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 2130/09 i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Kolegiju Tužilaštva podnio zahtjev za preduzimanje mjera za okončanje istrage na koji mu, kako tvrdi, nije odgovoreno niti je dobio bilo kakvo obavještenje zašto istraga traje toliko dugo i kakve mjere je Tužilaštvo preduzelo da se ona okončala. Osim toga, u zahtjevu je podsjetio na odredbu člana 225. stav 2. ZKPBiH koja predstavlja svojevrstan korektiv za nedostatak određenosti dužine trajanja istrage i stavlja pred Kolegij Tužilaštva obavezu da preduzme mjere za okončanje istrage u svim onim slučajevima gdje istraga nije završena u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage. Upravo iz navedenog razloga, kao i zbog toga što je u međuvremenu započet i okončan krivični postupak protiv pojedinih lica koja su zajedno s apelantom bila obuhvaćena istom naredbom o sprovođenju istrage i prijedlogom za određivanje pritvora, apelant je Tužilaštvu u zahtjevu ukazao na legitimni interes da se o optužbama protiv njega riješi što prije, da se preduzmu mjere za okončanje istrage jer je, kako je istakao, prošlo dvije godine i šest mjeseci od kada je donesena naredba o sprovođenju istrage protiv njega. Na navedeni zahtjev mu nije odgovoreno ni godinu dana nakon podnošenja zahtjeva. Na opisani način je, prvenstveno zbog neaktivnosti Tužilaštva, a posebno Kolegija Tužilaštva koje ni po apelantovom pozivu nije postupilo prema članu 225. stav 2. ZKPBiH ni ponudilo bilo kakav dokaz da išta radi na okončanju istrage, doveden u stanje neizvjesnosti koje predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde. Stoga apelant smatra da je dužina trajanja istrage u konkretnom slučaju, za koju nije dato nikakvo obrazloženje koje bi se moglo smatrati razumnim i prihvatljivima, narušila ravnotežu između zahtjeva za brzim i efikasnim postupkom i pravilnog administriranja pravde, odnosno da predmetna istraga nije zadovoljila zahtjev razumnog roka. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva BiH br. T20 0 KTPO 0006689 13 i da se naloži Tužilaštvu da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja istrage u predmetu broj

T20 0 KTPO 0006689 13.

b)Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno nijedno od prava iz Evropske konvencije, niti apelacija ispunjava bilo koji kriterij potreban za ispitivanje pred Ustavnim sudom.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Član 225. mijenja se i glasi:

Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.

(3) Ako istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(4) Osumnjičeni i oštećeni u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavještenja iz stava (3) ovog člana mogu podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ako glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe u roku od 15 dana.

(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stava (4) ovog člana, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena o čemu tužilac donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 7.

U predmetima u kojima je donesena naredba o provođenju istrage do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13).

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je zbog nepostupanja Tužilaštva povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uslijed čega trpi pravnu nesigurnost i neizvjesnost. U suštini, navodi iz apelacije svode se na tvrdnju da Tužilaštvo nije okončalo istragu u razumnom roku, što je suprotno principu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivičnu istragu koja je pokrenuta protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je sa još 19 osumnjičenih fizičkih i tri osumnjičena pravna lica počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi s krivičnim djelima krivotvorenja službene isprave iz člana 226. KZBiH, krivotvorenja službene isprave iz člana 389. KZFBiH, zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZBiH, zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, carinske prevare iz člana 216. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, poreske utaje ili prevare iz člana 210. KZBiH, poreske utaje iz člana 273. KZFBiH, pranja novca iz člana 209. KZBiH, sklapanja štetnog ugovora iz člana 252. stav 1. KZFBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH i davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH. U vezi s tim se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

24. Evropski sud smatra da „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji optužba moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku, pa se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu da se protiv apelanta vodi istraga zbog postojanja osnova da je počinio određena krivična djela, u okviru koje istrage su preduzete određene istražne radnje protiv apelanta, te imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na navode koji pokreću pitanje poštovanja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Relevantni principi

26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

27. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da se pri ocjeni razumnog roka u krivičnim stvarima za početak relevantnog perioda vezuje trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanju od optužbe ili odbacivanju optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 18).

28. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju, odnosno osnovanu sumnju da su apelant i još 19 fizičkih i tri pravna lica počinili određena krivična djela preduzeta 15. oktobra 2014. godine kada je donesena naredba o sprovođenju istrage zbog postojanja osnova sumnje da su počinili teška krivična djela organizovanog kriminala u vezi s drugim krivičnim djelima usmjerenim protiv službene i druge odgovorne funkcije, niz koruptivnih krivičnih djela, te krivična djela protiv privrede, odnosno carine. Apelant je lišen slobode 22. oktobra 2014. godine, ispitan u svojstvu osumnjičenog u prostorijama Tužilaštva, te je 23. oktobra 2014. godine predloženo određivanje pritvora apelantu (i ostalim osumnjičenim, ukupno osam lica obuhvaćeno prijedlogom). Sud BiH je rješenjem od 24. oktobra 2014. godine odbio prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, te odlučio da se oni „imaju pustiti odmah na slobodu“, cijeneći da kvalitet i kvantitet dokaza ne zadovoljava standard osnovane sumnje da su na način i u vrijeme kako je opisano u prijedlogu za određivanje pritvora počinili bilo koje od djela koja im se stavljaju na teret.

29. Iz navedenog proizlazi da je apelant saznanje o postojanju osnovane sumnje imao 22. oktobra 2014. godine, pa prema tome i interes da se o postojanju sumnje donese konačna odluka. Imajući u vidu da istraga do danas nije okončana, niti je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju dostavilo dokaz suprotan tome, Ustavni sud zaključuje da relevantni period u konkretnom slučaju traje pet godina i pet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Rukovodeći se kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.

31. U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je s ostalim osumnjičenim fizičkim i pravnim licima (19 fizičkih i tri pravna lica) počinio teška krivična djela organizovanog kriminala u vezi s drugim krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne funkcije te niz koruptivnih djela. Imajući u vidu broj osumnjičenih i karakter krivičnih djela za koja se sumnjiče, bez obzira na to što Tužilaštvo u tom smislu nije dalo bilo kakvo objašnjenje, može se zaključiti da se radi o složenom predmetu.

32. Sljedeći kriterij koji Ustavni sud treba ispitati jeste ponašanje strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

33. U odnosu na ponašanje Suda BiH i Tužilaštva BiH, Ustavni sud će ispitati samo ponašanje Tužilaštva jer apelant ni na koji način ne ukazuje da je za dužinu trajanja istrage odgovoran Sud BiH, niti Ustavni sud to može zaključiti iz priložene dokumentacije.

34. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe ZKP, primjenom principa akuzatornosti, utvrđuju da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je krivično djelo počinjeno. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odredba člana 225. ZKP u toku trajanja istrage protiv apelanta pretrpjela izmjene (iako se navedene izmjene ne odnose na apelanta). U vrijeme kada je protiv apelanta donesena naredba o sprovođenju istrage odredbom člana 225. ZKP regulirano je okončanje istrage (tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica), a u stavu 2. iste odredbe je propisano da Kolegij Tužilaštva preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage.

35. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, koju je uz apelaciju dostavio apelant, proizlazi da je naredba o sprovođenju istrage donesena 23. oktobra 2014. godine i da istraga još uvijek nije okončana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 225. stav 2. ZKP (koja je bila na snazi ranije, ali koja je i dalje primjenjiva u konkretnom predmetu, imajući u vidu član 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku), kojom je regulirana situacija kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage. Naime, tom odredbom propisano je da će Kolegij Tužilaštva preduzeti potrebne mjere radi okončanja istrage, ali ZKP izričito nije naveo da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, kao što nije naveo ni najduži rok u kojem se istraga mora završiti (član 225. st. 1. i 2), već jedino propisuje da ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage potrebne mjere za okončanje istrage preduzet će Kolegij Tužilaštva (član 225. stav 2). Dakle, s obzirom na zakonom predviđenu mogućnost „neograničenog trajanja istrage“ čija dužina zavisi od diskrecione volje Kolegija Tužilaštva, kako bi dokazalo da je postupano u skladu sa ZKPBiH, Tužilaštvo najprije treba dokazati da je Kolegij Tužilaštva preduzeo određene mjere radi okončanja istrage. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo nije navelo niti jedan razlog u vezi sa zakonskom obavezom Kolegija Tužilaštva koje je apelant zatražio podneskom od 4. aprila 2017. godine očekujući okončanje istrage i postupanje prema odredbi člana 225. ZKP, niti se na osnovu dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu može zaključiti da je Kolegij Tužilaštva preduzeo bilo kakve mjere u skladu sa zakonom.

36. Iz navedenog proizlazi da Tužilaštvo nije dalo bilo kakve informacije u pogledu postupanja Kolegija Tužilaštva prilikom preduzimanja mjera u skladu sa zakonom, što je propisano kao zakonska obaveza i jedina „kontrola“ dužine trajanja istrage utvrđena zakonom. Ustavni sud ukazuje da je i u ranijim svojim odlukama ukazivao na obavezu Tužilaštva, odnosno Kolegija Tužilaštva da postupi u skladu s navedenom odredbom (vidi AP 3914/13,od 17. marta 2015. godine i AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud stoga podsjeća da je obaveza preduzimanja potrebnih mjera od Kolegija Tužilaštva propisana zakonom, a u konkretnom predmetu je upravo izostalo obrazloženje da li je i u tom pravcu u konkretnom slučaju preduzeta bilo koja radnja ili mjera u skladu sa zakonom.

37. Ustavni sud podsjeća na svoj već ranije utvrđeni stav da se odredba člana 225. ZKP, odnosno zakonsko rješenje koje je navedeno (u članu 225. ZKP koji se primjenjuje na apelanta) u zakonskoj odredbi ne može tumačiti kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno, što je zaključak i Odluke Ustavnog suda U 5/16 od 1. juna 2017. godine dostupna na www.ustavnisud.ba jer bi to bilo suprotno jednom od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, utvrđenih u članu 13. ZKP (pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u najkraćem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja). Ovo pogotovo ako nisu ponuđeni konkretni dokazi „preduzetih potrebnih mjera“ da radi okončanja istrage od Kolegija Tužilaštva, čime je zakonska obaveza Kolegija Tužilaštva umjesto jedine moguće zaštite prava osumnjičenog postala iluzorna, te je jedini koji odlučuje o istrazi na ovaj način postupajući tužilac s neograničenim ovlaštenjima koliko će to dugo trajati i šta će mu sve u postupku trebati.

38. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini istražnog postupka. Apelant je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nakon saznanja da je protiv tri lica koja su zajedno s njim bila obuhvaćena naredbom o sprovođenju istrage i prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora donesena oslobađajuća presuda Suda BiH broj SI 2 K 018934 15 K od 4. novembra 2016. godine, koja je postala pravosnažna, od Tužilaštva 4. aprila 2017. godine zatražio okončanje istrage u smislu člana 225. ZKPBiH. Međutim, o navedenom zahtjevu, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nije odlučeno, niti je Tužilaštvo u tom smislu u odgovoru na apelaciju ponudilo bilo kakvo objašnjenje.

39. Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta jer je od započinjanja istrage u stalnoj neizvjesnosti. Stoga je opravdana apelantova težnja da neizvjesnost u kojoj se nalazi – obustava istrage ili eventualnog podizanja optužbe i daljnjeg toka postupka – bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, obaveza Suda i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku jeste da osiguraju pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome, organi koji učestvuju u postupku moraju zaštititi i opći interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kad za to postoje uslovi propisani zakonom.

40. Međutim, imajući u vidu (već konstatirano u ovoj odluci) da Tužilaštvo nije ponudilo nikakve informacije da je Kolegij Tužilaštva postupio u skladu s odredbom člana 225. ZKP, odnosno preduzeo konkretne radnje radi okončanja istrage, a koja u periodu koji je relevantan za apelanta traje duže od pet godina, te da je u tom pravcu izostala aktivnost Kolegija Tužilaštva u smislu člana 225. ZKP (ili bar o navedenom Ustavni sud nije obaviješten), Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant predstavlja pretjeran teret za apelanta, koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde.

41. Dakle, imajući u vidu da u konkretnom slučaju istražni postupak u periodu koji je relevantan za apelanta traje pet godina i pet mjeseci, a da Tužilaštvo nije ponudilo razloge ili obrazloženje koje je mjere preduzeo Kolegij Tužilaštva radi okončanja istrage, Ustavni sud smatra da je istražni postupak u konkretnom slučaju narušio ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, odnosno da istraga, koja do danas traje duže od pet godina, nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na okončanje istrage u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo u predmetu koji je složen i od značaja je za apelanta sprovodi istragu pet godina i pet mjeseci, a da pri tom nije ponudilo uvjerljive i logične razloge kojim bi se moglo opravdati trajanje konkretnog postupka, narušavajući ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, te kada propusti da u skladu sa zakonom preduzme mjere i radnje čiji bi cilj bio okončanje istrage.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2778/18 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio