Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6376/18 (H. Đ.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6376/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6376/18, rješavajući apelaciju Harisa Đoze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Đoze podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 193103 15 Gž od 18. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Haris Đozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 193103 15 Gž od 18. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 3. decembra 2019. godine zatraženo je od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i advokata Kemala Đulovića, kao zastupnika u predmetnom postupku tužitelja DlSK d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: tužitelj) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i zastupnik tužitelja su u periodu od 12. do 16. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 30. januara 2014. godine podnio Općinskom sudu u Živinicama tužbu protiv apelanta radi naplate duga za isporučenu robu.

6. Općinski sud u Živinicama je dopisom od 5. februara 2014. godine predmetnu tužbu s prilozima dostavio Općinskom sudu na Privredno odjeljenje s tim da je predmet kod ovog suda evidentiran kao spor male vrijednosti.

7. Općinski sud je 26. februara 2014. godine tužbu dostavio apelantu na odgovor. Apelant je 15. aprila 2014. godine dostavio pismeni odgovor na tužbu, a potom odgovor dopunio još u dva navrata (14. aprila 2014. godine i 18. marta 2015. godine).

8. Općinski sud je, nakon što je odgodio dva zakazana pripremna ročišta, jednom na zahtjev opunomoćenika tužitelja, a drugi put zbog potrebnog uređenja protivtužbenog zahtjeva, te ročište zakazao za 29. april 2015. godine.

9. Općinski sud je 29. aprila 2015. godine održao pripremno ročište u odsutnosti apelanta, te je zakazao ročište za glavnu raspravu koje je odgodio na zahtjev tužitelja, a koje je konačno održano 26. augusta 2015. godine.

10. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 193103 14 Mal od 16. septembra 2015. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati novčana sredstva u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužitelju nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje odbijen ostatak zahtjeva tužitelja za nadoknadu troškova preko dosuđenih, dok je odbijen apelantov zahtjev za nadoknadu troškova postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je rješenjem od 23. marta 2015. godine vratio apelantu podnesak od 18. marta 2015. godine radi njegove ispravke i dopune u smislu da li apelant postavlja protivtužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari sa uputama šta on treba da sadrži ukoliko postavlja zahtjev, te sa upozorenjem na posljedice nepostupanja. Dalje je naveo da je apelant navedeno rješenje zaprimio 27. marta 2015. godine, te kako nije dostavio bilo kakav akt kojim bi se očitovao o njemu, to je Općinski sud smatrao da protivtužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije podnesen.

12. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je između njih 1. decembra 2013. godine zaključen ugovor o prodaji prema kojem je tužitelj kao prodavač predao apelantu kao kupcu pokrovni materijal namijenjen za pokrivanje stambeno-poslovnog objekta u apelantovom vlasništvu. Dalje je naveo da je među strankama sporno da li postoji apelantovo dugovanje za isporučenu robu, te je apelant osporavao da mu je isporučena roba u navedenoj vrijednosti.

13. Općinski sud je, nakon što je izvršio uvid u ugovor o prodaji, analitičku karticu o stanju zaduženja na apelantovo ime, račune koje je izdao tužitelj, uplate na račun tužitelja od apelanta, te nakon saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja, apelanta i svjedoka, istakao da je tužitelj u ovom postupku dokazao da apelant u odnosu na isporučeni materijal nije tužitelju u potpunosti uplatio određeni iznos, dakle, da apelant duguje tužitelju ostatak duga u određenom iznosu koji se potražuje tužbom. Zatim je ukazao da na drugačiju odluku suda nisu bili od utjecaja fiskalni računi koje je apelant priložio kao dokaz da je izvršena uplata tužitelju. S tim u vezi je naveo da su fiskalni računi izdati isti dan kada i računi na osnovu kojih je isporučena roba, te da glase na isti iznos. Općinski sud je ukazao na član 4. Zakona o fiskalnim sistemima, te naveo da izdavanje fiskalnog računa podrazumijeva da je evidentiran ostvareni promet, što je učinjeno i od tužitelja prilikom isporuke robe apelantu, te samo posjedovanje fiskalnog računa u konkretnom slučaju ne podrazumijeva da je apelant platio svu isporučenu robu tužitelju. Dalje je naveo da u prilog navedenom ide i činjenica da je tokom postupka utvrđeno da materijal apelantu nije isporučen odjednom, već da je bilo više isporuka, te da apelant nije izvršio uplatu gotovinom isti dan kada su izdati fiskalni računi, već su uplate izvršene naknadno, i to jedna gotovinska uplata, te tri uplate putem računa. Zatim je ukazao da, shodno navedenom, nije mogao prihvatiti ni apelantove navode da su mu fiskalni računi izdati tek nakon što je platio svu robu s obzirom na to da suprotno slijedi i iz priloženih fiskalnih računa u kojima je evidentiran datum izdavanja koji je istovjetan datumu kada je izvršena isporuka robe. Stoga, kako je tokom postupka utvrđeno da apelant (sud naveo tužitelj) nije izvršio u potpunosti obaveze za preuzetu robu od tužitelja, to je apelant obavezan da na ime duga isplati određeni iznos, kako je to navedeno u izreci.

14. Apelant je posredstvom opunomoćenika 1. oktobra 2015. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je predmetni spis 24. decembra 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 193103 15 Gž od 18. septembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena povreda odredaba čl. 8. i 123. stav 1. ZPP, kao i da su neprihvatljivi žalbeni prigovori koji se svode na tvrdnje da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na dostavljanje pismena apelantu (da mu nijedan poziv nije uručen lično, kao ni prvostepena presuda), te da mu time nije onemogućen pristup sudu od prvostepenog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa slijedi da je apelant lično dostavio pismeni odgovor na tužbu, da je apelant 27. marta 2015. godine (putem Pošte Sarajevo) lično zaprimio poziv za pripremno ročište koje je održano 29. aprila 2015. godine u odsutnosti apelanta, što proizlazi iz sadržaja dostavnice u sudskom spisu, pri čemu apelant nije dokazao suprotno. Zatim je naveo da, kako apelant nije pristupio na pripremno ročište, niti je obavijestio da je opravdano spriječen da pristupi na to ročište, prvostepeni sud je pripremno ročište proveo u njegovoj odsutnosti za šta je imao uporište u odredbi člana 84. stav 2. ZPP s obzirom na to da je na pozivu bio upozoren na posljedice nedolaska na pripremno ročište. Dalje je ukazao da iz podataka spisa slijedi da je apelant lično bio prisutan na glavnoj raspravi održanoj 26. augusta 2015. godine na kojoj je saslušan kao parnična stranka i da mu je 19. septembra 2015. godine prvostepena presuda lično dostavljena putem Pošte Sarajevo, te da je apelant blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu. Kantonalni sud je, također, ukazao da iz izvedenih dokaza slijedi da je tužitelj apelantu isporučio ugovorenu robu i ispostavio račune za isporučenu robu u ukupnom iznosu, da apelant nije u cijelosti isplatio iznos za preuzetu robu, nego da je ostatak duga određeni iznos za koje utvrđenje je prvostepeni sud imao uporište, a za koje utvrđenje je vezan drugostepeni sud, jer se radi o sporu male vrijednosti, tako da ga nije ovlašten preispitivati. Stoga je naveo da je apelant dužan isplatiti tužitelju ostatak duga za isporučenu robu sa kamatama, kako je to odlučio prvostepeni sud, jer je takva odluka suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava – čl. 454, 516. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant navodi da su redovni sudovi jednostavno ignorirali propuste u dostavljanju pismena na koje je apelant upozoravao tokom postupka, te da su proveli postupke a da nisu omogućili apelantu da na aktivan način učestvuje u postupku, čime mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelant navodi da mu poziv za pripremno ročište nije lično uručen, da su sva pismena dostavljana na adresu u Sarajevu iako je još u svom odgovoru na tužbu upoznao prvostepeni sud sa činjenicom da se nalazi na radu u inozemstvu, kao ni prvostepena presuda, te da je za postojanje prvostepene presude sasvim slučajno saznao, jer je ona bila ostavljena u poštanskom sandučetu. Apelant navodi da je propust suda da omogući pristup sudu apelantu, zapravo, direktno doprinio da se u provedenom postupku na pravilan i pouzdan način ne utvrde činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je proizvoljan stav suda povodom izdatih fiskalnih računa tužitelja (koji sud ne temelji na materijalnom propisu). Na kraju, ističe da mu naloženi iznos novca za plaćanje i ne bi predstavljao prevelik finansijski teret, te da, prije svega, smatra da sudski postupak nije proveden na zakonit način, jer mu je bilo onemogućeno da aktivno učestvuje u njemu, te posebno ističe da je sve svoje obaveze prema tužitelju na vrijeme i uredno izmirio. Smatra da je isplatom navedenog iznosa došlo do neosnovanog bogaćenja tužitelja, te samim tim do nezakonitog umanjenja apelantove imovine. Osim toga, apelant smatra da ne postoje opravdani razlozi za ovako dugo trajanje sudskog postupka, pa je mišljenja da je u konkretnom slučaju, također, prekršeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, te je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je naveo detaljan hronološki tok predmetnog postupka. Dalje je naveo da niti jednim svojim postupanjem nije doprinio nerazumno dugom trajanju postupka u ovom predmetu, već je postupano odmah po zaprimljenom predmetu i u zakonskim rokovima, te da se trajanje postupka u periodu od jedne godine, sedam mjeseci i 10 dana ne smatra nerazumno dugim periodom. Navedeno posebno uzimajući u obzir opterećenost suda i sam postupak, odgađanje pripremnog ročišta po prijedlogu tužitelja zbog činjenice da je opunomoćenik tužitelja ranije primio poziv za ročište u drugom predmetu, odgađanje ročišta za glavnu raspravu po traženju apelanta, jer se nalazi u inozemstvu o čemu je obavijestio sud mailom. Smatra da je dao razloge za odluku suda u smislu primjene materijalnog i procesnog prava, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je naveo da navode iz podnesene apelacije smatra neosnovanim, jer je vijeće ovog suda u obrazloženju presude, koja je predmet apelacije, dalo jasne i iscrpne razloge za isticane žalbene navode u pogledu dostavljanja pismena apelantu, tako da smatra da je presuda ovog suda u cijelosti zakonita i pravilna. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

21. Zastupnik tužitelja je naveo da su istaknuti apelantovi prigovori u cijelosti neosnovani, te predlaže da Ustavni sud predloženu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 84. stav (2) (2) Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 344.

Dostavljanje putem pošte vrši se:

1) preporučenom pismonosnom pošiljkom sa povratnicom, ili 2) običnom pismonosnom pošiljkom, u kojoj se uz pismeno dostavlja i obrazac o potvrdi prijema, koji lice kome se pismeno dostavlja mora da potpiše i vrati sudu.

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

Član 454.

Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cenu.

Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva držanje stvari, da mu i preda stvar.

Član 516.

(1) Kupac je dužan platiti cenu u vreme i na mestu određenom u ugovoru.

(2) U nedostatku ugovorne odredbe ili drukčijih običaja, plaćanje se vrši u času i u mestu u kome se vrši predaja stvari.

(3) Ako se cena ne mora platiti u času predaje, plaćanje se vrši u prebivalištu, odnosno sedištu prodavca.

24. Zakon o fiskalnim sistemina ("Službene novine Federacije BiH" broj 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav(1) (Obaveza evidentiranja prometa preko fiskalnih uređaja) Obavezu evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično) ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 193103 15 Gž od 18. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

32. U konkretnom slučaju apelant, prije svega, ukazuje da su redovni sudovi ignorirali propuste u dostavljanju pismena na koje je apelant upozoravao tokom postupka, te da su proveli postupke a da nisu omogućili apelantu da na aktivan način učestvuje u postupku, čime mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome navodi da je ovakav propust doprinio da se u provedenom postupku na pravilan i pouzdan način ne utvrde činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je proizvoljan stav suda povodom izdatih fiskalnih računa tužitelja (koji sud ne temelji na materijalnom propisu).

33. Ustavni sud uočava da je apelant u predmetnom postupku podnio žalbu protiv prvostepene presude kojom je, također, osporavao da je došlo do propusta prvostepenog suda u odnosu na dostavljanje pismena apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude jasno naveo da apelant nije pristupio na pripremno ročište, a da je poziv lično primio putem Pošte Sarajevo, što proizlazi iz sadržaja dostavnice u sudskom spisu, niti je obavijestio da je opravdano spriječen da pristupi na to ročište, te je pripremno ročište provedeno u njegovoj odsutnosti. Dalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da iz podataka spisa slijedi da je apelant lično bio prisutan na glavnoj raspravi na kojoj je saslušan kao parnična stranka i da mu je prvostepena presuda lično dostavljena putem Pošte Sarajevo, te da je apelant blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu. Dakle, iz obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi da su u predmetnom postupku apelantu bile uskraćene garancije koje mu pruža ZPP u dijelu koji se odnosi na dostavljanje pismena apelantu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je njegovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

34. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima u vezi sa primjenom prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku Općinski sud utvrdio da je tužitelj dokazao da je apelant dužan isplatiti tužitelju ostatak duga za isporučenu robu sa kamatama, te da na drugačiju odluku suda nisu bili od utjecaja fiskalni računi koje je apelant priložio kao dokaz da je izvršena uplata tužitelju, ukazujući na član 4. Zakona o fiskalnim sistemima. Pri tome Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud, ispitujući apelantovu žalbu, jasno ukazao da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena povreda odredaba čl. 8. i 123. stav 1. ZPP, te da je drugostepeni sud vezan za utvrđenja prvostepenog suda, jer se radi o sporu male vrijednosti, tako da ga nije ovlašten preispitivati, kao i da je prvostepena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, tj. relevantnim odredbama ZOO, o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge. Dakle, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su detaljno i jasno obrazložili razloge za svoje odluke, a Ustavni sud navedena obrazloženja ne smatra proizvoljnim.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

37. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. januara 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 18. septembra 2018. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje su četiri godine i oko osam mjeseci.

39. Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut pred Općinskim sudom u Živinicama, te da je proslijeđen na postupanje Općinskom sudu pred kojim je okončan u roku oko jedne godine i sedam mjeseci u kojem je periodu Općinski sud održao dva ročišta i donio meritornu presudu. Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko dvije godine i devet mjeseci (od dana zaprimanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se pravo na pravično suđenje, pa i suđenje u razumnom roku kao jedan segment toga prava mora ocijeniti u odnosu na postupak u cjelini.

40. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak na dvije sudske instance okončan u roku od četiri godine i oko osam mjeseci i da su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ovom segmentu, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, pri čemu je apelant ostvario pravo na pristup sudu, odnosno kada ne proizlazi da su u predmetnom postupku apelantu bile uskraćene garancije koje mu pruža ZPP. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i oko osam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6376/18 (H. Đ.) | Sudska praksa | Aktio