Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-874/20 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-874/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-874/20, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zapadnohercegovački kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 036513 18 Rev od 28. januara 2020.
godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 036513 16 Rsž od 7. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona, podnio je 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 036513 18 Rev od 28. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 036513 16 Rsž od 7. septembra 2017. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 036513 15 Rs od 8. marta 2016. godine obavezan je prvotuženi (Stručna organizacija Centar za vozila Široki Brijeg) da isplati tužitelju (Lj.M.) na ime neisplaćenih plaća, na ime neuplaćenih doprinosa za PIO za tužitelja nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada za period, na ime neisplaćene naknade za prijevoz na posao i sa posla, za navedene periode novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u navedenom novčanom iznosu. Odbijen je zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom i u iznosima navedenim u tom dijelu izreke presude, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na apelanta (zbog nedostatka pasivne legitimacije). U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da su tužitelju dosuđene zatražene naknade iz radnog odnosa na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je utemeljen na provedenim dokazima i dodatnoj dokumentaciji koja je vještaku dostavljena od strane prvotužene. Općinski sud u Širokom Brijegu je naveo i da iz prednjeg nalaza i iskaza J.B. zakonskog zastupnika prvotužene, proizilazi da je tužitelj u utuženom periodu uredno dolazio na posao.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba tužitelja se uvažava, prvostepena presuda preinačava na način da je apelant dužan isplatiti tužitelju na ime neisplaćene plaće, na ime neuplaćenih doprinosa za PIO za tužitelja nadležnom Fondu za penzijsko invalidsko osiguranje, na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada, na ime neisplaćene naknade za prijevoz, za navedene periode i u novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, te mu naknaditi troškove postupka. Odbijen je zahtjev da je apelant dužan isplatiti tužitelju na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2012., 2013. 2014. i 2015. godinu, u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke presude. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je Uredbom o osnivanju Stručne organizacije Centar za vozila u Širokom Brijegu od 10. septembra 2001. godine Vlade apelanta osnovan prvotuženi, te je shodno odredbi člana 16. stav 3. navedene Uredbe i člana 13. stav 1. Statuta prvotuženog, propisano da osnivač za obaveze Ustanove odgovara solidarno neograničeno. Kantonalni sud je ukazao da prednje odredbe Uredbe i Statuta ne prave distinkciju vrsta obaveza za koje apelant odgovara solidarno i neograničeno, te na strani apelanta postoji pasivna legitimacija. Kantonalni sud je naveo da, ako je za dužnike propisano da solidarno odgovaraju za određenu obavezu, što je ovdje slučaj, onda vjerovnik (u ovom slučaju tužitelj) može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok obaveza ne bude potpuno ispunjena, a čim je jedan od dužnika ispuni preostali dužnici se oslobađaju, kako je to propisano odredbom člana 414. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlenik prvotuženog, na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu mlađeg referenta, te da se prvotuženi, zaključujući sa tužiteljem ugovor o radu, obavezao na redovnu isplatu plaće i drugih potraživanja iz radnog odnosa. Zatim, da je Uredbom Vlade apelanta osnovan prvotuženi, a radi obavljanja poslova vezanih za tehnički pregled vozila, pregled mjernih uređaja, homologaciju vozila i slično, da prvotuženi, kao poslodavac, nije tužitelju u utuženom periodu vršio redovnu isplatu i uplatu utuženih potraživanja, o čijoj se visini i strukturi očitovao vještak finansijske struke u svom Nalazu i mišljenju od 30. oktobra 2015. godine, koji apelant u bitnom nije osporio. Vrhovni sud je naveo da je presudom Kantonalnog suda obavezan i apelant na isplatu i uplatu onih potraživanja iz radnog odnosa kojima je udovoljio i prvostepeni sud, pri tom zaključivši da je u ovom dijelu prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno zaključivši da apelant, u konkretnim okolnostima, nije pasivno legitimisan. Vrhovni sud je naveo da se Vlada apelanta prilikom donošenja navedene Uredbe pozvala na odredbe člana 12. stav 2. Zakona o ustanovama kojima je određeno da Kanton osniva ustanovu zakonom ili uredbom Vlade, što znači da prvotuženi, po zakonu, ima pravni status i položaj ustanove, te da se na njegov status i na sva druga pitanja koja se pojave u poslovanju primjenjuju relevantne odredbe Zakona o ustanovama, pa logično je i odredbe koje uređuju pitanje odgovornosti osnivača (apelanta) za obaveze ustanove (prvotuženi). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 54. stav 2. Zakona o ustanovama izričito određeno da osnivač ustanove (a to je apelant) solidarno i neograničeno odgovora za obaveze ustanove (prvotuženi), pa logično je da solidarno i neograničeno odgovora i za sve obaveze koje prvotuženi ima prema svojim zaposlenicima (isplata i uplata potraživanja iz radnog odnosa).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da je prvotuženi poslodavac tužitelju, osoba s kojom tužitelj ima zaključen ugovor o radu, pa je prvotuženi taj koji u skladu sa članom 17. i članom 262. Zakona o obligacionim odnosima koji je dužan tužitelju isplatiti obaveze iz zaključenog ugovora o radu. Apelant navodi da je bez uticaja činjenica da je apelant osnivač prvotuženog, obzirom da apelant kao osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obaveze ustanove u pravnom prometu, a o kakvim obavezama se u konkretnom slučaju ne radi, imajući u vidu da se radi o radnom odnosu i pravima iz radnog odnosa. Apelant je naveo i da predmetni postupak nije bio pravičan jer su sudovi odredili isplatu plaća tužitelju kao da je isti radio, a cijeneći da poslodavac nije radio cijeli taj period niti ostvarivao nikakve prihode, pa tako ni tužitelj nije radio, te je u tom segmentu eventualno mogao imati pravo na zajamčenu plaću.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ustanovama, Uredbe o osnivanju Stručne organizacije Centar za vozila u Širokom Brijegu i Statuta prvotuženog, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević