Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-351/20 (I. B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-351/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-351/20, rješavajući apelaciju Ive Bulajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Bulajić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 I 024861 19 Gž 2 od 29. oktobra 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 1. avgusta 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Žepču broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 7.
decembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Bulajić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 I 024861 19 Gž 2 od 29. oktobra 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 1. avgusta 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Žepču broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 7.
decembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Bulajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 25. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 I 024861 19 Gž 2 od 29. oktobra 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 1. avgusta 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 44 0 I 024861 18 I 2 od 7. decembra 2018. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 7. decembra 2018. godine usvojen je prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja (N.B. i I.P.), na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda u Zagrebu broj XCVII-P2-93/09 od 25. marta 2009. godine, koja je priznata Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0V 008461 16 V od 18. juna 2016. godine, protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja, zakonskih zateznih kamata i troškova izvršnog postupka na način da se izvršenje provede popisom, procjenom i prodajom apelantovih nekretnina do potpunog namirenja tražitelja izvršenja.
3. Općinski sud je rješenjem od 1. avgusta 2019. godine odbio apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 7. decembra 2018. godine.
4. Kantonalni sud je donio rješenje 29. oktobra 2019. godine kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 1. avgusta 2019. godine i navedeno rješenje potvrdio.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dospjelim potraživanjima tražitelja izvršenja u periodu decembar 1995. do septembar 2006. godine, koji su tužbu radi naplate zaostalih obroka koje je apelant izbjegavao plaćati podnijeli 16. januara 2008 godine, tako da su sva potraživanja obuhvaćena presudom Općinskog suda u Zagrebu od 25. marta 2009. godine dospjela prije pokretanja tužbe i donošenja presude kojom se utvrđuje da apelant nije izdržavao niti učestvovao u uzdržavanju tražitelja izvršenja, zbog čega se ne radi o povremenim potraživanjima (član 372. Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov prigovor zastare potraživanja, jer se na ova potraživanja primjenjuje rok zastarjelosti 10 godina u smislu člana 379 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da su presudom Općinskog suda u Zagrebu od 25. marta 2009. godine, koja je priznata odlukom Kantonalnog suda od 18. juna 2016. godine, utvrđena potraživanja tražitelja izvršenja. Kantonalni sud je naveo da u smislu član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku nije mogao cijeniti dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu, jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, a apelant nije dokazao da iste bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti prije odlučivanja po prigovoru, te naglasio da su navodne uplate prema tabelarnom prikazu na račun majke i zakonske zastupnice tražitelja izvršenja od 9. oktobra 2009. godine do 2012. godine morale biti poznate apelantu i iste je mogao predložiti i predočiti prilikom podnošenja prigovora, a što nije učinio.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „je u konkretnom slučaju po odredbama člana 373. Zakona o obligacionim odnosima došlo do zastare i samog prava iz kojeg proističu povremena potraživanja, te ističe da je izmirio sve svoje obaveze po osnovu zakonske obaveze izdržavanja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji su pokrenuli tražitelji izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne odluke suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević