Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/20 (S. I.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-897/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-897/20, rješavajući apelaciju Sejdila Ibralića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sejdil Ibralić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 017870 18 U od 10. februara 2020. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/8/1-35-2-114-3/18 od 8. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejdil Ibralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 9. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 017870 18 U od 10. februara 2020. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/8/1-35-2-114-3/18 od 8. maja 2018. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/8/1-35-2- 114-3/18 od 8. maja 2018. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla matični broj FZ6/2/1-35-2-316929-3/16 od 18. augusta 2017. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za priznavanje prava iz invalidskog osiguranja.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant pokrenuo postupak za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja 27. decembra 2016. godine, da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo-Odjeljenje za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Tuzli od 21. jula 2017. godine utvrđeno da kod apelanta počev od 21. jula 2017. godine postoji promijenjena radna sposobnost i da je razvrstan u II kategoriju invalidnosti, zbog čega nije sposoban za svoj posao KV limara, a sposoban je za drugi odgovarajući posao pod određenim uslovima, pa kako apelant nije u radnom odnosu, to shodno odredbama člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ne može ostvariti pravo na osnovu primijenjene radne sposobnosti, iz kojih razloga je odbijen sa zahtjevom za priznanje prava iz invalidskog osiguranja. Kantonalni sud je naveo da je u postupku po žalbi, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo - Odjeljenje za drugostepeni postupak Sarajevo, od 8. maja 2018. godine, tuženi utvrdio da je drugostepena ljekarska komisija saglasna sa ocjenom prvostepene komisije, zbog čega je osporenim aktom apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza oba pomenuta stručna organa proizilazi da oštećenje zdravlja kod apelanta nije izraženo u tolikoj mjeri da postoji potpuni gubitak radne sposobnosti. Kantonalni sud je naveo da apelant za tvrdnju da kod njega postoji I kategorija invalidnosti, ni u tužbi, ni tokom upravnog postupka nije ponudio ili predložio bilo koji konkretan medicinski dokaz, odnosno dokaz koji bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje i ocjenu nadležnih ljekarskih komisija u vezi njegove radne sposobnosti, osim što navodi da je sudski vještak specijalista medicine rada prof.dr. N.P. u svom nalazu i mišljenju navela da je kod apelanta ,,nastupila potpuna i trajna invalidnost“ te da „apelant nije sposoban ni za kakav posao svog zanimanja za što se školovao i radio sve do povređivanja, dugi niz godina“, (u radnom sporu koji je apelant vodio protiv bivšeg poslodavca), a što po mišljenju Kantonalnog suda i samo utvrđenje navedenog vještaka da apelant nije sposoban ni za kakav posao svog zanimanja, samo dodatno potvrđuje nalaz obje ljekarske komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja da se kod apelanta radi o promijenjenoj radnoj sposobnosti i da je, prema tome, prema nalazu, ocjeni i mišljenju prvostepene i drugostepene komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja pravilno utvrđeno da kod apelanta postoji druga kategorija invalidnosti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su tuženi Federalni zavod za PIO/MIO i Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada kod apelanta nisu utvrdili I kategoriju invalidnosti i nisu mu priznali prava iz invalidskog osiguranja, za koje apelant smatra da ima pravo obzirom da je on u potpunosti nesposoban za bilo kakav rad uslijed povrede na radu i oboljenja. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Federalni zavod za PIO/MIO i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Federalni zavod za PIO/MIO i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević