Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1009/20 (L. Đ.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Internet
  • Apelacija preuranjena
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1009/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1009/20, rješavajući apelaciju Ljube Đukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljube Đukića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi br. 84 0 K 060390 20 Kv od 4. marta 2020. godine i 84 0 K 060390 20 Kpp 16 od 2. marta 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5 i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Đukića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi br. 84 0 K 060390 20 Kv od 4. marta 2020. godine i 84 0 K 060390 20 Kpp 16 od 2. marta 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubo Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa ZAK „Kremenović & Mikanović“ iz Banjaluke, podnio je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 84 0 K 060390 20 Kv od 4. marta 2020. godine i 84 0 K 060390 20 Kpp 16 od 2. marta 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 23. marta 2020. godine apelant je 25. marta 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i Tužilaštvo su 15. i 21. aprila 2020. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem broj 84 0 K 060390 20 Kpp 16 od 2. marta 2020. godine Osnovni sud (sudija za prethodni postupak) apelantu je odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo iskorišćavanja djece za pornografiju iz člana 175 st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo iskorišćavanja kompjuterske mreže ili komunikacije drugim tehničkim sredstvima za izvršenje krivičnih djela seksualnog zlostavljanja iz člana 178 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i postojanja posebnih razloga za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Prema ovom rješenju apelantu je pritvor mogao trajati najduže jedan mjesec od lišenja slobode, a računao se od 29. februara 2020. godine od 17.20 časova, kada je apelant lišen slobode.

6. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem se apelantov branilac protivio određivanju pritvora, te je, između ostalog, naveo da je izvršio preliminarni uvid u predmetni spis, te se upoznao sa sadržajem prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu; da smatra da ne postoji „u toj mjeri“ osnovana sumnja da je apelant počinio sva krivična djela koja mu se stavljaju na teret; takođe cijeni da ne postoje ni naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio navedena krivična djela.

7. Osnovni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret kao opšti uslov za određivanje pritvora utvrdio na osnovu uvida u Izvještaj o sprovođenju posebnih istražnih radnji Uprave kriminalističke policije, MUPRS, Jedinica za opšti kriminalitet, Odjeljenje za visokotehnološki kriminalitet broj 1-02/1 -3-230-68/19 od 29. septembra 2019. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj) iz kojeg je vidljivo da je prikriveni istražilac, nakon upoznavanja s naredbom Osnovnog suda za određivanje posebnih istražnih radnji od 23. septembra 2019. godine, na društvenoj mreži ,,Facebook“ 15. oktobra 2019. godine kreirao profil pod imenom „Ines Joldzic“ te na mreži ,,Instagram“ kreirao profil pod nazivom „Ines Dolzic“, nakon čega su mu se počela javljati lica, među kojima i apelant, koji je koristio Facebook profil sa, u rješenju navedenom, URL adresom. Navedeno je da iz dostavljene prepiske između ,,Ines“ i apelanta jasno proizlazi da je apelant upoznat s činjenicom da ,,Ines“ ima 14 godina, da je u više navrata naglašavao da mu nije bitno što ona ima 14 godina, da joj je u više navrata slao fotografije i video-klipove seksualnog sadržaja, nagovarao dijete da se fotografiše na seksualno eksplicitan način, te da mu takve fotografije pošalje. Apelant je ,,Ines“ navodio da komuniciraju i drugim aplikacijama za komunikaciju, te s njom dogovorio sastanak radi vršenja obljube, tačno razrađujući plan gdje i kako da se sretnu. Apelant je „Ines“ poslao fotografiju vozila kojim bi došao na dogovoreno mjesto u Derventi, s opisanim vozilom, kako bi ona prepoznala vozilo te su se dogovorili da se sastanu u Derventi. Osnovni sud je naveo da su iz fotografija označenih rednim brojem od 1 do 153, koje su dostavljene uz prijedlog, potvrđeni svi naprijed navedeni navodi. Dalje je navedeno da je 29. februara 2020. godine, postupajući po naredbi sudije za prethodni postupak Osnovnog suda, sačinjen izvještaj o sprovođenju posebne istražne radnje tajnog praćenja i snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta Jedinice za opšti kriminalitet iz kojeg je vidljivo da je dokumentovan dolazak apelanta na prethodno dogovoreno mjesto, gdje je došao kako bi se po prethodnom dogovoru sastao s „maloljetnom Ines, starom 14 godina“ kako bi s njom imao polni odnos. Na osnovu naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

8. Dalje, Osnovni sud je ispitao prijedlog Tužilaštva o postojanju posebnih uslova za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U tom smislu, Osnovni sud je prvo utvrdio da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret mogu izreći kazne zatvora od tri godine i više. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoje i okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao da ponovi krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio. U vezi s tim, Osnovni sud je imao u vidu apelantovu upornost u izvršenju predmetnih krivičnih djela, odnosno da je od septembra do lišenja slobode svakodnevno komunicirao s „maloljetnom Ines”, svakodnevno „djevojčici” slao fotografije pornografskog sadržaja, te da ova bojazan naročito postoji imajući u vidu da iz njegovog pisanja proizlazi da apelantu ovo nije prvi put da to radi jer sam izjavljuje, tj. piše da posjeduje eksplicitnu fotografiju djevojčice od 14 godina s kojom je već imao polni odnos te istu prosljeđuje „Ines”. Navedeno ukazuje, prema stavu Osnovnog suda, na činjenicu da bi puštanjem na slobodu mogao da ponovi ova krivična djela, i to, bez obzira na činjenicu da su od njega prilikom pretresa oduzeti telefoni i kućište računara, imajući u vidu da se u današnje vrijeme lako dođe do tehničkih uređaja s kojim bi se moglo nastaviti vršenje ovakvih krivičnih djela.

9. Rješenjem broj 84 0 K 060390 20 Kv od 4. marta 2020. godine Osnovni sud (vijeće) odbio je kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 84 0 K 060390 20 Kpp 16 od 2. marta 2020. godine.

10. Vijeće je istaklo da je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda u smislu člana 320 ZKPRS, te je zaključilo da su neosnovani navodi žalbe da sud nije naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama, te da nije cijenio provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. Naime, vijeće je utvrdilo da je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, a čije postojanje proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza, koji u međusobnoj vezi i u vezi s priloženom fotodokumentacijom, koje je vijeće takođe ponovilo u rješenju.

11. Pored toga, vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode da ne postoje naročite okolnosti iz kojih proizlazi opravdana bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo s obzirom na to da je, kako se to navodi i u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora, pokazao upornost u izvršenju predmetnih krivičnih djela jer je od septembra pa do lišenja slobode svakodnevno komunicirao s „maloljetnom Ines“, svakodnevno „djevojčici” slao opisane fotografije pornografskog sadržaja, te da ova bojazan naročito postoji jer iz apelantovog pisanja proizlazi da mu ovo nije prvi put i da posjeduje eksplicitne fotografije djevojčice od 14 godina s kojom je već imao polni odnos te iste prosljeđuje ,,Ines“.

12. Imajući u vidu navedeno, vijeće je zaključilo da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti djela koja mu se stavljaju na teret, te da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora apelantu u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.

13. Konačno, vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode žalbe u pogledu određivanja blaže mjere umjesto pritvora jer je zaključilo da se njom ne bi postigla svrha zbog koje je pritvor određen, niti bi ijedna mjera zabrane mogla da omogući zaštitu od opasnosti od ponavljanja krivičnog djela.

14. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda proizlazi da je taj sud odbio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i da je 27. marta 2020. godine donio Rješenje broj 84 0 K 060390 20 Kv 2 kojim se apelantu ukida pritvor i apelant pušta na slobodu. Osnovni sud je u tom rješenju naveo da tužiočev prijedlog za produženje pritvora, te dostavljeni dokazi u prilogu potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, ali ne i postojanje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivična djela za koja se tereti. Osnovni sud je u tom smislu cijenio da apelant do sada nije osuđivan, da je prilikom pretresa njegove kuće oduzet kompjuter i telefon, da je izdata naredba za pretres kompjutera koja je zbog vanredne situacije izazvane pandemijom virusa korona znatno otežana i očekivati je da će pretres biti odgođen, tj. rok za pretres produžen, da je, s obzirom na već navedenu vanrednu situaciju, nabavka telefona i kompjutera otežana, a naročito bilo kakva komunikacija uživo, te da stoga nije realno očekivati da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) i e) Ustava BiH, te člana 5 stav 1 tačka c) i stav 4 te člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je ukazao i na povredu prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nijedan dokaz, kako objektivni tako ni subjektivni, ne potkrepljuju pravnu kvalifikaciju da je počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Ističe da iz pobijanih rješenja proizlazi da su dokazi prema apelantu jedino pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji. Apelant navodi da u osporenim rješenjima nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje naročitih okolnosti da će ponoviti krivično djelo, te da one koje su u rješenju navedene ne predstavljaju dovoljne razloge za određivanje mjere pritvora i da su date in abstracto. Ističe da je u činjeničnom opisu naredbe o sprovođenju istrage samo navedeno da je „osumnjičeni u komunikaciji s 'Ines' napisao da je već imao seksualni odnos s maloljetnim licem“, ali tužilac apelantu te radnje ne stavlja na teret, odnosno ne istražuje te navode kada su te radnje izvršene te da se u tom pravcu ne sprovodi istraga. Kako nema istrage za te navodne radnje, apelant smatra da je upitno zašto sud daje značaj tom navodu prilikom ocjene postojanja posebnih uslova za pritvor. Na ovaj način sud na potpuno nezakonit način apelantu stavlja na teret radnju izvršenja krivičnog djela za koje nije nikada osuđen, nije nikada optužen, niti je osumnjičen, a koje sud koristi da obrazloži naročitu okolnost iz koje postoji bojazan da će ponoviti krivično djelo „jer iz pisanja osumnjičenog proizlazi da mu ovo nije prvi put i da posjeduje fotografiju polnog organa djevojčice od 14 godina s kojom je već imao polni odnos te istu prosljeđuje 'Ines'“. Apelant, dalje, navodi da se u drugostepenom rješenju samo ukratko navode razlozi zbog kojih apelant izjavljuje žalbu, a da se vijeće nije upustilo u apelantove žalbene navode. Na taj način sud uskraćuje apelantu pravo da osporava i dovodi u pitanje zakonitost pritvora. U tom smislu ističe da se pobijano rješenje zasniva samo na tvrdnji da je apelant za vrijeme istrage koja se vodi protiv njega naveo da je već nekad (bez tačno određenog vremena) imao seksualni odnos s maloljetnim licem. I pod pretpostavkom da je u toku drugi krivični postupak protiv apelanta za isto krivično djelo (uz naznaku da nema drugog krivičnog postupka protiv apelanta), kako apelant smatra, taj drugi postupak ne bi mogao da bude osnov za tvrdnju da predstavlja naročitu okolnost kao osnov za pritvor jer apelant uživa zakonom utvrđeno pravo na pretpostavku nevinosti sve do pravosnažnosti presude. Apelant dalje ukazuje da u skladu s odredbom člana 14 stav 2 ZKPRS sud ima obavezu da utvrdi i činjenice koje idu u korist apelantu, pa i u postupku kada odlučuje o produženju pritvora. U apelaciji se dalje navodi da sud nije uzeo u razmatranje primjenu nekih drugih mjera predviđenih ZKPRS, niti se bavio razlozima zašto se ista svrha ne može postići alternativnim mjerama zabrane koje predviđa ZKPRS.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je naveo da u postupku donošenja osporenih rješenja nije došlo do povrede niti jednog osnovnog apelantovog prava zagarantovanog Ustavom ili Evropskom konvencijom i njenim protokolima, te nije došlo ni do povrede prava na koje se poziva apelant. Osnovni sud je takođe obavijestio Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Rješenjem broj 84 0 K 060390 20 Kv 2 od 27. marta 2020. godine ukinut pritvor apelantu, koje je dostavio u prilogu odgovora.

17. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani te da je apelant pušten iz pritvora.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 te člana 6 stav 2 Evropske konvencije

21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Osnovnog suda broj 84 0 K 060390 20 Kv od 4. marta 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 18. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije preuranjena.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5, kao i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

28. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

29. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora, ističući da su u suprotnosti sa članom 5 Evropske konvencije, odnosno da su nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati lišenje slobode čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog lišenja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

31. Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud, dalje, ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koje mu se stavljaju na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je vijeće Osnovnog suda ispitalo apelantove žalbene navode i potvrdilo odluku sudije za prethodni postupak o postojanju osnovane sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženja redovnih sudova ni u čemu ne čine proizvoljnim, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentovana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža član 5 Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5 Evropske konvencije.

34. Dalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivična djela, dok apelant tvrdi da sudovi u ovom dijelu nisu dali adekvatno obrazloženje za određivanje pritvora po ovom osnovu.

35. U vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je Osnovni sud na dvije instance utvrdio da na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja krivičnih djela, te je zaključio da je ispunjen poseban uslov predviđen članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pri tome je u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano na činjenicu da je apelant pokazao upornost u izvršenju predmetnih krivičnih djela jer je od septembra pa do lišenja slobode svakodnevno komunicirao s „maloljetnom Ines“, svakodnevno „djevojčici” slao opisane fotografije pornografskog sadržaja, te da ova bojazan naročito postoji jer iz apelantovog pisanja proizlazi da mu ovo nije prvi put i da posjeduje eksplicitne fotografije djevojčice od 14 godina s kojom je već imao polni odnos te iste prosljeđuje ,,Ines“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja, u vrijeme donošenja osporenih rješenja, nije postojala istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao ponovno počiniti krivična djela, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v)

ZKPRS.

37. U kontekstu apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije naveo zbog čega se mjerama zabrane ne može obezbijediti neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na bezbjednost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije razmatrao opravdanost izricanja mjera zabrane, ali da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je vijeće Osnovnog suda razmotrilo navedene apelantove navode te je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izricanje mjera zabrane. Stoga, imajući u vidu da apelant, izuzev navedenih tvrdnji, u apelaciji nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da nedostatak obrazloženja prvostepenog suda o eventualnoj opravdanosti izricanja mjera zabrane u situaciji kada je taj sud zaključio da postoje zakonski razlozi za pritvor i kada je mogućnost izricanja mjera zabrane razmotrio drugostepeni sud, mogao dovesti do povrede apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

39. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

42. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke nevinosti apelant je ukazao na dio osporenog prvostepenog rješenja u kojem je, pri obrazlaganju razloga za postojanje iteracijske opasnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, navedeno da je apelant za vrijeme istrage koja se vodi protiv njega naveo da je već nekad (bez tačno određenog vremena) imao seksualni odnos s maloljetnim licem. I pod pretpostavkom da je u toku drugi krivični postupak protiv apelanta za isto krivično djelo (uz naznaku da nema drugog krivičnog postupka protiv apelanta), kako apelant smatra, taj drugi postupak ne bi mogao da bude osnov za tvrdnju da predstavlja naročitu okolnost kao osnov za pritvor jer apelant uživa zakonom utvrđeno pravo na pretpostavku nevinosti sve do pravosnažnosti presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

43. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

44. Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija izrečena u procjeni naročitih okolnosti koje mogu da budu od uticaja da apelant, kao lice u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivična djela za koja se tereti, u slučaju da bude pušten na slobodu, može ponoviti krivično djelo. Naime, u obrazloženju osporenog rješenja Osnovni sud je prvenstveno izložio razloge za svoju odluku da iz predočenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Zatim je u dijelu u kojem je navedena sporna konstatacija prvenstveno ukazano na apelantovu upornost u izvršenju predmetnih krivičnih djela jer je od septembra pa do lišenja slobode svakodnevno komunicirao s „maloljetnom Ines“, svakodnevno „djevojčici” slao opisane fotografije pornografskog sadržaja, te da ova bojazan naročito postoji jer iz apelantovog pisanja proizlazi da mu ovo nije prvi put i da posjeduje eksplicitne fotografije djevojčice od 14 godina s kojom je već imao polni odnos te iste prosljeđuje ,,Ines“, pa je tu okolnosti doveo u vezu s okolnostima koje postoje na strani apelanta i okolnostima izvršenja predmetnog krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (za koje je prethodno utvrđeno postojanje osnovane sumnje), nakon čega je zaključeno da je prema apelantu opravdano određivanje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Naime, navedena konstatacija, posmatrana u cjelokupnom kontekstu rješenja o određivanju pritvora, nedvosmisleno se odnosi na raniji zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, zbog čega se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je spornim konstatacijama proglašen krivim. Prema tome, dovodeći navedene standarde u vezu s apelacionim prigovorima o povredi principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zapaža da procesna faza i kontekst u kojem je sporna izjava data, njena tačna formulacija i značenje ni na koji način ne odražavaju konačno uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriše da sud smatra apelanta krivim.

45. Slijedom navedenog, Ustavni smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je Osnovni sud u dva navrata (sudija za prethodni postupak i vijeće) dao jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, zbog kojih je apelantu određen pritvor.

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada procesna faza i kontekst u kojem je sporna izjava data, njena tačna formulacija i značenje ni na koji način ne odražavaju konačno uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriše da sud smatra apelanta krivim.

48. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1009/20 (L. Đ.) | Sudska praksa | Aktio