Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-901/20 (S.H.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-901/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-901/20, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047290 16 Rsž od 11. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047290 14 Rs od 6. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 047290 18 Rev od 19. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 047290 16 Rsž od 11. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 047290 14 Rs od 6. novembra 2015. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1720/18 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 11. januara 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio: da se poništi odluka o promjeni radnog mjesta apelanta (stav I) i rješenje o prestanku ugovora o radu apelanta (stav II), donesene od strane tuženog „Perutnina Ptuj-BH“ d.o.o. Breza; da se poništi kao nezakonit ugovor o radu (stav III); da se utvrdi da je apelant u stalnom radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu komercijalista, pa ga je tuženi dužan vratiti na ovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto, regulisati mu radno pravni status i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio (stav IV); da sud obaveže tuženog da mu isplati naknade plaća u novčanim iznosima (stav V), da apelantu isplati novčane iznose na ime nezakonite obustave plate za navedene periode (stav VI), kao i da uplati obavezne doprinose Federalnom zavodu za PIO za periode i u iznosima naznačenim izrekom presude (stav VII). Obavezan je apelant naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u novčanom iznosu (stav VIII).
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda, žalba apelanta je djelomično usvojena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke kojom je odlučeno u stavu I, II, III, IV, V, VII i VIII i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu (stav VI) žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda koji je u dijelu tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu naknade na ime nezakonite obustave plaće za navedeni period isti odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 73. Zakona o radu poslodavac ne može, bez saglasnosti zaposlenika svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, dok je članom 81. Zakona o radu i članom 112. Pravilnika o radu tuženog propisano da ako zaposlenik na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu društvu dužan je štetu nadoknaditi. Kantonalni sud je naveo i da je članom 6. ugovora o radu od 21. augusta 2012.godine na osnovu kojeg je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog propisano da, ukoliko apelant kao zaposlenik ne postigne iz subjektivnih razloga odnosno svojom krivicom tokom mjeseca očekivane prosječne rezultate, osnovna plaća može mu se umanjiti do propisom određenog najnižeg iznosa plaće. Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na izvršene obustave plaće apelantu od strane tuženog, pojašnjavajući svoj osnovni nalaz i dopunu nalaza, vještak se na glavnoj raspravi decidno izjasnio da je iz dokumentacije koja mu je data na uvid od strane tuženog utvrdio da je sve obustave koje je tuženi vršio prema apelantu ( obustave naknada za prekoračenje odobrenog limita potrošnje po osnovu korištenja mobilnog uređaja, obustave od plate zbog naknade štete po osnovu manjka robe, obustave zbog neizvršenja plana) apelant dao pristanak, a koje navode apelant nije osporio. Ovlaštenje vještaka da prilikom vještačenja utvrđuje i činjenicu da li je apelant za prethodne obustave dao svoj pristanak proizlazi iz odredbe člana 158. Zakona o parničnom postupku, jer prilikom vještačenja vještaku treba biti omogućeno da stvori sveobuhvatnu sliku o predmetu spora, kako bi sudu mogao pomoći da utvrdi odnosno razjasni određene činjenice.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da u predmetnom postupku tuženi nije dokazao da je postojala suglasnost apelanta za uskraćivanje dijela plaće, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta sud trebao da usvoji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud uočava da je, suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud utvrdio da iz materijalnih dokaza i iskaza vještaka te dokumentacije koja je vještaku data na uvid od strane tuženog, proizilazi da je za sve obustave plaće koje je tuženi vršio prema apelantu apelant dao pristanak, a ove navode apelant nije osporio. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević