Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/20 (H. E.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1373/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1373/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Hasan Esmerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Esmerović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 016427 19 Rev od 9. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Esmerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnio je 9. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 016427 19 Rev od 9. januara 2020. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 016472 17 P 3 od 22. maja 2018. godine utvrđeno je da su ništavi ugovori o poklonu dionica emitenta Komercijalno-investicione banke d.d. Velika Kladuša zaključeni između apelanta i prvotuženog (Š.O.) kao poklonoprimca, da je ništav ugovor o kupoprodaji paketa dionica zaključen 12. aprila 2012. godine između prvotuženog i H.T. kao kupca, te da je ništav upis prvotuženog u Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je utvrđeno da sporne dionice nisu mogle biti predmet nasljeđivanja iza umrlog H.T., slijedom čega je ništav i briše se upis dionica na ime drugotužene (Z.W.S.) u Registru vrijednosnih papira FBIH i određuje upis na ime apelanta uspostavom prava koje je postojalo prije upisa čija se ništavost traži, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 016472 18 Gž 5 od 16. januara 2019. godine žalba prvotuženog je djelimično uvažena, a žalba drugotužene je uvažena u cijelosti, te je prvostepena presuda djelimično preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji paketa dionica zaključen 12. aprila 2012. godine između prvotuženog i H.T., slijedom čega bi bio ništav i brisao se upis dionica na ime drugotužene (Z.W.S.) u Registru vrijednosnih papira FBIH i određen upis na ime apelanta uspostavom prava koje je postojalo prije upisa čija se ništavost traži.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 16. januara 2019. godine, Vrhovni sud je predmetnu reviziju odbio. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizijski prigovor da su odlučne činjenice u ovom postupku utvrđene suprotno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je obrazloženje drugostepene presude u pobijanom dijelu kontradiktorno. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud svoj drugačiji zaključak o ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora opravdao jasnim i logičnim razlozima, koji su zasnovani na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega su odbijeni revizioni navodi o učinjenim povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili i odredbe člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da su ugovori o poklonu koje je apelant zaključio sa prvotuženim, shodno neosporenoj odluci drugostepenog suda, prividni i nemaju dejstvo među ugovornim stranama, jer njihova saglasna volja nije bila da prvotuženi stekne vlasništvo na spornim dionicama. Vrhovni sud je naveo da, iako zbog ništavosti tih ugovora prvotuženi nije mogao postati vlasnik dionica, njihova prividnost nema isto dejstvo prema kasnijem kupcu dionica, kao trećoj savjesnoj osobi. Vrhovni sud je ukazao da, prema utvrđenju nižestepenih sudova, kupac tih dionica H.T., koji je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji dionica sa prvotuženim imao poslovnu sposobnost i bio sposoban za rasuđivanje, nije znao za ništavost ugovora kojim je prvotuženi stekao sporne dionice. Vrhovni sud je naveo da je, shodno tome, pravilan zaključak drugostepenog suda da je H.T., kao treća savjesna osoba, u dobroj vjeri, postupajući s povjerenjem u podatke o vlasništvu upisane u javnom registru, stekao predmetne dionice od osobe koja je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila upisana kao njihov vlasnik, iako to nije bila. Vrhovni sud je dalje naveo da, budući da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi, proizlazi da ništavost predmetnih ugovora o poklonu, u konkretnom slučaju ne može za posljedicu imati gubitak prava koja je stekao H.T., kao savjesni kupac. Vrhovni sud je takođe naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio i da savjesnost drugotužene, koja je sporne dionice stekla nasljeđivanjem, nakon smrti supruga H.T., nije od uticaja na valjanost spornog ugovora o kupoprodaji. Vrhovni sud je s tim u vezi naveo da se valjanost tog ugovora cijeni prema okolnostima u vrijeme njegovog zaključenja, zbog čega se dejstvo prividnog ugovora prema trećoj savjesnoj osobi, u konkretnom slučaju, može odnositi samo na kupca dionica H.T., a ne i na njegove nasljednike. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je nasljednica prava na spornim dionicama znala za prividnost spornih ugovora o darovanju ne znači i nesavjesnost njenog supruga, za koga je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora nije znao, niti mogao znati, da kupuje od nevlasnika. Vrhovni sud je dalje naveo da ni nesavjesnost prodavca dionica, na kojoj apelant insistira i u reviziji, ne može utjecati na drugačiju odluku suda, jer odredba člana 66. stav (3) ZOO u konkretnom slučaju štiti savjesnog kupca, odnosno osobu koja je stekla imovinu u dobroj vjeri, pridržavajući se načela savjesnosti i poštenja. Vrhovni sud je ukazao da, poštujući načelo povjerenja u podatke upisane u javnim registrima, H.T. nije imao razloga da sumnja u tačnost podataka upisanih u Registru vrijednosnih papira, pa je ugovor zaključio sa osobom koja je bila upisana kao vlasnik dionica, zbog čega je na osnovu tog ugovora stekao pravo vlasništva na dionicama u skladu sa zakonom, a to pravo je prešlo na drugotuženu kao njegovu nasljednicu. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, konkretno, relevantne odredbe ZOO i ZPP. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO kojima je uređeno pitanje ništavosti ugovora i posljedice ništavosti ugovora. Apelant navodi da nije jasno na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da je upis poklonoprimca Š.O. u Registru vrijednosnih papira FBiH valjan i zakonit ako su ništava oba ugovora o poklonu spornih dionica, te smatra da je, u situaciji kada je drugostepeni sud zauzeo stav da su navedeni ugovori ništavi, pogrešno shvatanje da je iz ništavih ugovora mogao nastati valjan upis na ime poklonoprimca.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe ZOO dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/20 (H. E.) | Sudska praksa | Aktio