Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4248/18 (Zemljoradnička zadruga „Gradiška“)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4248/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4248/18, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Gradiška“ Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zemljoradničke zadruge „Gradiška“ Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 008030 18 Rev od 24. aprila 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zemljoradnička zadruga „Gradiška“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 008030 18 Rev od 24. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci u (daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužiteljice UniCredit Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 31. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 20. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 008030 11 Ps 2 od 28. juna 2016. godine obavezana je apelantica da tužiteljici isplati iznos od 72.780,26 KM na ime glavnog duga i ugovorene kamate sa zakonskom kamatom od 1. aprila 2004. godine do isplate i iznos od 1.967,08 KM na ime zakonske zatezne kamate od 30. septembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude odbijen je protivtužbeni zahjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o prenosu imovine, potraživanja i obaveza od 26. marta 2002. godine, zaključen između pravnih prednika tužiteljice Privredne banke a.d. Gradiška i Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravi prednici tužiteljice Privredna banka i Nova banka) i Agencije za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija). Dalje, odbijen je prigovor kompenzacije apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je osnovano potraživanje tužiteljice po osnovu Ugovora o kreditu br. 950/99 i 949/99 od 11. marta 1999. godine u iznosu od 72.780,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2004. godine i potraživanje u iznosu od 1.967,08 KM na ime zakonske zatezne kamate po navedenim ugovorima za period od 30. septembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine s tim da je osnovano apelanticino potraživanje u iznosu od 74.770,00 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom (stav III). Odbačen je prigovor kompenzacije apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je osnovano njeno potraživanje prema tužiteljici u dijelu razlike iznosa od 76.850,31 KM i iznosa od 74.770,00 KM (stav IV izreke presude), dok je stavom V odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužiteljica da joj isplati iznos od 2.102,97 KM kao razliku iznosa od 76.850,31 KM i iznosa od 74.770 KM. Stavom VI izreke presude usvojen je apelanticin protivtužbeni zahtjev, te su slijedom toga raskinuti Ugovor o kreditu zaključen 2. juna 1999. godine između pravnog prednika tužiteljice Privredne banke, kao davaoca kredita, i apelantice kao korisnika kredita, pobliže označen kao u izreci presude, zatim, Ugovor o jemstvu i Ugovor o hipoteci, također pobliže označeni kao u izreci presude i zaključeni između istih ugovornih strana 2. juna 1999. godine, a ovjereni 11. juna 1999. godine. Shodno tome je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Zemljišnoknjižnom odjeljenju (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da se izvrši brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu Ugovora o hipoteci i Ugovora o jemstvu od 11. juna 1999. godine i Rješenja Osnovnog suda broj Dn-435/1999, tako da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provođenja navedenih ugovora, na način da se briše založno pravo-hipoteka na nekretninama, pobliže označenim kao u izreci presude, površine 724 m2, upisane u korist pravnog prednika tužiteljice Nove banke.

6. Okružni privredni sud je naveo da je u toku postupka izveo brojne dokaze (između ostalih, uvid u ugovore o kreditima zaključenim između pravnog prednika tužiteljice Privredne banke, kao davaoca kredita, i apelantice, kao korisnika kredita, br. 949/99 i br. 950/99, oba od 11. marta 1999. godine, Ugovor o kreditu od 2. juna 1999. godine, Ugovor o jemstvu i Ugovor o hipoteci zaključeni po navedenom kreditu, Ugovor o prenosu imovine, potraživanja i obaveza od 26. marta 2002. godine, zaključen između pravnih prednika tužiteljice Privredne banke i Nove banke i Agencije, u daljnjem tekstu: Ugovor o prenosu, Rješenje Agencije od 1. aprila 2002. godine, 22. maja 2003. godine i 4. marta 2010. godine, nalaze i mišljenja vještaka ekonomske struke Tanje Zubović i Duška Dančića i brojne druge materijalne i nematerijalne dokaze), čiji sadržaj je detaljno prezentiran na str. od 2. do 13. obrazloženja presude. Nadalje je obrazloženo da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužiteljice od 10. maja 2004. godine radi isplate duga po osnovu kredita, prigovor kompenzacije i apelanticin protivtužbeni zahtjev od 29. aprila 2009. godine za isplatu određenog novčanog iznosa, za raskid Ugovora o kreditu, hipoteci i jemstvu od 2. juna 1999. godine i za utvrđivanje ništavosti Ugovora o prenosu.

7. Ocjenom izvedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da su pravni prednik tužiteljice Privredna banka, kao davalac kredita, i apelantica, kao korisnik kredita, 11. marta 1999. godine zaključili dva ugovora o kreditu, jedan na iznos od 19.309,04 KM i drugi na iznos od 90.116,87 KM po kojim je prednik tužiteljice apelantici stavio na raspolaganje navedena sredstva, a da su 2. juna 1999. godine zaključili novi ugovor o kreditu u iznosu od 250.000,00 KM, koji nije realiziran. Kao sredstva za osiguranje ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine ugovorne strane su zaključile Ugovor o jemstvu i Ugovor o hipoteci 2. juna 1999. godine, kojim apelantica vraćanje sredstava po navedenom ugovoru jamči upisom nekretnina, pobliže označenih kao u izreci presude, površine 724 m2. Rješenjem Osnovnog suda od 29. juna 1999. godine dozvoljeno je polaganje isprava radi uknjižbe založnog prava na apelanticinim navedenim nekretninama u korist pravnog prednika tužiteljice Privredne banke na temelju kog se pravni prednik tužiteljice u zemljišnim knjigama upisao kao posjednik tih nekretnina. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je Rješenjem Agencije od 1. aprila 2002. godine nad pravnim prednikom tužiteljice Privrednom bankom otvoren postupak likvidacije, a 22. maja 2003. godine i stečajni postupak, koji je zaključen rješenjem Osnovnog suda od 4. marta 2010. godine. Nakon toga pravni prednici tužiteljice Privredna banka i Nova banka sa Agencijom su zaključile Ugovor o prenosu 26. marta 2002. godine. Tim ugovorom je pravni prednik tužiteljice Privredna banka prenio na Novu banku pravo vlasništva na nekretninama upisanim na njegovo ime, dok se Nova banka obavezala da će preuzeti sve obaveze njenog pravnog prednika koje ima prema povjeriocima na 28. februar 2002. godine, između ostalih i potraživanje koje ima po ugovorima o kreditu zaključenim sa apelanticom 11. marta 1999. godine u iznosu od 89.621,71 KM. Okružni privredni sud je, također, utvrdio da je pravni prednik tužiteljice obavijestio apelanticu o zaključivanju Ugovora o prenosu 12. aprila 2002. godine nakon čega je Nova banka udovoljila apelanticinom zahtjevu od 25. februara 2004. godine tako što joj je omogućila da dospjele obaveze po anuitetima, ugovorima o kreditima od 11. marta 1999. godine plati u sljedećih šest mjeseci i što su joj stornirane obaveze po zakonskim zateznim kamatama. Apelantica je 26. februara 2002. godine podnijela zahtjev Centralnom registru hartija od vrijednosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Centralni registar) u vezi sa obavještavanjem o postotku akcija koje apelantica na 26. februar 2002. godine ima u osnovnom kapitalu pravnom predniku tužiteljice Privrednoj banci. Međutim, Centralni registar je 16. januara 2015. godine obavijestio apelanticu da nije nikad registrirao hartije od vrijednosti u Centralnom registru, tako da nema otvoren račun da je vlasnik akcija ove banke. Uvidom u rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 27. maja 2008. godine utvrđeno je da je izvršena promjena naziva pravnog prednika tužiteljice Nove banke u UniCredit Bank a.d. Banja Luka.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, poklanjajući pri tome vjeru nalazu vještaka ekonomske struke Dušku Dančiću, kojim je konstatirano da neizmirena obaveza apelantice prema pravnom predniku tužiteljice po osnovu Ugovora o kreditu od 11. marta 1999. godine na 26. mart 2002. godine iznosi 74.747,35 KM, Okružni privredni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezao apelanticu da joj na ime glavnog duga i ugovorene kamate izmiri obavezu u iznosu od 72.780,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2004. godine i iznos od 1.967,08 KM na ime zakonske zatezne kamate od 30. septembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine. S tim u vezi, odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti Ugovora o prenosu od 26. marta 2002. godine. Naime, Okružni privredni sud je ukazao da je prijenos imovine, potraživanja i obaveza sa pravnog prednika tužiteljice Privredne banke na Novu banku izvršen u smislu člana 436. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da taj prijenos nije zakonom zabranjen, jer je apelantica obaviještena o izvršenom prijenosu u smislu odredbe člana 438. ZOO i tome se nije protivila, budući da je predniku tužiteljice Privrednoj banci po ugovorima o kreditu od 11. marta 1999. godine uplatila glavnicu u iznosu od 20.899,13 KM i ugovorenu kamatu u iznosu od 10.977,33 KM. Dalje je utvrđeno da je apelantica istakla prigovor kompenzacije, koji je zasnivala na tvrdnji da posjeduje akcijski kapital u osnovnom kapitalu pravnog prednika tužiteljice Privrednoj banci, a u vezi s tim je tražila da se utvrdi da je osnovano potraživanja tužiteljice u odnosu na nju u iznosu od 74.747,34 KM i potraživanja apelantice u odnosu na tužiteljicu u iznosu od 76.850,31 KM, dok je protivtužbenim zahtjevom apelantica tražila da se nakon prebijanja navedenih potraživanja obaveže tužiteljica da joj isplati razliku u iznosu od 2.102,97 KM. Ocjenjujući izvedene dokaze, uključujući i nalaz vještaka ekonomske struke Duška Dančića, Okružni privredni sud je obrazložio da u takvoj situaciji, kada akcije apelantice u akcijskom kapitalu pravnog prednika tužiteljice nisu registrirane u Centralnom registru kao hartije od vrijednosti, smatra da apelantica nije dokazala osnovanost prigovora kompenzacije u smislu člana

336. ZOO. Ovo zbog toga što je navedenom odredbom ZOO propisano da dužnik može prebiti potraživanje prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, što u okolnostima konkretnog slučaja nije riječ, zbog čega je prigovor kompenzacije apelantice odbijen kao neosnovan. Apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužiteljicu da joj isplati iznos od 2.102,97 KM, što predstavlja razliku iznosa od 76.850,31 KM i iznosa od 74.770,00 KM, odbačen je kao nedozvoljen primjenom odredbe člana 374. ZOO, zbog proteka trogodišnjeg roka za isticanje prigovora, odnosno zato što je apelantica ovaj prigovor istakla 29. aprila 2009. godine.

9. Nasuprot navedenom, Okružni privredni sud je usvojio apelanticin protivtužbeni zahtjev za raskid Ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine, ugovora o jemstvu i hipoteci sa obrazloženjem da sredstva po navedenom ugovoru u iznosu od 250.000,00 KM nisu isplaćena apelantici. Istaknuto je da su u takvim okolnostima ispunjeni uvjeti za raskid navedenog ugovora o kreditu, pa su shodno tome raskinuti i Ugovor o jemstvu i Ugovor o hipoteci kao akcesorni ugovori u odnosu na navedeni ugovor o kreditu. Slijedom navedenog, usvojen je apelanticin protivtužbeni zahtjev da se Republičkoj upravi naloži da izvrši brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog po osnovu navedenih ugovora i da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje kakvo je bilo prije provođenja Ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 008030 16 Pž od 26. septembra 2017. godine apelanticina žalba je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda od 28. juna 2016. godine u pobijanom obavezujućem dijelu i odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva i odbijajućem dijelu prigovora kompenzacije (st. 1, 2, 3, 4. i 5. izreke presude prvostepenog suda) potvrđena. Istom presudom žalba tužiteljice je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda od 28. juna 2016. godine u pobijanom usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva i odluke o troškovima postupka potvrđena. Dalje, odbijen je zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. Viši privredni sud je utvrdio da su žalbe tužiteljice i apelantice neosnovane. U vezi sa apelanticinim žalbenim navodima da je prvostepeni sud kod tumačenja Ugovora o prijenosu „pomiješao prijenos potraživanja (cesiju) sa ugovornim odnosom po osnovu kredita, odnosno ustupanja ugovora i preuzimanje duga za koji je potrebna saglasnost dužnika“, jer, kako navodi, nikad nije stupila u ugovorni odnos po osnovu Ugovora o prijenosu sa pravnim prednikom tužiteljice. Viši privredni sud ove apelanticine navode odbio je kao neosnovane ocijenivši da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je obavezao apelanticu da tužiteljici isplati iznos od 72.780,26 KM na ime glavnog duga i ugovorene kamate, te iznos od 1.967,08 KM na ime zakonske zatezne kamate. Navedeno zbog toga što je kao nesporno utvrđeno da je zaključivanjem Ugovora o prijenosu od 26. marta 2002. godine pravni prednik tužiteljice Privredna banka na Novu banku prenijela svoje potraživanje po osnovu oba apelanticina ugovora o kreditu od 11. marta 2002. godine u iznosu od 89.621.71 KM o čemu je apelantica obaviještena dopisom od 12. aprila 2002. godine. Obrazloženo je da je, nakon toga, apelantica 25. februara 2004. godine od pravnog prednika tužiteljice zatražila da joj se omogući da dospjele obaveze po anuitetima plati u sljedećih šest mjeseci, kom zahtjevu je prednik tužiteljice Nova banka udovoljila. Dakle, kako je apelantica dio obaveza prema pravnom predniku tužiteljice Novoj banci u međuvremenu izmirila, Viši privredni sud smatra da je primjenom odredbe člana 436. stav 2. ZOO i člana 438. stav 1. ZOO zahtjev tužiteljice osnovan, odnosno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu obavezao da tužiteljici isplati iznose kao u stavu I izreke presude tog suda. Stoga, smatra da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je odbijanje njenog protivtužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti Ugovora o prijenosu posljedica proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZOO. U odnosu na apelanticin prigovor kompenzacije, Viši privredni sud smatra da apelantica nije dokazala osnovanost prigovora kompenzacije, niti osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO. U vezi s tim je ukazao, da bi prigovor kompenzacije bio osnovan prema odredbi člana 336. ZOO, potrebno je da oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i da su oba potraživanja dospjela te da se radi o uzajamnim potraživanjima, a što u konkretnom slučaju nije slučaj, jer je potraživanje tužiteljice prema apelantici izraženo u novčanom iznosu (KM), dok se potraživanje apelantice zasniva na akcijskom kapitalu koji posjeduje u osnivačkom kapitalu pravnog prednika tužiteljice Privredne banke. U vezi s tim je obrazloženo da iz izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Duška Dančića, te akta Centralnog registra od 28. januara 2015. godine proizlazi da apelantica u navedenom registru nema otvoren račun kao vlasnik akcija pravnog prednika tužiteljice Privredne banke. S obzirom na to Viši privredni sud smatra da je pravilan stav prvostepenog suda kojim je odbijen prigovor kompenzacije i protivtužbeni zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 2.102.97 KM, te su apelanticini žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani. Također je obrazloženo da je apelantica prigovor kompenzacije i protivtužbeni zahtjev istakla u podnesku od 29. aprila 2009. godine, te da je protekao trogodišnji rok zastare shodno odredbama člana 374. ZOO. Dakle, Viši privredni sud smatra da je presuda prvostepenog suda i u ovom dijelu pravilna i da su žalbeni navodi apelantice neosnovani. Dalje, Viši privredni sud je obrazložio da smatra da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno postupio kada je usvojio apelanticin protivtužbeni zahtjev za raskid Ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine, Ugovora o jemstvu i Ugovora o hipoteci, te jer je naloženo brisanje hipoteke i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u apelanticinu korist, jer je kao nesporno utvrđeno da nije izvršen prijenos novčanih sredstava u iznosu od 250.000,00 KM po osnovu tog ugovora, te da se on ne odnosi na ranije zaključene ugovore (dva) o kreditu od 11. marta 1999. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 008030 18 Rev od 24. aprila 2018. godine revizije tužiteljice i apelantice su odbijene, kao i zahtjevi tužiteljice i apelantice za naknadu troškova revizije.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te zaključio da su ti sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o prijenosu zaključen 26. marta 2002. godine između pravnih prednika tužiteljice Privredne banke i Nove banke. U vezi s tim je ukazao da je ugovor o ustupanje potraživanja ugovor kojim povjerilac prenosi svoje potraživanje prema dužniku na treće lice kao prijemnika. Saglasno navedenoj odredbi, pravni prednik tužiteljice Privredna banka je kao povjerilac prenijela, između ostalog, i svoje potraživanje prema apelantici na Novu banku, koje proistječe iz ugovora o kreditima od 11. marta 1999. godine. U vezi s tim je ukazao da, shodno članu 436. stav 2. ZOO, ustupanje potraživanja proizvodi pravno djejstvo i prema dužniku koji ne učestvuje u zaključenju ovog ugovora, a ne radi se o slučaju za koji je prijenos zakonom zabranjen, te da se za pravnu valjanost takvog ugovora ne zahtijeva pristanak dužnika da se izvrši prijenos na novog povjerioca, jer se prijenosom potraživanja ništa ne mijenja u položaju dužnika. Dakle, prema članu 438. stav 1. ZOO, za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju za koje zakon, također, ne predviđa određenu formu, a sa obavještavanjem ustupioca izjednačava se u pogledu obaveze dužnika svako njegovo saznanje o izvršenom ustupanju. Istaknuto je da je apelantica, prema utvrđenju nižestepenih sudova obaviještena od prednika tužiteljice o izvršenom ustupanju, što proizlazi i iz apelanticinog dopisa od 21. februara 2004. godine kojim ona poziva na razgovor prednika tužiteljice i traži da joj produži rok plaćanja obaveza dospjelih do kraja 2003. godine. Iz odluke prednika tužiteljice Nove banke od 9. marta 2004. godine proizlazi da je apelanticinom zahtjevu udovoljeno na način što je pravni prednik tužiteljice Nova banka izvršila „storniranje zakonske zatezne kamate“ i reprogramirala apelantici vraćanja duga saglasno njenom prijedlogu. Osim toga, Vrhovni sud smatra da sama činjenica da je apelantica od 10. jula 2002. godine do 16. aprila 2003. godine predniku tužiteljice na ime glavnice po osnovu dva navedena ugovora o kreditu izvršila određene uplate, potvrđuje zaključak nižestepenih sudova da je apelantica obaviještena o ustupanju potraživanja po navedenim ugovorima o kreditu od 11. marta 1999. godine. Osim toga, istaknuto je da, suprotno navodima apelanticine revizije, dužnikovo ponašanje i njegov odnos prema ustupiocu i prijemniku zakon nije vezao samo za obavještavanje o izvršenom ustupanju potraživanja već i za činjenicu da li je dužnik (apelantica) bio svjestan, tj. da li je apelantica znala da je potraživanje ustupljeno. U vezi s tim je istaknuto da je apelantica potvrdila svoje saznanje o ustupljenom potraživanju navedenom prepiskom sa prednikom tužitelja i činom otplate kredita ustupiocu, pa se revizioni navodi u ovom dijelu ukazuju neosnovanim. Vrhovni sud smatra da navedeni Ugovor o prijenosu, kojim je na prednika tužiteljice Novu banku prenesena ne samo imovina nego i potraživanja njegovog prednika Privredne banke, među kojima i potraživanje po apelanticinim ugovorima o kreditima od 11. marta 1999. godine, kao i obaveze koje ta banka ima prema povjeriocima nije protivan prinudnim propisima. Stoga, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud smatra da Ugovor o prijenosu predstavlja valjan pravni osnov za obavezivanje apelantice da tužitelju isplati preciziran iznos kao u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane revizione navode apelantice da su sudovi navedeni ugovor bili dužni tumačiti shodno odredbi čl. 99. i 100. ZOO, jer smatra da su odredbe tog ugovora jasne i da nema osnova za njihovo tumačenje primjenom zakonskih odredaba na koje apelantica ukazuje.

14. Dalje, u vezi sa prigovorom kompenzacije i apelanticin zahtjev za isplatu po tom osnovu, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbi člana 336. ZOO, dužnik može pobijati potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako ovo potraživanje glasi na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. U vezi s tim, smatra da akcijski kapital predstavlja nominalnu vrijednost izdatih akcija, a da su akcije hartije od vrijednosti (član 4. Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, u daljnjem tekstu: Zakon o hartijama od vrijednosti). Nadalje je ukazano, uz pozivanje na odredbu člana 4. stav 2. te čl. 6. i 8. navedenog zakona da se prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stiču i prenose upisom na račun sticaoca u Centralni registar. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica svoje akcije nije registrirala u Centralnom registru. Obrazloženo je da se u ovom slučaju ne radi o potraživanju istog roda, tj. kada je riječ o potraživanju tužiteljice koje glasi na povrat novčanog iznosa kredita i potraživanju apelantice iz osnova akcijskog kapitala, to, suprotno apelanticinim revizijskim navodima, Vrhovni sud smatra da navedeni akcijski kapital apelantice ne može biti predmet kompenzacije. Dalje, kako su nižestepeni sudovi apelanticin prigovor kompenzacije odbacili zbog zastarjelosti potraživanja (član 374. ZOO) a protivtužbeni zahtjev odbili, Vrhovni sud smatra da je bez značaja za pravilnost odluke ovog suda ukazivanje u apelanticinoj reviziji na pogrešnu primjenu navedene odredbe ZOO. Naime, smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su zaključili da apelantica nije dokazala osnovanost prigovora kompenzacije, niti osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO (da oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i da su oba potraživanja dospjela i da se radi o uzajamnim potraživanjima), a što u konkretnom slučaju nije slučaj. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelanticin revizijski prigovor da su sudovi prigovor kompenzacije koji je istakao i protivtužbeni zahtjeva bili dužni ocijeniti shodno članu 210. ZOO, tj. kao stjecanje bez osnova.

15. Vrhovni sud, također, smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su apelanticin protivtužbeni zahtjev u preostalom dijelu, koji se odnosi na raskid ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine, te Ugovor o jemstvu i Ugovor o hipoteci od istog datuma, usvojili, jer je kao nesporno utvrđeno da pravni prednik tužiteljice nije isplatio apelantici navedeni iznos. Prema tome, kako navedeni ugovor o krediti nije realiziran, to smatra da su ostvareni uvjeti za raskid tog ugovora zbog neispunjenja shodno članu 124. ZOO, pa kako ne postoji potraživanje tužiteljice iz osnova ugovora o kreditu od 2. juna 1999. godine, to nije nastala ni hipoteka, pa slijedom toga su bez pravnog djejstva i ugovor o jemstvu i ugovor o hipoteci. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju tužiteljice i apelantice odbio kao neosnovane. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, čl. 436. stav 2. ZOO i 438. stav 1. citiranog zakona, kada je Vrhovni sud potvrdio kao zakonite presude nižestepenih sudova u dijelu da se za pravnu valjanost Ugovora o prijenosu ne zahtijeva pristanak dužnika da se izvrši prijenos na novog povjerioca, jer se prijenosom potraživanja ništa ne mijenja u položaju dužnika. Naime, apelantica smatra da je navedeni ugovor imao karakter i ugovora o cesiji, ugovora o prijenosu i ustupanju duga za koji je bila potrebna saglasnost i povjerioca i dužnika. Dakle, apelantica ističe da je za prijenos potraživanja na novog povjerioca bila potrebna njena saglasnost. U vezi s tim, također, tvrdi da tužiteljica nije dokazala da ju je njegov pravni prednik obavijestio o izvršenom prijenosu potraživanja. Dalje, smatra da je nezakonito postupanje Vrhovnog suda kojim je potvrđen stav nižestepenih sudova kada je utvrđeno da je neosnovan njen prigovor kompenzacije i protivtužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO i da apelantica nije dokazala osnovanost prigovora kompenzacije, niti osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, jer se u okolnostima konkretnog slučaja nije radilo o potraživanju istog roda. Smatra da je njen akcijski kapital kao osnovni kapital pravnog prednika tužiteljice Privredne banke bio isključivo izražen u novcu i u novčanoj vrijednosti zbog čega smatra da su ga redovni sudovi pogrešno tumačili kao akcijski kapital.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

18. Viši privredni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je u svojoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i zbog kojih razloga, a kojim nije, te da se pozvao na relevantno materijalno pravo. Stoga, apelanticine navode smatra neosnovanim zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni privredni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije.

20. U odgovoru na apelaciju tužiteljica ističe da apelacione navode smatra neosnovanim i paušalnim zbog čega predlaže da se apelacije odbaci ili odbije kao neosnovana. Smatra da apelantica ni u jednom dijelu apelacije ne navodi koja su joj to prava povrijeđena osporenim presudama, niti je ukazala na koji način, niti je za to pružila odgovarajuće dokaze i argumente. Dakle, tužiteljica smatra da apelantica nije dokazala opravdanost podnesene apelacije, te da je, ustvari, zloupotrijebila pravo na izjavljivanje apelacije, jer nije postojao niti jedan razlog za njeno podnošenje.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)

Opšti uslovi Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospela.

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.

(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

Obavještavanje dužnika Član 438. stav (1) (1)Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju, […].

23. Zakon o tržištu hartijama od vrijednosti RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/02 i 34/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1) (1) Akcije su vlasnike hartije od vrijednosti koje emituje akcionarsko društvo u skladu sa zakonom.

[…].

Član 8. stav 1.

(1) Registracija, čuvanje podataka i prenos hartija od vrijednosti vrši se elektronski na računima emitenata, računima vlasnika i drugim računima kod Registra u skladu sa ovim zakonom i aktima Registra.

[…].

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 008030 18 Rev od 24. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da je osporenom odlukom došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosio na isplatu duga po kreditu, utvrđivanje pravne valjanosti Ugovora o prijenosu zaključenog između apelantice i pravnog prednika tužiteljice, odlučivanje po prigovoru kompenzacije potraživanja i apelanticinoj protivtužbi iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava. Stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o tužbenom zahtjevu tužiteljice radi isplate duga po kreditu, te apelanticinom protivtužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prijenosu, radi isplate u vezi sa prigovorima kompenzacije, te radi raskida ugovora o kreditu, ugovora o jemstvu i ugovora o zasnivanju založnog prava. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njen protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o prijenosu i u dijelu kojim je odbijen/odbačen prigovor kompenzacije i odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu razlike.

35. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta, kao konačnu odluku u predmetnom slučaju, reviziju apelantice i tužiteljice odbio i obje nižestepene presude potvrdio. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelantice u dijelu utvrđivanja ništavosti ugovora o prijenosu imao u vidu relevantne odredbe čl. 436. i 438. stav 1. ZOO. Te odredbe su, kako proizlazi iz ZOO, pozicionirane u dijelu zakona koji se odnosi na potraživanja koja se mogu prenijeti ugovorom (član 436. stav 2. ZOO), dok je članom 438. stav 1. citiranog zakona regulirano da za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali da je ustupilac potraživanja u slučaju ustupanja potraživanja dužan obavijestiti dužnika. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, primjenom navedenih odredaba ZOO apelanticinu reviziju u dijelu utvrđivanja ništavosti Ugovora o prijenosu od 26. marta 2002. godine odbio kao neosnovan, pri čemu je, suprotno apelanticinim navodima, dao jasno i argumentirano obrazloženje da u datim okolnostima apelanticinog slučaja, na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu odluke, Ugovor o prijenosu nije protivan prinudnim propisima i da predstavlja valjan pravni osnov za obavezivanje apelantice da tužiteljici isplati preciziran iznos kao u izreci prvostepene presude. Pri tome je sud ocijenio i okolnost da je apelantica, nakon što je obaviještena o njegovom zaključenju (12. aprila 2002. godine), pravnom predniku tužiteljice isplatila određeni iznos duga po osnovu dva ugovora o kreditu od 11. marta 1999. godine. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je apelantica, u smislu odredaba člana 438. stav 1. u vezi sa članom 436. ZOO, bila obaviještena o ustupanju predmetnog potraživanja sa pravnog prednika tužiteljice Privredne banke na Novu banku zbog čega je odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu.

36. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio i apelanticine navode koje ona ponavlja i u apelaciji, te detaljno obrazložio zašto je neosnovan istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO jer apelantica nije dokazala osnovanost prigovora kompenzacije, niti osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva. Ovo zbog toga što se potraživanje tužiteljice odnosilo na povrat novčanog iznosa po osnovu kredita, dok su apelanticina potraživanja iz osnova akcijskog kapitala, koji nije registriran u Centralnom registru kao hartije od vrijednosti, pa kao takva nisu mogla biti predmet kompenzacije. Zbog istih razloga, odbijen je i apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu preciziranog iznosa koji predstavlja razliku iznosa koji su parnične stranke međusobno potraživale. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u razlozima osporene odluke da u datim okolnostima nisu ispunjeni uvjeti iz člana 336. ZOO za kompenzaciju potraživanja.

37. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba ZOO na kojim je utemeljena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, zapravo, razmotrio sve apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom relevantnih zakonskih odredaba na činjenice utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

38. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantica, također, smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže iz čega proizlazi da ih zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a apelantica, osim paušalnog pozivanja na kršenje prava na imovinu, nije ukazala u čemu se ono ogleda, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, u osporenoj odluci detaljno i argumentirano obrazložio zašto je apelanticina revizija odbijena kao neosnovana, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, kršenje tog prava posebno ne obrazlaže iz čega proizlazi da ga vezuje za istu argumentaciju koju je iznijela u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4248/18 (Zemljoradnička zadruga „Gradiška“) | Sudska praksa | Aktio