Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/20 (G. K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Sloboda kretanja
- Nasilje u porodici
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-490/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine u predmetu broj AP-490/20, rješavajući apelaciju Gorana Koščice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Koščice podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 318197 19 Pv od 24. decembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Koščice podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 318197 19 Pv od 24. decembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Koščica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 318197 19 Pv od 24. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 318197 19 Pr od 12. decembar 2019.godine, koje je potvrđeno rješenjem Osnovnog suda od 24. decembra 2019. godine, apelantu je izrečena hitna mjera zaštite, tj. zabrana približavanja i kontaktiranja sa žrtvom nasilja B.K. i to u mjestu stanovanja žrtve nasilja na adresi, na radnom mjestu žrtve nasilja na udaljenosti minimalno 200m od žrtve nasilja, koja mjera se određuje u trajanju od 30 dana od 12. decembra 2019. godine.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Osnovni sud je ukazao da je članom 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisano da se radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet, radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve, učiniocu nasilja u porodici mogu izreći hitne mjere zaštite prije pokretanja postupka ili u toku postupka. Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta i to prijedloge za izricanje hitne mjere zaštite apelantu, kao i cjelokupnu priloženu dokumentaciju, te izjavu žrtve nasilja, te izjavu apelanta zaključio da je prvostepeni sud osnovano donio rješenje od 12. decembra 2019. godine, a radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet žrtve nasilja, kao i radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve nasilja, pa je sve apelantove žalbene navode odbio kao neosnovane.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi „da je apelantu zabranjeno da prilazi stanu u kojem ima prebivalište i nije mu ostavljen adekvatan rok za preuzimanje ličnih stvari iz zajedničkog domaćinstva u kojem je živio sa žrtvom“. Također, apelant navodi da „je apelantu ograničeno pravo na rad i sticanje dobiti u vidu plaće, jer mora da vodi računa kada je oštećena na adresi na kojoj se nalazi apelantov poslodavac kako ne bi prekršio mjeru zabrane, što otežava apelantovo pravo na sticanje imovine i dovodi ga u opasnost da ne obezbijedi sopstvenu egzistenciju“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
7. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantu izrečena hitna mjera zaštite, tj. zabrana približavanja i kontaktiranja sa žrtvom nasilja B.K. i to u mjestu stanovanja žrtve nasilja, kao i na radnom mjestu žrtve nasilja na udaljenosti minimalno 200m od žrtve nasilja, a u skladu sa odredbom člana 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da je već razmatrao identično pravno pitanje. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključio da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje, budući da se u predmetnom postupku ne odlučuje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, jer je svrha tih mjera preventivna i ne uključuje pitanje vinosti, jer se ne odlučuje o krivici počinioca nasilja, niti mu se u tom postupku izriče sankcija. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije poziva na obrazloženje i razloge navedene u spomenutoj odluci broj AP-2813/13. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da predmetni postupak, u kojem je donesena osporena odluka, ne uživa garancije prava na pravično suđenje, te da su stoga apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine b)U odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom nesporno garantirano pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Međutim navedeni član (st. 3 i 4.) također propisuje da se ova prava mogu ograničiti u skladu sa zakonom. Stoga budući da je apelantu izrečena hitna mjera zaštite, tj. zabrana približavanja i kontaktiranja sa žrtvom nasilja B.K. i to u mjestu stanovanja žrtve nasilja, te na radnom mjestu žrtve nasilja na udaljenosti minimalno 200m od žrtve nasilja, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te da je apelantu izrečena navedena hitna mjera zaštite pravosnažnim rješenjem nadležnog suda, proizlazi da je ograničenje apelantovih prava bilo izvršeno u skladu sa zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-1460/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević