Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/20 (H. L. i drugi)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1139/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1139/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Himzo Likić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Himzo Likić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 41 0 P 045723 17 Rev od 7. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 P 045723 16 Gž od 17. listopada 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 P 045723 14 P od 9.

lipnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jakub Likić, Jasenko Čingel, Besim Paralangaj, Mujo Čurtić, Elvir Geko, Zijada Geko, Rasim Gondžo i Razija Imamagić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 P 045723 16 Gž od 17.

listopada 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Himzo Likić, Jakub Likić, Jasenko Čingel, Besim Paralangaj, Mujo Čurtić, Elvir Geko, Zijada Geko, Rasim Gondžo i Razija Imamagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 24. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 045723 17 Rev od 7. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 045723 16 Gž od 17. listopada 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 045723 14 P od 9. lipnja 2016. godine.

2. Osporenom presudom Općinskoga suda od 9. lipnja 2016. godine odbijeni su u cijelosti kao neutemeljeni tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tuženice (FBiH i BiH) solidarno isplate naknadu nematerijalne štete, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke.

3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 17. listopada 2016. godine priziv apelanata je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena.

4. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijena je revizija prvoapelanta Himze Likića, dok je revizija ostalih apelanata odbačena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev svih apelanata zbog utemeljenosti prigovora zastare potraživanja naknade nematerijalne štete istaknutoga od strane tuženica, jer je tužba podnijeta 2014. godine. Vrhovni je sud istakao da je revizija dopuštena samo u odnosu na prvoapelanta, za kojega je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete koji prelazi imovinski cenzus od 30.000,00 KM. Vrhovni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je prvoapelant u razdoblju od 18. listopada 1993. godine do 4. studenog1993. godine od pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) bio lišen slobode na području Vareša, na temelju čega mu je priznat status logoraša BiH. Vrhovni je sud istakao da su obje tuženice pobijale tužbeni zahtjev apelanata istječući prigovore nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Vrhovni je sud istakao da potraživanje naknade štete u smislu odredbi čl. 376. st. 1. i st. 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a da u svakome slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od dana nastanka štete. Vrhovni je sud istakao da imajući u vidu da je šteta zbog lišavanja slobode i drugih prava ličnosti nastala tijekom 1993. godine, a da je prvoapelant znao da su štetu učinili pripadnici HVO-a, proistječe da su u smislu naprijed navedene odredbe protekli i subjektivni i objektivni rok za naknadu štete, jer je tužba podnesena tek 2014. godine. Vrhovni je sud istakao da se privilegirani rok zastare potraživanja iz čl. 377 st. 1. ZOO primjenjuje samo na učinitelje kaznenoga djela, a ne i na treću osobu koja je odgovorna za njegove radnje. Vrhovni je sud istakao da tuženice kao pravne osobe nisu učinile kazneno djelo, već su prema utvrđenju Međunarodnoga kaznenoga tribunala za bivšu Jugoslaviju, te Suda BiH, kaznena djela učinili pojedinci i fizičke osobe, zbog čega se na tuženice ne može primijeniti privilegirani rok zastare potraživanja, koji se primjenjuje na učinitelje kaznenoga djela.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te smatraju da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kojima je regulirano pitanje zastare potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno članak 377. ZOO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Dopustivost prima facie u odnosu na prvoapelanta Himzu Likića

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenje navedenih prava, na koja se prvoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji, u biti, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnoga prava, konkretno odredaba članka 376. ZOO, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer apelant smatra da je u konkretnomu slučaju trebalo primijeniti odredbe članka

377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana kaznenim djelom.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnome činjeničnome i pravnome pitanju, u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnoga prava raspravljao u predmetu broj AP-4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, točka 29., Ustavni sud je ukazao „U svezi sa odredbama članka 377. ZOO na kojima je apelant tijekom postupka inzistirao, redoviti sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redoviti sudovi su u svezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan člankom 377. ZOO, može primijeniti ako je kazneno djelo utvrđeno u kaznenomu postupku, a izuzetno i u parničnome postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovitih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnoga prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP-4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u stavu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenoga djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenoga djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe članka 376. ZOO. Iz navedenoga proistječe da su rokovi iz odredaba članka 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju kaznenoga djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja kaznenoga djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onomu koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnomu slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama članka 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnomu slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe članka 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnoga obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda prvoapelanta, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant imaj „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

b)Protek roka u odnosu na apelante Jakuba Likića, Jasenka Čingela, Besima Paralangaja, Muju Čurtića, Elvira Geku, Zijada Geku, Rasima Gondžu i Raziju Imamagić

12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnome tako i u pravnome pogledu. U konkretnome slučaju, apelanti su protiv presude Kantonalnoga suda od 17. listopada 2016. godine izjavili reviziju, ali je ona presudom Vrhovnoga suda od 7. siječnja 2020. godine odbačena kao nedopuštena u odnosu na ove apelante. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na ove apelante presuda Kantonalnoga suda od 17. listopada 2016. godine.

13. S obzirom na to da je ovim apelantima, prema navodima apelacije, 15. studenoga 2016. godine dostavljena presuda Kantonalnoga suda od 17. listopada 2016. godine, a apelacija je Ustavnome sudu podnesena 24. ožujka 2020. godine, proistječe da je apelacija u odnosu na navedenu odluku podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na ove apelante podnesena nepravovremena, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili pobijanu odluku Kantonalnoga suda od 17. listopada 2016. godine.

14. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/20 (H. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio