Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6011/18 (M. T. i N. D. T.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6011/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-6011/18, rješavajući apelaciju Marka Trtića i Nataše Dojčinović Trtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Trtića i Nataše Dojčinović Trtić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 187145 16 Gž od 25. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 187145 14 P od 28. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Trtić i Nataša Dojčinović Trtić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Boris Stojanović advokat iz Banje Luke, podnijeli su 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 187145 17 Rev od 1. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 187145 16 Gž od 25. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 187145 14 P od 28. aprila 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 3390/17 od 11. oktobra 2017. godine odbačena je kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli 7. avgusta 2017. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 187145 16 Gž od 25. maja 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporeni postupak

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 187145 14 P od 28. aprila 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su ništave odredbe stava 3. člana 3. Ugovora o stambenom kreditu od 12. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kreditu) zaključenog između tužene „Komercijalna banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) i apelanata, da se obaveže tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos, na ime naknade štete zbog neosnovano uvećanog i naplaćenog iznosa kamate po kreditu, kao i na ime zakonskih zateznih kamate za određene periode, te da se utvrdi da nominalna kamatna stopa po predmetnom ugovoru iznosi 4,75 %, da efektivna kamatna stopa iznosi 5,01 %, a da iznos mjesečne rate iznosi 704,19 KM (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao, između ostalog, da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu pod uslovima iz ugovora, da je odredbom člana 3. stav 1. ugovora propisano da se kredit odobrava po efektivnoj kamatnoj stopi, koja na dan odobrenja kredita iznosi 4,75%, s tim da obračun efektivne kamatne stope uključuje nominalnu kamatnu stopu od 5,01% godišnje. Nadalje je naveo, da je odredbom člana 3. stav 3. navedenog ugovora propisano da tužena može promijeniti kamatnu stopu i naknadu za godišnji monitoring u skladu sa iznosima koje utvrdi u aktima svoje poslovne politike za tu vrstu kredita, bez obaveze ugovornih strana da zaključuju poseban aneks ugovora, ali uz pismeno obavještenje korisnika. Zatim je navedeno, da je obavještenjem o promjeni kamatne stope od 18. novembra 2008. godine tužena obavijestila apelante da je u skladu sa poslovnim aktima banke promijenila kamatne stope za stambene kredite fizičkih lica, tako da u skladu sa predmetnim ugovorom o kreditu mijenja kamatnu stopu na kredit apelanta pa da će ona iznositi šestomjesečni Euribor + 3,5% godišnje (EKS 8,57% uz usklađivanje kamatne stope svakih šest mjeseci), ali ne manje od 8,35% godišnje, te da novi anuitet iznosi 861,53 KM i dospijeva na plaćanje počev od 20. novembra 2008. godine pa nadalje. Nakon toga, apelanti su 10. juna 2009. godine uputili tuženoj molbu da razmotri obavještenje o povećanju kamatne stope ukazujući da je povećanjem anuiteta za 161,50 KM u odnosu na prethodni koji je iznosio 700,03 KM ugrožena njihova finansijska moć u odnosu na mjesečna primanja.

5. Osnovni sud je ukazao, da su apelanti i tužena zaključili predmetni ugovor o kreditu, kojim je apelantima odobren stambeni kredit (u iznosu od 90.000,00 KM sa rokom otplate od 180 mjeseci) pod uslovima utvrđenim ugovorom, te da je navedeni ugovor sačinjen u pismenoj formi i da sadrži sve elemente iz člana 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je naveo, da su predmetni kredit apelanti uplaćivali u skladu sa anuitetskim planom osnovnog ugovora, kao i po promjenljivim kamatnim stopama prema članu 3. predmetnog ugovora o kreditu, a prema obavještenju od 18. novembra 2008. godine o promjeni kamatne stope (koje je tužena sačinila i dostavila apelantima kao korisnicima kredita), tako da je tužena postupila u skladu sa ugovorenom klauzulom. Nadalje je naveo, da obzirom da je predmetni ugovor o kreditu potpisan i ovjeren od ugovornih strana i zaključen uz saglasne izjave volja o svim sastojcima ugovora obije ugovorne strane, da su neosnovani navodi apelanata vezani za ništavosti odredbe člana 3. predmetnog ugovora o kreditu.

6. Osnovni sud je istakao da su učesnici u prometu shodno odredbama čl. 10. i 11. ZOO, ravnopravni, te da slobodno uređuju obligacione odnose, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka, dobrih običaja i svoje odnose uređuju po svojoj volji. Naime, u tom smislu apelanti su između kredita sa fiksnom kamatnom stopom i promjenjivom, izabrali stopu za koju su smatrali da je za njih povoljnija. Dakle, apelanti su zaključili ugovor o kreditu u kojem je ostavljena mogućnost tuženoj, kao banci da može promijeniti kamatnu stopu i naknadu za godišnji monitoring u skladu sa iznosima koju utvrdi u aktima svoje poslovne politike za tu vrstu kredita, bez obaveze ugovornih strana da zaključuju poseban aneks ugovora, uz pismeno obavještenje korisnika.

7. Osnovni sud je naveo da je tužena ovlaštena da u skladu sa tržišnim kretanjima i poslovnom politikom banke usklađuje visinu kamatne stope, a to je regulisano i predmetnim ugovorom, te su takvo određenje prihvatili apelanti kao ugovarači, potpisujući predmetni ugovor. Zatim je naglasio, da su neprihvatljivi i neosnovani navodi apelanata da predmetni ugovor o kreditu ne sadrži podatke na osnovu kojih se može odrediti visina kamatne stope, budući da nisu navedeni bilo kakvi osnovi i parametri za promjenu iste, čime da je povrijeđena odredba člana 50. ZOO. Naime, kamatna stopa je bila precizirana u momentu zaključenja ugovora, te je određeno da se u skladu sa poslovnom politikom banke kamatna stopa može mijenjati, a što su apelanti prihvatili i umjesto fiksne stope izabrali baš predmetnu, tj. promjenljivu. U vezi s tim je istakao, da iz sadržaja odredbe člana 3. stav 3. predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužena bila ovlaštena da mijenja visinu kamatne stope. Naime, navedena odredba u pogledu kamate zavisi od određenja kamate koja će biti utvrđena u aktima banke, a što predmetnu obavezu čini odredivom u smislu pomenute odredbe člana 50. ZOO. Zatim je ukazao, da je obračun kamata koji je izvršila tužena, a kako se izjasnio vještak finansijske struke, izvršen u skladu sa aktima banke, pa kako je predmet obaveze, određen i odrediv, to nema mjesta ništavosti ugovora.

8. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet obaveze moguć, dopušten, određen ili odrediv, pa su neosnovani navodi apelanata kojim se pozivaju na odredbe člana 47. ZOO o ništavosti odredbe stava 3. člana 3. predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje je naveo, da sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu nije suprotna prinudnim propisima, jer nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamate, kao ni javnom poretku niti dobrim običajima, pa da stoga pomenuta odredba ugovora ni u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO nije ništava, pa samim tim ni suprotna odredbama člana 12. ZOO. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao, da obzirom dao nema ništavosti odredbe člana 3. stava 3. predmetnog ugovora o kreditu, da nema ni posljedica te ništavosti prema članu 104. ZOO-a, niti sticanja bez osnova zbog te ništavosti, pa je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio, kao neosnovan.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 187145 16 Gž od 25. maja 2017. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo, između ostalog, da su apelanti zaključili predmetni ugovor o kreditu u kojem je ostavljena mogućnost tuženoj, kao banci da može promijeniti kamatnu stopu i naknadu za godišnji monitoring u skladu sa uslovima ugovorenim spornim članom 3. stav 3. navedenog ugovora. Nadalje je naveo, da iz tog proizlazi da je tužena ovlaštena da u skladu sa tržišnim kretanjima i poslovnom politikom banke usklađuje visinu kamatne stope, što je regulisano i predmetnim ugovorom o kreditu, te su takvo određenje potpisale ugovorne strane (član 72. stav 1. ZOO).

11. Okružni sud je istakao da su se ugovorne stranke saglasile o bitnim elementima predmetnog ugovora o kreditu i saglasno ugovorili količinu novca, uslove i rok vraćanja, kao i kamatu. Naime, u momentu zaključenja ugovora bila je precizirana kamatna stopa i određeno da se u skladu sa poslovnom politikom banke može kamatna stopa mijenjati, a što su apelanti prihvatili i umjesto fiksne kamatne stope izabrala promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje je istakao, da sadržaj odredbe člana 3. stav 3. predmetnog ugovora o kreditu ukazuje da je tužena bila ovlaštena da mijenja visinu kamatne stope i da pomenuta odredba u pogledu kamate zavisi od određenje kamate koja će biti utvrđena u aktima banke, a što predmetnu obavezu čini odredivom u smislu odredbe člana 50. ZOO. S tim u vezi kako je predmet obaveze određen i odrediv, to nema mjesta ništavosti ugovora, odnosno suprotno tvrdnji žalbe, u konkretnom slučaju predmet obaveze je moguć, dopušten, određen ili odrediv, pa je neosnovano pozivanje u žalbi, a u smislu odredbe člana 47. ZOO, na ništavost predmetnog ugovora.

12. Okružni sud je ukazao da je opšte poznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švajcarski franak, EUR i sl.), uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču, a ugovaranje valutne klauzule koja se veže za stranu valutu nije zabranjeno kod kreditnog poslovanja ni jednim pozitivnim zakonskim propisom na nivou Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine. Naime, apelanti su kao zajmoprimci potpisivanjem ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom čiji anuiteti su bili vezani za vrijednost Eura u odnosu na KM, pristali na nastupanje ugovorenog rizika. Okružni sud je istakao, da je iz tog razloga prvostepeni sud pravilno cijenio da odredba člana 3. stav 3. predmetnog ugovora o kreditu, nije suprotna prinudnim propisima, jer nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamate, a nije suprotna niti javnom poretku, niti dobrim običajima, a kod činjenice da su apelanti bili pismeno obaviješteni o promjeni kamatne stope, pomenuta odredba ugovora u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO nije ništava i samim tim nije suprotna odredbama člana 12. ZOO.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 187145 17 Rev od 1. avgusta 2018. godine odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

14. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je naveo, da su apelanti stavili prijedlog temeljem odredbe člana 237. stav 3. ZPP da se o reviziji odluči smatrajući da pravno shvatanje izraženo u pobijanoj presudi u pogledu ugovorene promjenjive kamate u ugovorima o kreditu nije u skladu sa stavom izraženim u presudama Osnovnog suda br. 71 0 P 147574 12 P od 14. aprila 2014. godine i 71 0 Mal 165214 13 Mal od 9. marta 2015. godine, te Presudom Okružnog suda 71 0 P 146972 14 Gž od 10. decembra 2014. godine. U vezi s tim je istakao, da apelanti u reviziji navode odluke prvostepenih sudova, u kojima je po njegovom mišljenju u pogledu promjenjive kamate izražen drugačiji stav nego u pobijanoj presudi, zbog čega se vanredna revizija ne može izjaviti. Zatim je istakao, da je odluka Okružnog suda od 10. decembra 2014. godine, koju takođe apelanti navode u reviziji, rezultat postupka sa različitom pravnom i činjeničnom situacijom nego u ovom predmetu. Takođe je istakao, da pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi „nije u koliziji sa shvatanjem ovog suda u naprijed navedenom pravnom pitanju“.

15. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelanti su istakli, između ostalog, da su Osnovni i Okružni sud u identičnim sporovima donosili različite odluke. Zatim su ukazali na odluke Osnovnog suda u predmetima br. 71 0 P 147574 12 P i 71 0 Mal 165214 13 Mal, te Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 146972 14 Gž (za koju su istakli da je Okružni sud u pogledu određenosti obaveze dužnika, zauzeo stav da ista ne mora biti unaprijed tačno određena, ali je nužno da ona bude odrediva). U vezi sa tim su istakli, da za razliku od stavova zauzetim u prethodno navedenim postupcima, da nižestepeni sudovi u postupku apelanata sude drugačije i pogrešno zaključuju da je tužena imala pravo da jednostrano mijenja visinu kamatne stope iako unaprijed nisu jasno određeni parametri na osnovu kojih bi se izmjena mogla izvršiti. Apelanti, u suštini, smatraju da je zbog različitih odluka sudova povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, kao i da je njihova revizija trebala da bude razmotrena. Nadalje su istakli, da je sporna odredba člana 3. stava 3. predmetnog ugovora o kreditu, suprotna odredbama čl. 47. i

50. ZOO, jer predmet obaveze nije određen niti je odrediv, tj. sam ugovor ne sadrži podatke na osnovu kojih se obaveza može odrediti, niti su ugovarači ostavili trećem licu da je odredi, pa je ta odredba ugovora ništava, shodno odredbama čl. 104. i 105. ZOO. Apelanti takođe smatraju, da Osnovni i Okružni sud nisu na adekvatan način obrazložili svoje odluku, jer ne obrazlažu ništa što je sporno, niti se uistinu osvrću na žalbene navode apelanata.

Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Ravnopravnost strana Član 11.

Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet odrediv Član 50.

(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav. Sastavljanje isprave Član 72. stav 1.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Posljedice ništavosti Član 104. stav1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Djelimična ništavost Član 105. stav 1 (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Forma i sadržina Član 1066.

Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.

Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Apelanti smatraju da su Osnovni i Okružni sud, u suštini, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke, te da su povrijedili pravnu sigurnost (donoseći različite odluke o identičnom pravnom pitanju). Prije svega, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su i Osnovni sud i Okružni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, u obrazloženju svojih odluke, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto smatraju da sporna odredba člana 3. stav 3. predmetnog ugovora o kreditu nije ništava i kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali i pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene presude, a kojima ukazuju da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništava (jer predmet obaveze nije određen niti je odrediv), a koje navode su razmotrili i prvostepeni i drugostepeni sud, te detaljno i jasno obrazložili u osporenim odlukama zašto ti navodi ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

21. U vezi sa navodima apelanata da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, jer su Osnovni i Okružni sud u identičnim predmetima donosili različite odluke, Ustavni sud zapaža da se ne radi o identičnim slučajevima. Naime, ništavost ugovora, odnosno određene odredbe ugovora (u konkretnom slučaju odredbe kojom su regulisane kamate na odobreni kredit), se cijeni u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima tog predmeta i činjenicama koje redovni sudovi utvrde, a imajući u vidu činjenica koje su navedene u odlukama na koje su ukazali apelanti, ne proizlazi da se radi o identičnim okolnostima. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na dvije odluke prvostepenog suda, za koje odluke nisu dostavili dokaze da su potvrđene od strane viših sudova (odnosno da se radi o pravosnažnim odlukama). Uostalom, Ustavni sud podsjeća, a vezano za presudu Okružnog suda na koju apelanti ukazuju, da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za što apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6011/18 (M. T. i N. D. T.) | Sudska praksa | Aktio