Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3351/18 (S. Đ.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3351/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3351/18, rješavajući apelaciju Sade Đuguma, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sade Đuguma izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 018654 18 Kž 3 od 6. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 018654 18 K 2 od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sado Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Tomislavgrada, podnio je 12. juna 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 018654 18 Kž 3 od 6. aprila 2018. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 018654 18 K 2 od 30. januara 2018. godine Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1065/18 od 19. februara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanta podnesenu protiv presude Kantonalnog suda broj 68 0 K 018654 17 Kž 2 od 5. decembra 2017. godine i presude Općinskog suda broj 68 0 K 018654 11 k od 22. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Osporene presude
3. Apelant je po pravosnažnosti presude Općinskog suda broj 68 0 K 018654 11 k od 22. maja 2017. godine, kojom je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, ponio prijedlog za zamjenu kazne zatvora u novčanu kaznu.
4. Općinski sud je odlučujući o apelantovom zahtjevu donio presudu broj 68 0 K 018654 18 K 2 od 30. januara 2018. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je izmijenjena pravosnažna presuda Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 018654 11 k od 22. maja 2017. godine (pravosnažna 5. decembra 2017. godine) tako što je preostala kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 12.000,00 KM.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je povodom zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom održano ročište i tužitelju omogućeno da se izjasni o apelantovom zahtjevu te da je nakon izjave da se ne protivi prijedlogu primijenjena odredba člana 43.a) KZ FBiH. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje obrazloženo, da će se izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine na zahtjev osuđene osobe zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu i da se kazna zatvora, u konkretnom slučaju, mijenja novčanom na način što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM. Općinski sud je pri tom imao u vidu da apelant kao osuđena osoba podnošenjem zahtjeva za zamjenu kazne ima mogućnost istu i platiti, pa je odlučeno kao u izreci.
6. Apelant je protiv navedene presude izjavio žalbu zbog povrede Krivičnog zakona ukazujući da je kazna neadekvatno zamijenjena.
7. Kantonalni sud je presudom broj 68 0 K 018654 18 Kž 3 od 6. aprila 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu od 30. januara 2018. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepena presuda ispitana u granicama žalbenih razloga te je na temelju člana 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) odbijena kao neosnovana, navodeći razloge za takav stav. U tom kontekstu je prije svega navedena odredba člana 310. ZKP kojom je propisana obaveza žalitelja da konkretizira žalbene razloge. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je dalje navedeno, prvostepena presuda se pobija zbog neadekvatne zamjene zatvorske kazne u novčanu kaznu tvrdnjom da je obrazloženje pobijane presude paušalno i neutemeljeno. U vezi s neosnovanošću takvog zahtjeva Kantonalni sud je naveo sljedeće: da je na zahtjev apelantovog branioca, preostali dio izrečene kazne zatvora po pravosnažnoj presudi u trajanju od šest mjeseci u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od dva mjeseca, zamijenjen novčanom kaznom u iznosu od 12.000,00 KM za preostali dio neizdržane kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca; da je institut zamjene kazne zatvora u novčanu kaznu propisan u odredbi člana 43.a) KZ FBiH koji u stavu 1. obavezuje sud da udovolji zahtjevu osuđenog lica kada takav zahtjev podnese ukoliko se radi o kazni zatvora u trajanju do jedne godine; da su u stavu 2. iste odredbe propisana dva načina zamjene kazne zatvora i to utvrđivanjem dnevnih iznosa novčane kazne tako da se jedan dan kazne zatvora izjednačava sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili utvrđivanjem novčane kazne u određenom iznosu tako da se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednači sa 100,00 KM. Iz navedene odredbe proizilazi, kako je dalje obrazloženo, da je odabir jedne od ponuđenih alternativa isključivo na sudu koji se opredjeljuje za jednu ili drugu opciju, vodeći računa o relevantnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da zamjena kazne zatvora u novčanu kaznu nije obligatorna već je osuđenom licu, konkretno apelantu, ostavljena mogućnost i izbor hoće li ili ne podnijeti takav zahtjev, čime onda prihvaća i posljedice takve svoje odluke, pri čemu ima u vidu svoje imovno stanje. Stoga je po ocjeni Kantonalnog suda neprihvatljiv žalbeni prigovor da se sud rukovodi onim što je povoljnije za osuđenog, konkretno apelanta, u situaciji kad uz prijedlog za zamjenu kazne zatvora u novčanu dostavi dokaze o imovnom stanju. Postupanjem koje se sugerira žalbom, potpuno bi se zanemarila svrha kažnjavanja i izricanja sankcija. Pitanje primjene odredbe člana 49. stav 3. KZ FBiH je u uskoj vezi sa naprijed navedenim razlozima u pogledu primjene odredbe člana 43.a) KZ F BiH, jer kad sud odluči da osuđenom licu kaznu zatvora zamijeni novčanom kaznom, primjenjuje opća pravila o odmjeravanju kazne uključujući i stav 3. odredbe člana 49. KZ FBiH, odnosno uzima u obzir imovno stanje osuđene osobe. S tim u vezi je istaknuto da osuđena osoba pri podnošenju zahtjeva vodi računa o svom imovnom stanju, a sud je prema odredbi člana 43. a) stav 1. KZ FBiH obvezan uvažiti zahtjev osuđenog za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom (ako se radi o izrečenoj kazni zatvora do jedne godine), dok je u smislu stava 2. iste zakonske odredbe, sud isključivo ovlašten odlučiti o načinu računanja i visini novčane kazne. Pri donošenju takve odluke sud se rukovodi konkretnim okolnostima, ali prije svega ima u vidu svrhu kažnjavanja i svrhu izvršenja krivičnopravnih sankcija. Iz navedenog proizilazi da sud nije u obvezi vezati se uz minimalne novčane kazne kako bi one bile prilagođene imovnom stanju učinitelja, nego je obavezan svaku kaznu, pa i novčanu kojom se zamjenjuje kazna zatvora, prilagoditi tako da se njome izrazi društvena osuda djela, da se utječe na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela i potakne njegov preodgoj i da se utječe na ostale da ne čine krivična djela.
8. U konkretnom slučaju je prvostepeni sud novčanu kaznu apelantu utvrdio u određenom iznosu odnosno svaki dan izrečene kazne zatvora je izjednačen sa 100,00 KM. Stoga je po ocjeni Kantonalnog suda u postupku zamjene kazne zatvora novčanom kaznom prilikom odlučivanja koji će se od dva alternativna propisana načina zamjene primijeniti, vodio računa o svrsi kažnjavanja. U tom kontekstu je navedena relevantna odredba člana 42. KZ FBiH iz koje jasno proizilazi da je svrha kažnjavanja društvena osuda učinjenog krivičnog djela, uticaj na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela kao i pravednost kažnjavanja učinitelja. Ta svrha kažnjavanja, koja je i opravdanje kazne, ne ostvaruje se samo izricanjem kazne, nego i njenim izvršenjem. Iz tih razloga je prvostepeni sud u postupku zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, pri odlučivanju o tome koji će se od alternativno propisanih načina zamjene kazne zatvora primijeniti, vodio računa i o svrsi kažnjavanja i primjeni onog modela koji je neophodan da se ostvari svrha kažnjavanja koji je imao u vidu prilikom izricanja kazne zatvora. U protivnom bi, kako je zaključio Kantonalni sud, bio izigran konačan cilj krivičnog postupka i samog kažnjavanja odnosno zaštita društva od kriminaliteta, kakav je konkretan slučaj, tako da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 47. stav 1. KZ F BiH. Kantonalni sud je na osnovu člana 328. ZKP žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
9. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant se u apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama prava iz apelacije, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su u toku postupka nepravilno primijenjene odredbe člana 43. a) KZ FBiH u vezi sa odredbama člana 47. istog zakona.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Relevantne odredbe
11. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 43a.
Zamjena kazne zatvora (1) Izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine će se, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje sa 100 KM ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
Član 47.
Novčana kazna (1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu.
(6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu, pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.
(7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu šezdesetinu a najviše jednu trećinu posljednje zvanično objavljene prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava a imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, navodeći detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba KZ FBiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5252/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno obrazložio temeljem kojeg zakonskog propisa je udovoljeno apelantovom zahtjevu za zamjenu preostalog dijela kazne zatvora u novčanu kaznu, a Kantonalni sud je povodom apelantove žalbe naveo detaljne i jasne razloge zbog kojih je žalba ocijenjena neosnovanom, između ostalog da je sud ovlašten odlučiti o načinu računanja i visini novčane kazne pri čemu se rukovodi konkretnim okolnostima, svrhom kažnjavanja i svrhom izvršenja krivičnopravnih sankcija.
15. S obzirom na naprijed navedeno, imajući pri tom u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević