Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/20 (A.Š.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1355/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1355/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. Š.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 156819 19 Rev od 22. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 156819 18 Gž od 3. kolovoza 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu 65 0 P 156819 10 P od 20.

veljače 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gavrankapetanović Bekir, Koldžo Damir, Kukić Emir i Gavrankapetanović Džemila iz Sarajeva, podnijela je 8. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 156819 19 Rev od 22. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 156819 18 Gž od 3. kolovoza 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu 65 0 P 156819 10 P od 20. veljače 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu apelantice i tuženika (F.Š.) sa po ½ dijela čine pokretne stvari, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu je tražila da se u nemogućnosti izvršenja obveza vezanih za pokretne stvari, tuženik obveže apelantici isplatiti protuvrijednost pokretnih stvari u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu apelantice i tuženika čine sredstva plaćena na temelju ugovora o lizingu za kupovinu putničkoga motornoga vozila u ukupnom iznosu do 22.768,05 KM, što je tuženik dužan priznati i apelantici na ime ½ dijela isplati iznos od 11.384,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu apelantice i tuženika sa po ½ dijela čine novčana sredstva naplaćena na temelju ugovora o produkciji animiranoga filma i prijenosu dijela autorskih prava od 20. studenoga 2008. godine, za scenarij i rad na filmu „Ptice kao mi“ zaključen sa produkcijskim društvom „PRIME TIME“ d.o.o. u ukupnome iznosu od 600.000,00 KM, što je tuženi dužan priznati i apelantici na ime ½ dijela isplati iznos od 300.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, apelantica je obvezana tuženiku naknaditi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neprihvatljiva reviziona tvrdnja apelantice kako nije bilo smetnji da sud obveže tuženika da isplati apelantici ½ vrijednosti pokretnih stvari koji čine bračnu stečevinu. Vrhovni je sud istakao da, naime, iz članka 161. Zakona o vanparničnom postupku proistječe da o diobi i načinu diobe stvari u suvlasništvu odlučuje sud, te da su stoga pravilno zaključili nižestupanjski sudovi da apelantica diobu pokretnih stvari, fizičku ili civilnu, može tražiti samo u posebnome vanparničnome postupku. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni revizioni prigovori koji se odnose na potraživanje uplaćenih sredstava na temelju ugovora o lizingu, kojega je zaključio tuženik, iz razloga što se u konkretnomu slučaju radilo o financijskom, a ne operativnome lizingu, kako to apelantica tvrdi. Vrhovni je sud istakao da prema Zakonu o lizingu davatelj lizinga prenosi pravo posjedovanja i korištenja predmeta lizinga na određeno vremensko razdoblje, a zauzvrat korisnik lizinga se obvezuje da mu za to plaća ugovorenu naknadu. Vrhovni je sud istakao da se radi o pravnome poslu u kojemu vlasništvo nad predmetom lizinga tijekom cijeloga razdoblja trajanja ugovora o financijskome lizingu ostaje na davatelju lizinga, pri čemu se tim ugovorom može predvidjeti tzv. pravo opcije, odnosno pravo primatelja lizinga da otkupi predmet po isteku ugovora. Vrhovni je sud istakao da je korisnik lizinga samo potencijalni kupac i predmet lizinga ne prelazi u njegovo vlasništvo protekom roka na koji je ugovor zaključen. Vrhovni je sud nadalje istakao da je odredbom čl. 72. Zakona o autorskim i srodnim pravima propisano da u zajedničku imovinu bračnih drugova ulaze samo imovinske koristi koje potiču iz autorskih prava. Vrhovni je sud istakao da je čl. 251. st. 4. Obiteljskoga zakona propisano da bračnu stečevinu čine prihodi od intelektualnoga vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice. Vrhovni je sud istakao da nasuprot tvrdnjama apelantice, iz definicija citiranih zakonskih odredbi proistječe da su one suštinski istovjetne, i da ustvari oba zakona govore o prihodima od intelektualnoga vlasništva, pri čemu je irelevantno kada je djelo nastalo. Vrhovni je sud istakao da se jezičnim i gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 251. Obiteljskoga zakona, koja definira intelektualno vlasništvo kao bračnu stečevinu, proistječe da odlučne činjenicu za stjecanje ove vrste bračne stečevine čine postojanje bračne zajednice stranaka i postojanje takve vrste prihoda. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju, ako se ima u vidu da je bračna zajednica prekinuta u mjesecu kolovozu 2009. godine, a da je tuženik prihoda od autorskoga honorara počeo ostvarivati 16. listopada, što je utvrđeno na temelju nalaza vještaka financijske struke, da su neutemeljeni revizioni prigovori apelantice u odnosu na ovaj dio pobijane presude. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe iz Obiteljskoga zakona, Zakona o autorskim i srodnim pravima kao i Zakona o lizingu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, nasuprot navodima apelantice, Ustavni sud ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Obiteljskoga zakona, Zakona o autorskim i srodnim pravima ili Zakona o lizingu. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/20 (A.Š.) | Sudska praksa | Aktio