Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-749/20 (S. L.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-749/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-749/20, rješavajući zahtjev Sude Lavića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sude Lavića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sudo Lavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Suad Sultanić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine.
2. Apelant je u apelaciji zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se „odložilo izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj 65 0 K 508851 18 K2 od 31. januara 2019. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“, povodom kojeg zahtjeva je Ustavni sud donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 749/20 od 11. marta 2020. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbijen, kao neosnovan. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS), odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
3. Nakon toga, apelant je (putem Suada Sultanića, advokata iz Sarajeva), 15. aprila 2020. godine, Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „prekida izvršenje kazne zatvora [...], koju apelant izdržava u Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica) od 20. marta 2020 godine, do konačne odluke Ustavnog suda u predmetu“.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je primjenom čl. 41., 42., 43. i 49 KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 10. juna do 23. decembra 2015. godine. Na osnovu člana 76. KZ FBiH apelantu je izrečena, u presudi detaljno opisana, sigurnosna mjera.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branitelja i tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Sarajevo i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine.
6. Ustavni sud konstatuje da je apelant u prilogu ponovljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere dostavio dokumentaciju iz koje proizilazi da je od Općinskog suda tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora, da je Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 508851 20 Iks od 18. februara 2020. godine kojim je taj zahtjev odbio te koje je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 K 508851 20 Iksž od 11. marta 2020. godine, potvrdio. Također, apelant je dostavio i medicinsku dokumentaciju kojom potkrepljuje svoje navode o neophodnosti usvajanja privremene mjere.
7. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi:
-Općinski sud je 16. januara 2020. godine donio Uputni akt broj 65 0 K 508851 20 Iks kojim se apelant upućuje na izdržavanje kazne zatvora počev od 17. februara 2020. godine. -Apelant je 11. februara 2020. godine Općinskom sudu podnio molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca u kojoj je istakao da je, u međuvremenu, obolio od teže akutne bolesti. U prilogu molbe je dostavio medicinsku dokumentaciju: nalaze i mišljenja ljekara specijaliste od 21. januara 2020. godine, uputnicu u bolnicu od 24. januara 2020. godine, ambulanti pregled Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo od 27. januara 2020. godine, nalaze i mišljenje ljekara specijaliste JU Dom Zdravlja Kantona Sarajevo od 10. februara 2020. godine.
-odlučujući o apelantovoj molbi, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 508851 20 Iks od 18. februara 2020. godine kojim je molbu odbio. Općinski sud je naveo da je 12. februara 2020. godine, izdao naredbu stalnom sudskom vještaku medicinske struke, podoblast neuropsihijatarija, da izvrši uvid u medicinsku dokumentaciju koju je apelant dostavio, po potrebi izvrši pregled apelanta i da nalaz i mišljenje mišljenje da li se kod apelanta radi o težoj akutnoj bolesti, te da li se može uputiti na izdržavanje kazne zatvora, a imajući u vidu činjenicu da je čl. 45. i 46. ZIKS-a osuđenim osobama u ustanovama za izdržavanje kazne zatvora regulisana zdravstvena zaštita, a koja po potrebi predviđa i mogućnost bolničkog liječenja. U nalazu i mišljenju koje je vještak dostavio Općinskom sudu 17. marta 2020. godine konstatovano je da apelant ne boluje od neke akutne duševne bolesti psihotičkog karaktera ili teške forme depresije sa ozbiljnim suicidalnim namjerama ili pokušajima, ovisnosti o alkoholu ili psihoaktivnim supstancama, što bi bilo indikacija za hospitalni tretman u psihijatrijskoj ustanovi, te vještak konstatuje da se apelant može uputiti na izdržavanje zatvorske kazne, uz preporuku da nastavi obavljati kontrolne preglede kod nadležnog zatvorskog psihijatra, radi propisivanja lijekova i suportivnog tretmana. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizilazi da se kod apelanta ne radi o teškoj akutnoj bolesti zbog kojih bi u konkretnom slučaju bilo odloženo izvršenje kazne zatvora u skladu sa članom 27. stav. 1. tačka 1. ZIKS-a, te je zahtjev odbio.
-Punomoćnik apelanta je potom 11. marta 2020. godine obavijestio Kantonalni sud, a u vezi sa žalbom u predmetu broj 65 0 K 508851 20 Iks, da je apelant od 7. marta 2020. godine hospitaliziran na UKC Koševo - urgentna psihijatrija.
-Općinski sud je aktom broj 65 0 K 508851 20 Iks od 17. marta 2020. godine apelantu dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 508851 20 Iksž od 11. marta 2020. godine, i uputni akt da se odmah po prijemu javi na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica. -Iz Otpusnog pisma KCUS od 18. marta 2020. godine proizilazi da je apelant bio hospitalizovan na Klinici psihijatrije u periodu od 6. do 17. marta 2020. godine kada je otpušten uz preporuku uzimanja redove terapije i kontrole nadležnog psihijatra. -iz Uvjerenja KZP Zenica broj 01-09-48/20 od 24. marta 2020. godine proizilazi da se apelant 20. marta 2020. godine javio na izdržavanje kazne zatvora.
8. Apelant navodi da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. st. 1. i 2. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Ističe da je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su sudovi svoje odluke zasnovali na dokazima na kojima se odluka nije mogla zasnovati; jer je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza radi čega se očigledno dovodi u pitanje i utvrđeno činjenično stanje; jer su sudovi kod donošenja odluka bili opterećeni predrasudama pod uticajem vanjskih informacija i što, u sumnji da li postoje činjenice u pogledu utvrđenja da li postoji bilo koja činjenica koja čini obilježja djela koja se apelantu stavlja na teret, nisu tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta; da sudovi nisu dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka radi čega je apelantu povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao odgovore na žalbu te da nije ocijenio rad prvostepenog suda, nego se bavio „ukorima svjedocima“ na koji način je ponovno povrijedio apelantovo pravo na žalbu. Smatra da je Kantonalni sud svojim obrazloženjem „osim pristrasnosti i arbitrarnosti pokazao da uopće ne razumije svrhu žalbenog postupka niti svoje obaveze“. Ukazuje da nije dovoljno što se prvostepeni sud kod dosljednih kazivanja svjedoka nije bavio time da utvrdi da li svjedoci govore istinu ili ne, nego je izmišljao obrazloženja zbog čega ne prihvata kazivanja tih svjedoka, zaboravljajući da nije utvrdio da ti svjedoci ne govore istinu, nego se sada i Kantonalni sud upustio u isto, ali sada u žalbenom postupku, potpuno zanemarujući svoje zakonske obaveze. Kod utvrđenja „očigledno da su mldb. svjedoci bili zbunjeni jer nisu bili sigurni u vezi kojeg izleta su trebali dati iskaz“, zadatak Kantonalnog suda je bio da utvrdi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu kazivanja svjedoka i uz to utvrđenje predmet vrati na ponovno suđenje, kako je to žalba i zahtijevala. Slijedom toga, apelant smatra da su redovni sudovi postupali „arbitrarno, pristrano, van fer i pravičnog postupka s povredom prava okrivljenog i u pogledu ocjene dokaza i u pogledu obrazlaganja i u pogledu prava na žalbu“.
9. U ponovljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je opisao činjenice navedene po tačkom 7. ove odluke. Istakao je da je molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora podnio jer je obolio od psihijatrijskog poremećaja uzrokovanog dugotrajnim sudskim postupkom u kome je nepravedno oglašen krivim i osuđen. Naglašava da je bio u bolnici u periodu od 6. - 17. marta 2020. godine kada mu je tokom liječenja potvrđena dijagnosticirana „prolongirana depresivana reakcija u sklopu poremećaja prilagođavanja na stres“ uz preporuku kod otpusta da redovno uzima terapiju i ima kontrolu nadležnog psihijatra. Međutim u postupku koji je po molbi apelanta proveo Općinski sud provedeno je medicinsko vještačenje po sudskom vještaku neuropsihijatru, koji je na temelju navedene i sudu dostavljene medicinske dokumentacije, dao svoj nalaz i mišljenje 17. februara 2020 godine, koji nije dostavljen apelantu, a na temelju kojeg je sud zaključio da se kod apelanta ne radi o teškoj akutnoj bolesti, ne navodeći o kojoj se bolesti vještak u nalazu izjašnjavao pod šifrom F 32 ili F 43.2, što dovodi u sumnju objektivnost vještaka kod izrade nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je u žalbenom postupku, odbio kao neosnovane žalbene razloge, te prihvatio razloge odbijanja molbe za odgodu izdržavanja kazne zatvora. Smatra da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije cijenio apelantovu dijagnozu F. 43.2, a koja po međunarodnoj klasifikaciji bolesti glasi; „F43.2 Poremećaji prilagodbe. To je stanje osobnog distresa i emocionalnog poremećaja koji ometa socijalno funkcioniranje i učinak, a pojavljuje se u razdoblju adaptacije na znatnu promjenu života ili stresni događaj u životu.“ , koja je po apelantovom stavu teža akutna bolest. Apelant navodi da je 20. marta 2020. godine stupio na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica, u kojem mu „nije omogućeno dalje liječenje i medicinski tretman iako je kod prijema u KPZ Zenica, naglasio da boluje od poremećaja prilagodbe dijagnosticirane kao F.43.2“, radi čega traži da Ustavni sud, u skladu sa članom 64. Pravila Ustavnog suda, „u interesu zaštite zdravlja i obezbjeđenja liječenja apelanta“, donese predloženu privremenu mjeru.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
12. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se naložio prekid izdržanja kazne zatvora, temelji na svom lošem zdravstvenom stanju te smatra da je neophodno postupanje Ustavnog suda radi donošenja tražene mjere radi „interesa zaštite njegovog zdravlja i obezbjeđenja liječenja“. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu okolnost da je prethodno redovni sud podrobno razmotrio apelantov zahtjev za odgodu izvršenja kazne zatvora u skladu sa članom 27. stav. 1. tačka 1. ZIKS te zaključio da je isti neosnovan. Ustavni sud ukazuje da je članom 27. stav 1. tačka 1) ZIKS-a propisano da će se osuđenoj osobi odložiti izvršenje kazne zatvora: 1) ako je oboljela od teže akutne bolesti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj molbi, izdao odgovorajuću naredbu vještaku neuropsihijatru radi sačinjavanja nalaza i mišljenja o apelantovoj bolesti, te da je vještak u svom nalazu i mišljenju od 17. februara 2020. godine konstatovao da apelant ne boluje od neke akutne duševne bolesti psihotičkog karaktera ili teške forme depresije sa ozbiljnim suicidalnim namjerama ili pokušajima, ovisnosti o alkoholu ili psihoaktivnim supstancama, što bi bilo indikacija za hospitalni tretman u psihijatrijskoj ustanovi, te je konstatovao da se apelant može uputiti na izdržavanje zatvorske kazne, uz preporuku da nastavi obavljati kontrolne preglede kod nadležnog zatvorskog psihijatra, radi propisivanja lijekova i suportivnog tretmana. Dakle, Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka da se kod apelanta ne radi o teškoj akutnoj bolesti zbog kojih bi u konkretnom slučaju bilo odloženo izvršenje kazne zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja odluke imao u vidu činjenicu da je čl. 45. i 46. ZIKS-a osuđenim osobama u ustanovama za izdržavanje kazne zatvora regulisana zdravstvena zaštita, a koja po potrebi predviđa i mogućnost bolničkog liječenja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 45 ZIKS-a propisano da se „osuđenim osobama osigurava se ljekarska pomoć i bolničko liječenje. Troškove liječenja snosi ustanova, osim ako se utvrdi da se osuđeni namjerno ozlijedio“ a članom 46. je propisano „Svaka ustanova treba da ima svoga ljekara i po mogućnosti organizovanu zdravstvenu zaštitu. O smještaju osuđenog u bolnicu ustanove ili u ambulantnu sobu iste ustanove odlučuje ljekar. U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u ustanovi, oboljela osuđena osoba upućuje se u ustanovu u kojoj postoji mogućnost liječenja, a u slučaju hitnosti ili kad postoji opasnost zbog dužeg prevoza u tu ustanovu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljela osuđena osoba uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove. Vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.“ Također, Ustavni sud ukazuje i na član 49. ZIKS-a kojim je propisano da „Osuđena osoba koja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, uputit će se u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.“ Ustavni sud smatra da citirane odredbe ZIKS-a garantuju da će osuđene osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, što je i apelant u konkretnom slučaju, imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o neadekvatnom zdravstvenom tretmanu u KPZ Zenica nije ničim potkrijepio.
13. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge koji bi bili dovoljni da se u datim okolnostima donese privremena mjera kojom bi se naložio prekid apelantovog izdržavanja kazne zatvora te da bi to bilo „u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević