Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-573/20 (MIN-TEC d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-573/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-573/20, rješavajući apelaciju MIN-TEC d.o.o. Tuzla, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MIN- TEC d.o.o. Tuzla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 767892 19 Pžp od 24. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 767892 19 Pr od 17. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MIN-TEC d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Suljić d.o.o. iz Tuzle, podnio je 13. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 767892 19 Pžp od 24. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 767892 19 Pr od 17. listopada 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz članka 211. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u BiH (što je dozvolio da u prometu na određenoj lokaciji sudjeluje njegovo motorno vozilo poslije isteka važenja potvrde o registraciji motornog vozila, a što je utvrđeno sustavom za prepoznavanje i akviziciju registarskih oznaka), te mu je izrečena novčana kazna u određenom iznosu i apelant je obvezan da plati troškove prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da činjenično stanje temelji na materijalnim dokazima uloženim od strane ovlaštenog organa (fotografiji vozila na mjestu prekršaja i na Pregledu zahtjeva za registraciju navedenog vozila). S tim u vezi, naveo je da je osnovana tvrdnja ovlaštenog organa da se zahtjev za produženje registracije podnosi prije isteka važenja registracije, jer je to izričito propisano člankom 15. stavak 1. Pravilnika o registraciji vozila, a iz izvedenog dokaza se javno vidi da je apelant podnio Zahtjev za registraciju na dan počinjenja prekršaja (evidentirala IDDEE-a, koja vodi elektronsku evidenciju o registrrianim vozilima u BiH). Nasuprot tome, prvostupanjski sud je naveo da se apelant neosnovano poziva jedino na Potvrdu o registraciji u kojoj se navodi do kada važi registracija, a ne navodi se kada je vozilo registrirano. Konačno naveo je da svjedok odbrane nije mogao osporiti navode ovlaštenog organa, jer se očigledno nije sjećao bitnih detalja već je samo nastojao pomoći apelantu da izbjegne odgovornost za učinjeni prekršaj.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka branitelj apelanta kao žalbene osnove naveo bitne povrede prekršajnog postupka i povrede materijalnog propisa o prekršajima, međutim, iz sadržaja proizilazi da prvostupanjsko rješenje pobija samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, naveo je da je u žalbi navedeno da u postupku nije dokazano da je apelant počinio prekršaj, te da iz potvrda o registraciji motornog vozila proizlazi da je apelantovo vozilo bilo registrirano. Dakle, apelant žalbom dovodi u pitanje zaključke prvostupanjskog suda, odnosno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda. Imajući u vidu da žalbeni osnovi propisani člankom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao se da u skladu s člankom 88. Zakona o prekršajima Federacije BiH nije ni upuštao u meritorno razmatranje žalbe.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević