Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3347/18 (I. M. i A. M.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očekivana imovina
  • Legitimno očekivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3347/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3347/18, rješavajući apelaciju Ivice Miljanovića i Ane Marić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Miljanovića i Ane Marić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197898 17 Rev od 20. marta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Miljanović i Ana Marić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantkinja ili apelanti) iz Slavonskog Broda i Vodica, Republika Hrvatska, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dragan Stupar i Aleksandar Čorni“ iz Banje Luke, podnijeli su 14. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 197898 17 Rev od 20. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka, Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka i M. P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i tuženi), zatraženo je 4. decembra 2019. godine i 31. marta 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 11. decembra 2019. godine do 3. januara 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 197898 14 P od 30. decembra 2016. godine odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni jedini zakoniti nosioci prava susvojine sa po ½ dijela na trosobnom stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti uknjiže kao suvlasnici. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su ništavi rješenje o dodjeli spornog stana na korišćenje trećetuženom od 27. decembra 1993. godine, ugovor o korišćenju predmetnog stana od 11. januara 1994. godine zaključen između drugotuženog i trećetuženog, te ugovor o otkupu stana od 30. septembra 2003. godine zaključen između prvotuženog i trećetuženog, da su tuženi dužni priznati i trpjeti brisanje upisa trećetuženog s pravom svojine u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama, te da se trećetuženi obaveže da apelantima sporni stan preda u posjed. Istom presudom apelanti su obavezani da trećetuženom naknade troškove postupka kao u izreci presude.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su od oca apelanata A. M. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) rješenjem Opštine Laktaši od 5. maja 1978. godine eksproprisane određene nepokretnosti za potrebe izgradnje auto-puta, te da mu je na osnovu eksproprisane stambene zgrade u kojoj je prednik apelanata do tada živio, rješenjem Preduzeća za izgradnju Banja Luka od 16. marta 1979. godine, dat na trajno korišćenje sporni stan. Iz rješenja Opštinskog suda u Banjoj Luci od 5. jula 1983. godine proizlazi da je predniku apelanata za eksproprisane građevinske objekte određena naknada u ukupnom iznosu od 5.156.433,25 dinara, da se naknada umanjuje za iznos od 196.733,25 dinara na ime dodjele stana, te da je nakon umanjenja naknada za eksproprisane građevinske objekte iznosila 4.959.700,00 dinara. Prednik apelanata je sa SIZ-om za magistralne puteve BiH Sarajevo zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana 22. februara 1980. godine i na osnovu tog ugovora uselio u predmetni stan, gdje je živio sve do svoje smrti 1982. godine, kada je u stanu ostala njegova supruga, majka apelanata. Majka apelanata je napustila sporni stan usljed okolnosti nastalih kao posljedica izbijanja rata tokom 1993. godine, a preminula je 1995. godine. Apelant je tokom 1999. godine podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica radi vraćanja predmetnog stana, ali u tome nije uspio s obzirom na to da je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 28. februara 2002. godine obustavljen postupak vraćanja spornog stana jer apelant u ostavljenom roku nije dostavio dokaz da je pokrenuo postupak prenosa stanarskog prava na spornom stanu. U međuvremenu je na osnovu rješenja Republičkog fonda za puteve Banja Luka od 11. januara 1994. godine sporni stan dodijeljen trećetuženom koji je potom s drugotuženim zaključio ugovor o korišćenju stana 11. januara 1994. godine i uselio u sporni stan. Taj ugovor o korišćenju stana je obnovljen 22. novembra 2001. godine, nakon čega je trećetuženi s prvotuženim zaključio ugovor o otkupu spornog stana od 30. septembra 2003. godine na osnovu kojeg se upisao u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela na spornom stanu.

7. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je prednik apelanata za eksproprisane nepokretnosti primio naknadu u novcu i da je pravni prednik apelanata sporni stan dobio na korišćenje kao nosilac stanarskog prava, a ne kao suvlasnik stana, čime se nesporno dokazuje da je predmetni stan i u vrijeme kada ga je prednik apelanata napustio, a i u vrijeme kada ga je trećetuženi otkupio bio stan koji je u cijelosti u društvenoj svojini. Takođe, u vrijeme eksproprijacije nepokretnosti nije postojala mogućnost po tada važećem Zakonu o eksproprijaciji da se kao naknada za eksproprisane nepokretnosti dodijeli stan u svojinu upravo zbog toga što je u to vrijeme vladao pravni dualitet nepokretnosti po kome su sve nepokretnosti, odnosno stanovi bili u državnoj, odnosno društvenoj svojini, a na takvim stanovima korisnici stana sticali su pravo trajnog korišćenja (tzv. stanarsko pravo). Prema Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), stanarsko pravo nije bilo u prometu, a u slučaju smrti stanarsko pravo su nasljeđivali potomci ostavioca koji su s njim bili u zajedničkom domaćinstvu, a prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) osnov za otkup takvih stanova bio je ugovor o korišćenju stana ili ugovor o zakupu stana. S obzirom na to da apelanti nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva prednika apelanata u trenutku njegove smrti, to oni nisu mogli ni dokazati da im pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu. Takođe, apelanti u konkretnom postupku nisu predočili dokaz da su prije nego što su napustili stan tokom 1992–1993. godine izvršili prenos stanarskog prava s njihovog pravnog prednika na sebe da bi imali iustus titulus i aktivnu legitimaciju za potraživanje spornog stana u ovoj parnici. Osim toga, nije sporno da je apelant kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica vodio postupak za povrat stana, koji je pravosnažno okončan zaključkom od 28. februara 2002. godine, kojim je postupak obustavljen zato što apelant nije pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 9. oktobra 2001. godine, niti je izjavljivao žalbu na zaključak tog organa od 28. februara 2002. godine, tako da su navedeni upravni akti postali pravosnažni. S druge strane, predmetni stan je rješenjem Republičkog fonda za puteve dodijeljen na korišćenje trećetuženom, koji je zaključio ugovor o korišćenju stana s nadležnim organom, a zatim i ugovor o otkupu ovog stana i sve u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, pa se kao vlasnik predmetnog stana upisao u list uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i nalazi se u njegovom posjedu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i zahtjev apelanata da se utvrdi da su ništavi: rješenje o dodjeli predmetnog stana trećetuženom, ugovor o korišćenju predmetnog stana koji je trećetuženi zaključio s drugotuženim i ugovor o otkupu predmetnog stana koji je trećetuženi zaključio s prvotuženim. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata za vraćanje spornog stana.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 197898 17 Gž od 23. avgusta 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da apelanti tokom postupka izvedenim dokazima nisu dokazali da su živjeli u zajednici domaćinstva sa svojim prednikom u vrijeme njegove smrti i da im kao članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, na koji način bi ostvarili i pravo na otkup stana, pa je prvostepeni sud pravilno tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan. U takvoj situaciji na drugačiju odluku suda ne utiču ni navodi apelanata da je apelant sa svojom porodicom i majkom nastavio koristiti predmetni stan do 1992. godine kada su silom istjerani iz stana, da je taj stan dat na korišćenje predniku apelanata na osnovu odredaba Zakona o eksproprijaciji kao dio naknade za njegove eksproprisane nepokretnosti zbog čega je konkretan postupak specifičan u odnosu na postupke povrata stanova nosilaca stanarskog prava, te da je prednik apelanata 1980. godine postao vlasnik stana u smislu Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Naime, pravo svojine na stanu u društvenoj svojini nije se moglo steći prije donošenja ZPDS (donijet 2000. godine, a stupio na snagu 2001. godine), tako da je na stanu prednik apelanata stekao samo svojstvo nosioca stanarskog prava, ali ne i pravo svojine, pa su nakon njegove smrti samo članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogli zahtijevati da im se utvrdi pravo trajnog korišćenja na predmetnom stanu, što bi poslužilo kao osnov za otkup stana. Međutim, kako apelanti nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva svog prednika, a trećetuženi je u zakonito provedenom postupku otkupio predmetni stan, upisao se u odgovarajuće evidencije kao vlasnik i nalazi se u faktičkom posjedu ovog stana, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo (ZSO i Zakon o stvarnim pravima) kada je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu i dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Okružni sud je naveo da su ti navodi neosnovani zbog toga što apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da predmetni stan predstavlja njihovu imovinu, pa nije ni moglo doći do povrede navedenih prava na štetu apelanata.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 197898 17 Rev od 20. marta 2018. godine odbijena je revizija apelanata.

11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da kod nespornih činjenica da je predniku apelanata predmetni stan dat na trajno korišćenje rješenjem od 16. marta 1979. godine, da je na osnovu tog rješenja prednik apelanata zaključio ugovor o korišćenju tog stana 22. februara 1980. godine, te da je potom uselio u navedeni stan, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je prednik apelanata na taj način postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredaba člana 11 ZSO. Dalje, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je predniku apelanata sporni stan dodijeljen na korišćenje jer mu je eksproprisana stambena zgrada u kojoj je do tada živio ne ukazuje na drugačiji zaključak. Naime, ta okolnost je uzeta u obzir prilikom određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, u smislu odredaba člana 30 stav 5 i člana 50 Zakona o eksproprijaciji, zbog čega je rješenjem Opštinskog suda u Banjoj Luci od 5. jula 1983. godine predniku apelanata umanjena naknada za eksproprisane nepokretnosti. Prema tome, kada je prednik apelanata na spornom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava apelanti svoja prava na navedenom stanu mogu ostvarivati samo kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva, a ne kao nasljednici nosioci prava svojine. Stoga se zahtjev apelanata da se utvrdi da su jedini zakoniti nosioci prava susvojine na predmetnom stanu po osnovu naknade za eksproprisane nepokretnosti njihovog pravnog prednika ukazuje neosnovanim. Vrhovni sud je dalje naveo da u svemu prihvata razloge nižestepenih sudova, iz kojih proizlazi da apelanti nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika, zbog čega nisu mogli izvršiti ni prenos stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredaba čl. 21 i 22 ZSO. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti ne mogu s uspjehom isticati zahtjev za sticanje prava susvojine na predmetnom stanu ni po osnovu prava na otkup predmetnog stana, u smislu ZPDS. Nadalje, s obzirom na to da su prednik apelanta i njegova supruga kao nosioci stanarskog prava prestali koristiti predmetni stan nakon smrti, nije bilo nikakve smetnje da se stan dodijeli trećetuženom, koji je useljenjem i na osnovu ugovora o korišćenju stana postao nosilac stanarskog prava i stekao pravo na otkup tog stana u smislu odredaba člana 9 ZPDS. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da se u reviziji neosnovano ističe da je sporni stan bio svojina prednika apelanata jer im je dodijeljen na korišćenje po osnovu naknade za eksproprisane nepokretnosti, da su apelanti bili članovi porodičnog domaćinstva svojih pravnih prednika, koji su bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu sve dok iz njega nisu istjerani 1992. godine, pa da iz tog razloga predmetni stan nije mogao da bude dodijeljen na korišćenje trećetuženom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelanti tvrde da redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primjenjuju i zanemaruju odredbe ZSO, Zakona o susvojini na stanu, ZPDS i Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. Nadalje, apelanti ističu da je sporni stan dat kao kompenzacija za nepokretnosti u privatnoj svojini prednika apelanata, a koje nepokretnosti su eksproprisane, te da sporni stan nije poklonjen niti dodijeljen na osnovu bodovanja radnika prema ZSO, već da je dat kao kompenzacija za svojinu, a da je stanarsko pravo jedino bilo moguće kao forma s obzirom na to da tadašnji sistem ZSO nije poznavao privatnu svojinu na društvenim stanovima. Apelanti smatraju da je njihov prednik 1980. godine postao vlasnik stana u smislu Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pa da predmetni stan predstavlja imovinu i dom apelanata koji im je nezakonito uskraćen.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da se u navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, pa samim time nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.

14. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

17. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – OUS i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 3/09 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Vlasničke tužbe Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

18. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRBiH“ br. 19/77, 18/86, 9/87 – ispravka, 12/87 – prečišćeni tekst i 38/89). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRBiH“ broj 19/77) kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. st. (5) i (6) Ako se ekspropriše stambena zgrada ili stan kao poseban dio zgrade, korisniku eksproprijacije ne mogu se predati u posjed eksproprisane nepokretnosti prije nego što korisnik eksproprijacije nosiocima stanarskog parava ne obezbijedi korišćenje drugog odgovarajućeg stana, ukoliko se stranke nisu drukčije sporazumjele.

Utvrđivanje da li je stan odgovarajući vrši nadležni opštinski organ uprave.

Član 50.

Pri određivanju naknade za eksproprisanu stambenu zgradu kao i poseban dio zgrade, uzeće se u obzir i okolnost da li je korisnik eksproprijacije bivšem vlasniku obezbijedio korišćenje drugog odgovarajućeg stana.

19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.

II – STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

20. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) u relevantnom dijelu glasi:

1. Pravo na otkup stana Član 10.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197898 17 Rev od 20. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda punomoćniku apelanata dostavljena 24. aprila 2018. godine, a da je apelacija podnesena 14. juna 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

aPravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja prava svojine i povrata spornog stana, dakle postupak se ticao utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo.

30. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o revizionim prigovorima apelanata, koje ponavljaju i u apelaciji, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je potvrdio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, da prednik apelanata na osnovu postupka eksproprijacije i određivanja naknade za izvršenu eksproprijaciju nije stekao pravo svojine na spornom stanu, već pravo korišćenja, odnosno stanarsko pravo. Ovo naročito jer iz sadržaja člana 30 st. 5 i 6 i člana 50 Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u trenutku eksproprijacije, proizlazi da je bila obaveza korisnika eksproprijacije u slučaju eksproprijacije stambene zgrade ili stana vlasniku, odnosno nosiocu stanarskog prava obezbijediti korišćenje (a ne i svojinu) drugog odgovarajućeg stana, te da se pri određivanju naknade uzimalo u obzir da li je korisnik obezbijedio korišćenje drugog stana. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da bi se davanje stana na korišćenje predniku apelanata moglo smatrati sticanjem prava svojine, a što zapravo potvrđuju i sami apelanti u apelaciji navodeći da je stanarsko pravo jedino bilo moguće kao forma s obzirom na tadašnji ZSO, odnosno da je umanjenjem naknade za eksproprijaciju prednik apelanata stekao pravo svojine na spornom stanu. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio da su apelanti svoja prava na navedenom stanu mogli ostvarivati samo kao članovi porodičnog domaćinstva prednika apelanata, a ne kao nasljednici nosioca prava svojine, za što je dao obrazloženje pozivajući se na jasne odredbe materijalnog prava (kako je prikazano u tački 11 ove odluke) a što je takođe učinjeno u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. Prema tome, imajući u vidu da su apelanti prava na spornom stanu mogli tražiti samo kao nasljednici nosioca stanarskog prava, odnosno članovi njegovog porodičnog domaćinstva, što su, kako proizlazi iz nespornih zaključaka redovnih sudova, propustili da učine u zakonom propisanom postupku, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud svojim tumačenjem odredaba Zakona o eksproprijaciji, ZSO i ZPDS zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja apelantove revizije, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelanti u datim okolnostima, u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji, ZSO i ZPDS na koje se Vrhovni sud pozvao, nisu imali imovinu, niti su mogli imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje i predaju u posjed spornog stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2296/17 od 11. juna 2017. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

c) Pravo na dom

35. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantuju član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31). Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta u kojem su apelanti podnijeli tužbeni zahtjev za utvrđenje i predaju u posjed nema ništa što ukazuje da sporni stan predstavlja njihov dom. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije bilo uplitanja u pravo apelanata na poštovanje doma, pa u skladu s tim niti povrede njihovog prava na dom. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je prihvatio kao pravilne zaključke prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za svoju odluku dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju su apelanti neosnovano ukazivali.

37. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti shodno relevantnim odredbama materijalnog prava koje su primijenjene u osporenoj odluci nisu stekli „imovinu“ niti su mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom.

38. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer iz sadržaja predmeta nema ništa što ukazuje da sporni stan predstavlja dom apelanata, odnosno jer nije bilo uplitanja u pravo apelanata na poštovanje doma, te, shodno tome, niti povrede njihovog prava na poštovanje doma.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3347/18 (I. M. i A. M.) | Sudska praksa | Aktio