Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4962/18 (B. M.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4962/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4962/18, rješavajući apelaciju Borke Modić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borke Modić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 023589 16 Rsž od 19. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Rs 023589 16 Rs od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borka Modić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Rs 023589 16 Rsž od 19. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Rs 023589 16 Rs od 20. septembra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 Rs 023589 16 Rs od 20. septembra 2016. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tužene Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena), odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje načelnika tužene od 27. novembra 2015. godine i rješenje Odbora za žalbe tužene od 31. decembra 2015. godine, te da se obaveže tužena da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je rješenjem načelnika tužene od 26. oktobra 2015. godine, u ponovnom postupku, apelantici utvrđen status neraspoređenog službenika u trajanju najduže tri mjeseca, počev od 1. septembra 2015. godine, zbog nemogućnosti rasporeda na poslove i radne zadatke, koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te da je rješenjem Odbora za žalbe tužene od 9. novembra 2015. godine odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja načelnika tužene od 26. oktobra 2015. godine.
4. Također, ukazano je da je rješenjem načelnika tužene od 27. novembra 2015. godine apelantica kao neraspoređeni službenik proglašena viškom, zbog ukidanja radnog mjesta (samostalni stručni saradnik za normativne akte i upravno rješavanje u Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu) na kojem je bila raspoređena i da je Odbor za žalbe tužene rješenjem od 31. decembra 2015. godine, žalbu apelantice protiv navedenog rješenja odbio.
5. Isto tako, navedeno je da je načelnik tužene u toku izrade Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Općinskoj upravi tužene (objavljen u „Službenom glasniku Općine Prnjavor“ broj 24/15 od 20. augusta 2015. godine; u daljnjem tekstu: Pravilnik) dopisom od 12. juna 2015. godine od Sindikalne organizacije općinskih organa uprave tužene zatražio mišljenje vezano za član Pravilnika koji definiše kriterije za višak zaposlenih u Općinskoj upravi tužene, kao i za Program zbrinjavanja viška službenika u Općinskoj upravi tužene (u daljnjem tekstu: Program) od 28. jula 2015. godine, te da je sindikalna organizacija dostavila mišljenje i dopunu mišljenja od 3. jula 2015. godine kojim se saglasila sa predloženim kriterijima za višak zaposlenih u Općinskoj upravi tužene i sa Programom. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je nakon pribavljenih mišljenja navedene sindikalne organizacije, načelnik tužene donio Program i Pravilnik, kao i da je načelnik tužene 19. novembra 2015. godine donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika, kojim je između ostalog izmijenjen član koji definiše kriterije, te je donio Odluku o dopuni Programa nakon pribavljenog mišljenja pomenute sindikalne organizacije. Također, ukazano je da Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika od 19. novembra 2015. godine ne predviđa radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za normativne akte i upravno rješavanje u Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu.
6. Na kraju, Osnovni sud je naveo da je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika od 19. novembra 2015. godine članom 6. predvidio da ne postoji radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za normativne akte i upravno rješavanje u Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu, pa se s toga ne može prihvatiti tvrdnja tužbe da nije ukinuto radno mjesto na kojem je apelantica radila, već da je samo promijenjen naziv tog radnog mjesta. Iz tih razloga, Osnovni sud je istakao da je odbio tužbeni zahtjev apelantice, jer su utužena rješenja po stavu tog suda donesena pravilnom primjenom čl. 43., 44. i 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, odnosno pravilnom primjenom Pravilnika i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika od 19. novembra 2015. godine.
7. Presudom Okružnog suda broj 78 0 Rs 023589 16 Rsž od 19. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 78 0 Rs 023589 16 Rs od 20. septembra 2016. godine. Istovremeno, osporenom presudom odbijen je i zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka za sastav žalbe određenom novčanom iznosu.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, budući da u postupku do donošenja pobijane presude nije razjašnjeno, a prema iskazu apelantice kao parnične stranke sa zapisnika o glavnoj raspravi od 24. augusta 2016. godine slijedilo bi da je njen radni odnos i definitivno prestao nakon donošenja osporenih rješenja o proglašenju viškom, taj sud je u sjednici vijeća održanoj 29. maja 2018. godine riješio da se o žalbi odluči na osnovu rasprave koja je provedena 19. juna 2018. godine, a radi pravilnog utvrđivanja svih bitnih činjenica. Shodno tome, Okružni sud je istakao da je na raspravi 19. juna 2018. godine, nespornom između parničnih stranaka utvrđena činjenica da je nakon donošenja pobijanih rješenja o proglašenju apelantice viškom službenika u Općinskoj upravi tužene, radni odnos apelantici prestao 6. aprila 2016. godine, na osnovu posebnih rješenja o prestanku radnog odnosa, kojima je utvrđen otkazni rok i otpremnina. Također, navedeno je da je nespornim na ovoj raspravi utvrđeno i da je predmetni postupak jedina parnica koja se vodi između njih, tako da apelantica nije podnosila posebnu tužbu protiv rješenja kojim je utvrđeno da joj kao višku službenika prestaje radni odnos kod tužene nakon isteka otkaznog roka, niti je u ovom postupku zahtjevom apelantice obuhvaćeno i samo rješenje o prestanku radnog odnosa.
9. Imajuću u vidu navedeno, ukazano je da se može konstatovati da su osporena rješenja donesena nakon stupanja na snagu Pravilnika u postupku raspoređivanja zaposlenih na radna mjestu prema tom općem aktu, a shodno članu 128. Zakona o lokalnoj samoupravi. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbe čl. 128., 128a. i 152. stav 7. Zakona o lokalnoj samoupravi i istakao da prvostepena rješenja načelnika općine donesena u postupku utvrđivanja viška službenika (rješenje o utvrđivanju da se službenik ne može rasporediti, rješenje o višku i rješenje o prestanku radnog odnosa), od kojih je predmet ove parnice samo rješenje o proglašenju viška, čine zasebna rješenja koja se temelje na različitoj pravnoj osnovi pa se svako od tih rješenja mora pobijati posebnim pravnim lijekom, a rok za podnošenje pravnog lijeka teče zasebno za svako rješenje, računajući od dostavljanja rješenja službeniku. Također, ukazano je da takvo mišljenje prihvata i Vrhovni sud Republike Srpske u presudi broj 76 0 Rs 019201 17 Rev od 21. marta 2018. godine.
10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelantica u predmetnom postupku tvrdila da radno mjesto na koje je bila raspoređena nije ukinuto Pravilnikom, nego je i dalje predviđeno Pravilnikom, da je osim ovog radnog mjesta ispunjavala uslove za rad na radnom mjestu samostalni stručni saradnik za pravne poslove iz oblasti boračko-invalidske zaštite, da su ta radna mjesta popunjena raspodjelom radnika iz drugih službi, čija su radna mjesta zaista ukinuta tako da ona nije mogla ostati bez rasporeda na radno mjesto. Isto tako, istaknuto je da je apelantica tvrdila, da se izmjena Pravilnika od 19. novembra 2015. godine nije mogla primijeniti jer je postupak utvrđivanja viška u njenom slučaju započet prije stupanja na snagu ovog akta, a da je i tom izmjenom njeno radno mjesto sa opisom poslova i radnih zadataka ostalo u sistematizaciji samo uz promjenu naziva radnog mjesta u šef Odsjeka boračko-invalidske zaštite.
11. Kako je na raspravi održanoj 19. juna 2018. godine nespornom utvrđena činjenica da apelantica nije podnosila tužbu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa sa 6. aprila 2016. godine i kako se takva tužba zbog proteka roka propisanog članom 152. Zakona o lokalnoj samoupravi više ne može podnijeti, Okružni sud je naveo da je nastupila pravosnažnost rješenja o prestanku radnog odnosa zbog čega se ni rješenje o proglašenju viška službenika ne može poništiti. Naime, pošto je zakonom izričito propisano da su rješenja o višku i rješenja o prestanku radnog odnosa samostalna rješenja koja se donose u postupku proglašenja zaposlenog viškom, navedeno je da se pobijaju posebnim žalbama pa prema tome i posebnim tužbama, te uslijed pravosnažnosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantica više ne može ostvariti zaštitu bilo kojeg prava iz radnog odnosa sa tuženom koji je prestao 6. aprila 2016. godine. Prema tome, istaknuto je da činjenice na koje ukazuje apelantica u žalbi, da se nakon stupanja na snagu Pravilnika mogla rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, te da je viškom službenika proglašena zbog svojih političkih opredjeljenja i pripadnosti određenoj političkoj partiji koja više nije bila u koaliciji sa nositeljima izvršne vlasti u Općini Prnjavor, nisu mogle biti od uticaja na ishod postupka, jer apelantica uopće nije pobijala posebna rješenja kojima je tužena utvrdila da joj prestaje radni odnos 6. aprila 2016. godine.
12. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno naveli da činjenica da apelantica nije podnosila tužbu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa sa 6. aprila 2016. godine i da se takva tužba zbog proteka roka propisanog članom 152. Zakona o lokalnoj samoupravi više ne može podnijeti, znači da je nastupila pravosnažnost rješenja o prestanku radnog odnosa zbog čega se ni rješenje o proglašenju viška službenika ne može poništiti. Također, apelantica navodi da radno mjesto na koje je bila raspoređena nije ukinuto Pravilnikom, nego je i dalje predviđeno Pravilnikom, da je osim ovog radnog mjesta ispunjavala uslove i za rad na radnom mjestu samostalni stručni saradnik za pravne poslove iz oblasti boračko-invalidske zaštite, da su ta radna mjesta popunjena raspodjelom radnika iz drugih službi, čija su radna mjesta zaista ukinuta tako da ona nije mogla ostati bez rasporeda na radno mjesto.
Relevantni propisi
13. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 128. st. 1., 2., 4. i 5.
Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1. ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik.
Ukoliko se službenik u roku od tri mjeseca ne rasporedi u skladu sa st. 1. i 2.
ovog člana, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim ga proglašava viškom, u skladu sa utvrđenim kriterijumima za proglašavanje viška neraspoređenih službenika i programom zbrinjavanja viška službenika u jedinici lokalne samouprave.
Načelnik, odnosno gradonačelnik donosi kriterijume i program iz stava 4. ovog člana nakon pribavljenog mišljenja sindikata koji zastupa interese zaposlenih u jedinici lokalne samouprave.
[…] Član 128a.
Službeniku koji rješenjem načelnika, odnosno gradonačelnika bude proglašen viškom, donosi se rješenje o prestanku radnog odnosa.
Rješenjem o prestanku radnog odnosa utvrđuju se prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Protiv rješenja iz člana 128. stav 4. Zakona i rješenja o prestanku radnog odnosa iz stava 1. ovog člana službenik može izjaviti žalbu Odboru za žalbe.
Član 152. stav (7) Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi kako apelantica nije podnosila posebnu tužbu protiv rješenja kojim je utvrđeno da joj kao višku službenika prestaje radni odnos kod tužene nakon isteka otkaznog roka, niti je u ovom postupku zahtjevom apelantice obuhvaćeno i samo rješenje o prestanku radnog odnosa, apelantica više ne može ostvariti zaštitu bilo kojeg prava iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević