Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6522/18 (N. K.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Vanredni pravni lijekovi
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Revizija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-6522/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6522/18, rješavajući apelaciju Naje Kulenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Naje Kulenović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005867 18 Uvp od 5. jula 2018. godine.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005867 18 Uvp od 5. jula 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantici Naji Kulenović u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Naji Kulenović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Naja Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 13. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005867 18 Uvp od 5. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 005867 11 U od 13. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) i Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) zatraženo je 21. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod PIO su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. februara do 5. marta 2020. godine.
4. Kantonalna administrativna služba nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 22. januara 2010. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
7. Kantonalna administrativna služba je 12. oktobra 2010. godine donijela privremeno rješenje kojim je apelantici priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu.
8. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1038671070 od 7. februara 2011. godine apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu.
9. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj FZ 3/2-1038671070 od 6. juna 2011. godine odbijena je apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja.
10. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja, koji je Presudom broj 01 0 U 005867 11 U od 13. novembra 2017. godine odbio apelanticinu tužbu.
11. Apelantica je, zatim, podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 01 0 U 005867 18 Uvp od 5. jula 2018. godine apelanticin zahtjev odbacio.
12. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) „ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke)“. Stoga se, kako je zaključio Vrhovni sud, u smislu člana 55. ZUS-a shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 301.b stav 1. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je advokat, a da izuzetno od stava 1. tog člana stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za stranku reviziju može podnijeti opunomoćenik koji je, prema odredbama ZPP ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku i koji ima položen pravosudni ispit (stav 2. člana 301b. ZPP). Zbog toga je Vrhovni sud pozvao apelanticu da u ostavljenom roku dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu uz napomenu da će, u suprotnom, zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštenog lica, prema odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je apelantica podneskom od 29. marta 2018. godine obavijestila Vrhovni sud da nije u mogućnosti da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, pa kako apelantica ni do donošenja ove odluke nije dostavila traženi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, Vrhovni sud je odbacio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje kao izjavljen od neovlaštenog lica. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo na nepristrasan i nezavisan sud, pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na raspravljanje, te sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
14. Apelantica je detaljno navela tok upravnog postupka, upravnog spora i postupka po zahtjevu za vanredno preispitivanje. Povredu navedenih prava apelantica vidi u postupanju upravnih organa prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava, te, s tim u vezi, apelantica navodi da su organi uprave donijeli rješenje o prijevremenoj starosnoj penziji a za šta nije podnijela zahtjev. Apelantica ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljnoj primijenili odredbi ZPP. S tim u vezi, apelantica navodi da je Vrhovni sud kao razlog za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je advokat, ili izuzetno samo ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelanticin zahtjev. Apelantica, također, navodi da Kantonalni sud nije efikasno kontrolirao ovaj postupak, niti je primijenio pravila ZPP, te da je ovakvim postupanjem ovaj predmet bespotrebno vođen punih sedam godina. Pri tome navodi da je riječ o vrlo jednostavnom postupku s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te da smatra da ničim nije doprinijela odugovlačenju postupka. Smatra da joj je ovakvim ponašanjem, prije svega Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku budući da se predmet bespotrebno produžavao i rastezao. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 1.050,00 KM.
Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da nakon donošenja Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine proizlazi da je odgovor na apelaciju bespredmetan.
16. Kantonalni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom, jer odlukom ovog suda nije došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je ovaj sud u svim odlučnim navodima iznesenim u tužbi dao valjane i argumentirane razloge koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da se apelacija odbije, jer postupanjem ovog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Federalni zavod PIO je naveo da ostaje kod rješenja u cijelosti, te je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Revizija Član 237. stav (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 U 005867 18 Uvp od 5. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 17. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Dakle, apelantica tvrdi da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica navodi da je došlo do kršenja slobode misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi sa apelanticinim pravom na starosnu penziju, što ulazi u opseg zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka - zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
26. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba ).
27. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
30. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
U odnosu na osporene odluke
31. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je lično izjavila protiv presude Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštenog lica. S tim u vezi, apelantica navodi, a što uočava i Ustavni sud, da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelanticin zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom -zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 5055/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba .) u kojoj je identične apelantove navode razmotrio sa aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Potom je Ustavni sud ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tač. 32-33).
34. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi sa općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno strožiji. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta za shodnu primjenu ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“
35. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelanticinog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantici proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Ustavni sud primjećuje da je 22. januara 2010. godine apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te da je predmetni postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 5. jula 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam i po godina, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
38. Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenijem predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu predmet spora, predmetni postupak veoma značajan za apelanticu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred upravnim organima trajao jednu godinu i oko pet mjeseci. Naime, Kantonalna služba je nakon jedne godine donijela prvostepeno rješenje, dok je žalbeni postupak pred drugostepenim organom trajao četiri mjeseca. Potom, Ustavni sud uočava da je apelantica podnijela tužbu o kojoj je Kantonalni sud odlučio nakon šest godina i pet mjeseci, što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka. Pri tome Ustavni sud posebno primjećuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na navode o dužini trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao oko osam mjeseci.
39. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak, koji je značajan za apelanticu, koji nije složen, trajao oko osam i po godina, pri čemu je dužini trajanja doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao šest godina i pet mjeseci, a koji nije dao nikakve razloge za dužinu trajanja postupka.
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantici treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
43. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
44. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno ostalih prava na koja se apelantica pozvala. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.
46. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao oko osam i po godina, pri čemu je dužini trajanja doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao šest godina i pet mjeseci, a koji nije dao nikakve razloge za dužinu trajanja postupka.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević