Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-16/20 (Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo za Kantonalni odbor Unsko-sanskog kantona)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Pravo na štrajk
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-16/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-16/20, rješavajući apelaciju Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo za Kantonalni odbor Unsko-sanskog kantona, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo za Kantonalni odbor Unsko-sanskog kantona protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 101234 19 Mož od 8. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo za Kantonalni odbor Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Sabina Berberović odvjetnica iz Cazina, podnio je 31. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 101234 19 Mož od 8. studenog 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, na prijedlog Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: predlagač osiguranja), određena je mjera osiguranja te je nalaženo apelantu (kao protivniku osiguranja) da omogući nesmetano obavljanje obrazovnog i odgojnog procesa u javnim ustanovama osnovnog obrazovanja na području Unsko-sanskog kantona.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je za vrijeme štrajka, uz pravo na obrazovanje, djeci uskraćeno pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i razonodu, propisano člankom 31. Konvencije o pravima djeteta. Prvostupanjski sud je ukazao da je članom 5. Konvencije o pravima djeteta propisano da radi osiguranja odgovarajućeg usmjeravanja i vođenja djeteta u korištenju prava priznatih ovom Konvencijom, a u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta, države stranke poštivat će odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete, ili, ako je potrebno, članova proširene obitelji ili zajednice kako to nalažu mjesni običaji. S tim u vezi, ukazao je da se prema redovnom toku nastave, upravo slobodno vrijeme, odmor i slobodne djelatnosti, planiraju se za vrijeme zimskih i ljetnih raspusta. Iako je apelant naveo da za održavanjem štrajka učenicima neće biti uskraćeno pravo na odmor iz razloga što djeca za vrijeme štrajka ne pohađaju nastavu, pa je u pitanju samo vremenski period u kojem će djeca zbog održavanja štrajka biti na odmoru, prvostupanjski sud je istakao da se obustavljanje obrazovno-odgojnog procesa i onemogućavanje djeci da pohađaju nastavu koju bi prema redovnom toku trebali pohađati, ne može smatrati odmorom. Pri tome je naveo da štrajkom apelant zadire i u prava roditelja da u vrijeme zimskih i ljetnih raspusta planiraju godišnji odmor i slobodne aktivnosti sa djecom, jer je neizvjesno kada i koliko će se nadoknađivati izgubljena nastava čime su djeca sa područja Unsko-sanskog kantona dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na djecu u ostatku naše zemlje koja redovno pohađaju nastavu i planiraju odmor. Također, prvostupanjski sud je naveo da će nadoknada nastave u zimskom periodu (nabavka ogrjeva i drugih energenata za zagrijavanje javnih ustanova) predstavljati dodatno financijsko opterećenje budžeta i štetu za predlagača osiguranja, a to se može izbjeći i otkloniti određivanjem mjere osiguranja.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao valjane činjenično pravne razloge, a na zakonitost rješenja nije od utjecaja činjenica što u rješenju nije naveden rok za izvršenje činidbe. Dalje je naveo da je pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je predlagač osiguranja u smislu člana 269. st. 1. ZPP-a učinio vjerojatnim postojanje prava i postojanje opasnosti da bi neodređivanje mjere osiguranja moglo štetno utjecati na prava predlagača osiguranja o čemu je prvostupanjski dao pravilno obrazloženje. Konačno, naveo je da je sam apelant u žalbi na strani tri pasus 3 naveo „da je postojala mogućnost da se iznađe rješenje, govori upravo činjenica da su se u međuvremenu usuglasili stavovi parničnih stranaka i to u onom obimu kojeg je apelant i postavio u svojim zahtjevima.“ Iz čega proističe da je prestao interes apelanta za nastavkom štrajka obzirom da su u međuvremenu usuglašeni stavovi parničnih stranaka i to u onom opsegu kojeg je apelant i postavio u svojim zahtjevima.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na slobodu okupljanja i udruživanja iz članka 11. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević