Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3831/18 (D. Đ.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Restitucija imovine
- Nacionalizacija
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Legitimno očekivanje
- Vlasničko-pravni odnosi
- Opća zabrana diskriminacije
- Nekretnina
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3831/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3831/18, rješavajući apelaciju Duška Đerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Đerića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021246 17 U od 20. aprila 2018. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/475-19/17 od 20. jula 2017. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor broj 21.36/475-39/12 od 27. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021246 17 U od 20. aprila 2018. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.05/475-19/17 od 20. jula 2017. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.36/475-39/12 od 27. decembra 2016. godine. Apelant je 28. februara 2019. godine podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud zabrani „prijenos, otuđivanje, zamjenjivanje, kao i drugi oblik raspolaganja, ustanovljenje tereta i davanje u dugoročni zakup, te rušenje (prema regulacionom planu na tom mjestu je predviđena višespratna zgrada) kina 'Slavica' u Prnjavoru do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3831/18 od 12. marta 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Uprave i Područne jedinice zatraženo je 6. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud, Uprava i Područna jedinica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 27. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/475-39/12 od 27. decembra 2016. godine pravo upravljanja NOO Prnjavor na nekretninama koje su preciznije označene katastarskim i zemljišno-knjižnim oznakama zv. „Raskršće“ (kino), kuća, zgrada površine 249 kvadratnih metara kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela, organ upravljanja NOO Prnjavor (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) pretvara se u pravo vlasništva. Istim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja na predmetnim nekretninama izvršiti uknjižba prava vlasništva u korist Općine Prnjavor sa 1/1 dijela.
7. Rješenjem Uprave broj 21.05/475-19/17 od 20. jula 2017. godine odbijena je žalba koju je podnio apelant protiv rješenja Područne jedinice od 27. decembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, navedeno da je odredbom člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na sredstvima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, pretvara se u pravo vlasništva njegovog dotadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika ako te stvari mogu biti predmet vlasništva. Dalje je istaknuto da iz dokaza koji su izvedeni i utvrđenih činjenica jasno proizlazi da su predmetne nekretnine upisane kao državno vlasništvo čiji je organ upravljanja NOO Prnjavor i čiji je pravni sljednik Općina Prnjavor. Činjenica je da predmetne nekretnine nisu postale vlasništvo drugog lica, te se stoga, kako je navedeno, „iz duha odredbe“ koja regulira predmetnu stvar može zaključiti da su se ispunili kumulativno propisani uvjeti za pretvaranje prava upravljanja u pravo vlasništva, i to u korist Općine Prnjavor.
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021246 17 U od 20. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Uprave od 20. jula 2017. godine u predmetu pretvaranja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva. U obrazloženju je istaknuto da je, odlučujući o zahtjevu za pretvaranje navedenih prava u pravo vlasništva koji je podnijelo Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka, u ime i za račun Općine Prnjavor, Područna jedinica uvažila zahtjev i dopustila pretvorbu prava upravljanja, korištenja i raspolaganja NOO Prnjavor na predmetnim nekretninama upisanim kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela – organ upravljanja NOO Prnjavor u pravo vlasništva, određujući da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja izvršiti uknjižba prava vlasništva u korist Općine Prnjavor sa 1/1 dijela. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje je istaknuto da iz predmetnog zemljišno-knjižnog uloška proizlazi da su predmetne nekretnine uknjižene (pored drugih suvlasnika) kao apelantovo vlasništvo sa 1/3 dijela. Dalje je utvrđeno da su rješenjem NO Općine Prnjavor, Komisije za nacionalizaciju Sreza Banjaluka od 21. juna 1960. godine, predmetne nekretnine nacionalizirane i na kojim je određena uknjižba Općenarodna imovina sa 1/1 dijela. Također je utvrđeno da i sam apelant u tužbi ne spori da je izvršena nacionalizacija te da on praktično traži denacionalizaciju predmetnih nekretnina pa smatra da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11) stvoren uvjet da se praktično izvrši povrat nacionalizirane imovine. Okružni sud je utvrdio da su apelantovi navodi bez osnova jer ne postoji pravni osnov za vraćanje nacionalizirane imovine pa su stoga bespredmetni i svi ostali prigovori iz tužbe dati u tom kontekstu. Također je utvrđeno da su neosnovani i apelantovi prigovori u pogledu kršenja prava garantiranih Ustavom i sličnim međunarodnim dokumentima. Pored toga, zaključeno je da je bespredmetno obrazlagati apelantove navode u pogledu buduće primjene zakona kojim će se tretirati način vraćanja nacionalizirane imovine jer oni nemaju utjecaj na konkretni predmet zato što se njegova primjena pretpostavlja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je on pravni sljednik vlasnika predmetnih nekretnina – zgrade kino „Slavica“ koje su 1960. godine nacionalizirane bez naknade na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bivše SFRJ. Od provedene nacionalizacije nije postojala pravna mogućnost da predmetne nekretnine budu vraćene apelantu. Naveo je da su predmetne nekretnine na osnovu Zakona o stvarnim pravima preuzete u vlasništvo Općine Prnjavor, iako bi trebale biti predmet restitucije kada se donese zakon i vraćene apelantu. Dalje je istakao da u drugom entitetu Zakon o stvarnim pravima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 čl. 365, 366, 367. i 368) štiti nekretnine koje trebaju biti predmet restitucije. Također je naveo da se obratio Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH, koja je uputila akt Općini Prnjavor od 12. januara 2015. godine, preporuku Narodnoj skupštini Republike Srpske od 28. februara 2015. godine i urgenciju predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske, sve s ciljem rješavanja zahtjeva za povrat imovine, nacionalizirane bez naknade, donošenjem odgovarajućih zakonskih rješenja, te preduzimanja zakonskih mjera da bi se spriječilo otuđivanje ili bilo koji vid prometovanja državnog vlasništva koje je nacionalizirano bez naknade. Do dana podnošenja apelacije Narodna skupština RS nije preduzela bilo kakve mjere u pogledu preporuke Institucije ombudsmana.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da činjenica da nije donesen zakon o restituciji ne može utjecati na postupak pretvaranja prava upravljanja u pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, niti je time apelant doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica. Kada i ukoliko bude donesen zakon o restituciji apelant će moći ostvarivati svoja prava u skladu s tim zakonom kao i sva druga lica. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Područna jedinica je u odgovoru na apelaciju navela da je u postupku pred tim organom koji je prethodio donošenju osporene odluke postupljeno pravilno i u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/5; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Nacionalizuju se i postaju svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade.
U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.
Član 8.
Zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.
Rješenjem nadležnog organa donijetim u postupku određenim ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani.
14. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US, 107/19) relevantne odredbe glase: Član 324. stav 1.
Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 021246 17 U od 20. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio15. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, zatim nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant učestvovao u upravnom postupku i postupku upravnog spora u predmetu pretvaranja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnim nekretninama upisanim kao državno vlasništvo u pravo vlasništva Općine Prnjavor. Apelant je u predmetnom postupku tvrdio da je pravni sljednik vlasnika predmetnih nekretnina koje su nacionalizirane 1960. godine bez naknade i koje će biti predmet restitucije, te je stoga osporio pretvorbu upisanog prava upravljanja NOO Prnjavor u pravo vlasništva Općine Prnjavor. Budući da je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da je pravni sljednik vlasnika predmetnih nekretnina koje će biti predmet restitucije, a da je osporenom presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba jer ne postoji pravni osnov za vraćanje nacionalizirane imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelantov imovinski interes ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda. Međutim, za Ustavni sud, shodno vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, ostaje da utvrdi je li apelant imao „legitimno očekivanje“ da će tužbeni zahtjev biti riješen u njegovu korist.
25. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 2113/14 zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti u okolnostima konkretnog slučaja, budući da su danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (a da rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj kojim se samo utvrđuje da je nacionalizacija izvršena), nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za povrat u posjed predmetne nekretnine i zahtjevom za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova. Ustavni sud je također istakao da odluka u tom predmetu ni na koji način ne utječe na eventualna buduća prava apelanata kao ranijih (su)vlasnika predmetne imovine, koja bi oni ostvarili donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije nacionalizirane imovine (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2113/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu da su predmetne nekretnine nacionalizirane od apelantovog prednika i da su postale državno vlasništvo, da zakon o restituciji koji bi regulirao apelantova eventualna buduća prava kao ranijeg (su)vlasnika predmetnih nekretnina koja bi on ostvario donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije nacionalizirane imovine nije donesen, Ustavni sud zaključuje da apelant u predmetnom postupku nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Nediskriminacija
28. Ustavni sud ističe da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi s pravom na imovinu. Imajući u vidu prethodni zaključak da apelant nema imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant u predmetnom postupku nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Također, nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na imovinu kada apelant nema „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević