Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/20 ("Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-92/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-92/20, rješavajući apelaciju "Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 036352 19 Gž 2 od 11. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnio je 8. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 036352 19 Gž 2 od 11. studenog 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obvežu tuženi ( ZU "Crvena apoteka" iz Mrkonjić Grada i Vitomir Rožić) da apelantu na ime duga isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da su apelant i prvotuženi 2008. godine zaključili Ugovor o udruživanju sredstava prema kojem se apelant, kao izvođač, obavezao da za potrebe prvotuženog izgradi stan po sistemu ROH-BAU, dok se prvotuženi obvezao da će dio kupoprodajne cijene isplatiti odmah po potpisu ugovora, a ostatak prije preuzimanja stana (prema ugovoru apelant suglasan da se prvotuženi uknjiži kao vlasnik po uplati cjelokupne cijene o čemu će se sačiniti posebna izjava). Dalje je naveo da iz izjave od 2009. godine koju je potpisao direktor apelanta proizilazi da je dana suglasnost za knjiženje stana, s tim da je konstatirano da je prvotuženi dužan platiti razliku u ugovorenoj cijeni stana po uknjižbi i preuzimanju stana. S tim u vezi, naveo je da je prvotuženi u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdio da nije preuzeo stan, jer ga apelant nije mogao ni predati, s obzirom na to da nisu završene zajedničke prostorije (stubište i ostalo), slijedom čega nije ispunjen uvjet za isplatu preostalog dijela ugovorene cijene. Naime, naveo je da se vještak građevinske struke izjasnio da je stubište izvedeno kao konstruktivni element, da se za objekt ne bi mogla izdati uporabna dozvola kao znak da se može koristiti, te se ovakav prostor može koristiti samo na vlastitu odgovornost. U dopuni nalaza vještak građevinske struke se izjasnio da ROH BAU faza građenja u konkretnom slučaju podrazumijeva da objekt mora biti finalno završen sa vana, fasadiran, zatvoreni sa vanjskom stolarijom, a moraju biti i zajedničke prostorije finalno završene (stubište, hodnici). Dakle, Okružni sud je istakao da su tuženi osporili apelantovu tvrdnju da je prvotuženi preuzeo stan, odnosno da je točno da apelant nije ni imao mogućnost predati stan, jer nisu završene zajedničke prostorije i nije ugrađena vanjska stolarija. S obzirom na to, kao i nedostatak zapisnika o primopredaji stana, istakao je da apelant nije dokazao da je prvotuženi preuzeo stan u kome slučaju bi prvotuženi bio u obavezi prema ugovoru isplatiti preostali dio ugovorene cijene (nisu ispunjeni uvjeti iz članka 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Nadalje, naveo je da iz izjave apelanta od 29. travnja 2009. godine, proizilazi da prvotuženi nije izvršio svoje obaveze prema apelantu i da obaveze oko isplate razlike preuzima drugotuženi, koji je, pored apelanta, potpisao tu izjavu. U pogledu toga, je naveo da se ne radi o preuzimanju duga, jer u ovom dogovoru nije sudjelovao prvotuženi, kao dužnik u smislu članka 453. ZOO, već se radi o pristupanju dugu. Nasuprot tome, odredbom članka 451. ZOO propisano je da ugovorom između vjerovnika i trećeg, kojim se ovaj obavezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika. Kako se drugotuženi obavezao isplatiti dug, a nakon tehničkog prijema objekta, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je zahtjev u odnosu na drugotuženog preuranjen. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporenih osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant između ostalog navodi da je sud proizvoljno primijenio pravo kad je ocjenio da postojanje uzajamnosti potraživanja između apelanta i prvotuženog, predstavlja uvjet za primjenu članka 262. ZOO.

Relevantni propisi

5. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

6. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93 i 3/96) kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 262. ZOO, jer apelant nije dokazao da je prvotuženi preuzeo stan, a u kome slučaju bi prvotuženi bio u obavezi prema ugovoru isplatiti preostali dio ugovorene cijene. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost u odluci Okružnog suda i obrazloženju koju je za takvu odluku taj sud dao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/20 ("Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad) | Sudska praksa | Aktio