Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/20 (M.B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1030/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1030/20, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 209221 19 Rev 2 od 24. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 209221 19 Gž 2 od 24. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 209221 15 P od 12.
oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Kovačević advokat iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 209221 19 Rev 2 od 24. decembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 209221 19 Gž 2 od 24. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 209221 15 P od 12. oktobra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su prvotuženi “Big-Nec company” d.o.o. Laktaši, drugotuženi “Grand Azzurro” d.o.o. Laktaši, apelant i četvrtotuženi N.P. da tužiocu (SŠC ”Gemit-Apeiron” Banjaluka), radi isplate, sticanja bez osnova i proboja pravne ličnosti, solidarno isplate iznos od 35.196,00 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 8.005,75 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o privrednim društvima Republike Srpske propisano da su članovi društva sa ograničenom odgovornošću solidarno odgovorni za obaveze društva prema trećim licima ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve ili ako sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa sopstvenom imovinom na način kao da privredno društvo kao pravno lice ne postoji. Vrhovni sud je ukazao da su se pravilno nižestepeni sudovi, u pogledu solidarne odgovornosti i pasivne legitimacije apelanta i četvrtotuženog, pozvali na navedene zakonske odredbe, jer su oni zaključivanjem Ugovora o kreditu podigli ukupan iznos od 200.000,00 KM, nakon čega su kao odgovorna lica prvotuženog izdali dvije bjanko mjenice, sa klauzulama bez protesta, na kojima su kao trasanta označili prvotuženog, pa kako nisu ispunjavali obavezu vraćanja kredita, to je povjerilac „Nova banka“ a.d Banjaluka pokrenula izvršenje naplatom tog potraživanja prodajom poslovnih prostorija prvotuženog, koje nekretnine su založene radi obezbjeđenja vraćanja kredita apelanta i četvrtotuženog, te je navedeno izvršenje u međuvremenu provedeno. Vrhovni sud je naveo da tvrdnje da ne postoji proboj (zloupotreba) pravne ličnosti, jer su apelant i četvrtotuženi u stvari preuzeli kredit prvotuženog, dok je založno pravo kojim je obezbjeđeno vraćanje tog kredita ostalo na nekretninama prvotuženog, nisu utemeljene na provedenim dokazima. Vrhovni sud je ukazao da čak ni novi dokazi koje su tuženi dostavili tek uz reviziju (a ničim nisu bili spriječeni da to urade ranije), a koji dokazi se odnose na dokumentaciju iz izvršnog postupka u kojem su prodane nekretnine prvotuženog radi namirenja duga nastalog po osnovu kredita koji su digli apelant i četvrtotuženi, ne dokazuju naprijed navedenu tvrdnju. Vrhovni sud je naveo da je odgovornost apelanta i četvrtotuženog, kao i obaveza da solidarno sa ostala dva tužena tužiocu naknade traženi iznos, zasnovana na odredbama člana 15. st. (1) i (2) Zakona o privrednim društvima, pa okolnost da oni nisu bili u direktnom materijalnopravnom odnosu sa tužiocem, nego samo kao zakonski zastupnici prvotuženog i drugotuženog, nije mogla ishoditi drugačiju odluku. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da su pogrešno redovni sudovi utvrdili da su „nekretnine prvotuženog prodate radi namirenja duga nastalog iz kredita koji je digao apelant“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević