Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-963/20 (L.R.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-963/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-963/20, rješavajući apelaciju koju je podnio L. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. R.

protiv Rješenja Okružnoga javnoga tužiteljstva Banjaluka broj T13 0 KTP 0038822 19 od 30. siječnja 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. R.

protiv Rješenja Okružnoga javnoga tužiteljstva Banjaluka broj T13 0 KTP 0038822 19 od 30. siječnja 2020. godine i Naredbe Okružnoga tužiteljstva o neprovođenju istrage broj T13 0 KTP 0038822 19 od 29.

listopada 2019. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. L. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 16. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga javnoga tužiteljstva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) broj T13 0 KTP 0038822 19 od 30. siječnja 2020. godine i Naredbe Okružnoga tužiteljstva o neprovođenju istrage broj T13 0 KTP 0038822 19 od 29. listopada 2019. godine.

2. Osporenom naredbom Okružnoga tužiteljstva o neprovođenju istrage od 29. listopada 2019. godine određeno je da se neće provoditi istraga protiv M.S., ravnatelja poduzeća „SAMPRO-BL“ d.o.o. Banjaluka, V.Č. i Đ.S. i V.Č. službenika „MF Banke“ a.d. Banjaluka, te „MF banke“ a.d. Banjaluka, zbog kaznenoga djela Zlouporaba službenoga položaja ili ovlasti iz čl. 347. st. 3. i st. 4. Kaznenoga zakona (u daljnjem tekstu: KZ) i kaznenoga djela Nesavjestan rad u službi iz čl. 354. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ, a po prijavi apelanta od 20. prosinca 2017. godine, iz razloga što iz prijave i pratećih spisa je očigledno da ne postoji osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile kaznena djela koja im se stavljaju na teret, niti bilo koje drugo kazneno djelo predviđeno odredbama KZ-a.

3. Osporenim rješenjem Okružnoga tužiteljstva od 30. siječnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena pritužba apelanta od 6. prosinca 2019. godine, izjavljena na naredbu Okružnoga tužiteljstva o neprovođenju istrage od 29. listopada 2019. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružno je tužiteljstvo istaklo da je uvidom u kaznenu prijavu apelanta utvrđeno da apelant smatra da su „MF Banka“ a.d. Banjaluka i njezini službenici izvršili prikrivanje i lažno prikazivanje kreditne sposobnosti M.S., ravnatelja poduzeća „SAMPRO- BL“ d.o.o. Banjaluka, i na taj način mu omogućili odobrenje kredita, da su osigurali potpisivanje ugovora o jemstvu sa njim kao apelantom, a da apelant kao jemac nije poznavao zakon i pravila postupka odobravanja kredita, da je iskorišteno njegovo povjerenje u službenika banke Đ.S., i da je banka na taj način osigurala njegovo jemstvo kao fizičke osobe i kao odgovorne osobe u pravnoj osobi „MBM GRADNJA“ d.o.o. Banjaluka. Okružno je tužiteljstvo istaklo da je uvidom u spis nesporno utvrđeno da je postupajući tužitelj pravilno utvrdio da je apelant svjesno i svojevoljno prihvatio obvezu jemca, te kao fizička osoba i kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „MBM GRADNJA“ d.o.o. Banjaluka tu obvezu prihvatio potpisivanjem ugovora o kreditu, odnosno potpisivanjem ugovora o jemstvu. Okružno je tužiteljstvo istaklo da je potpisivanjem ovih akata apelant u cijelosti prihvatio i mogućnost da kreditni dužnici (M.S. i „SAMPRO-BL“ d.o.o. Banjaluka) svoju obvezu po kreditu ne izvrše, te je u cijelosti i prihvatio obvezu da, u situaciji kada kreditni dužnici ne izvrše svoju obvezu po kreditu, da kao jemac u cijelosti otplati preostali iznos duga po kreditu, u kojemu je pristao biti jemac. Okružno je tužiteljstvo istaklo da se kao sporno pojavilo pitanje da li je apelant od strane službenika bio upoznat sa svom neophodnom dokumentacijom o zaduženosti M.S. i poduzeća „SAMPRO-BL“ d.o.o. Banjaluka kao npr. sa izvješćem o tekućim zaduženjima i računima Centralnog registra kredita (u daljnjem tekstu: CRK) Centralne banke Bosne i Hercegovine za kreditne dužnike. Okružno je tužiteljstvo je istaklo da je 1. listopada 2019. godine PU Banjaluka – Sektor kriminalističke policije Banjaluka Okruženome tužiteljstvu dostavilo izvještaj o prikupljenim obavještenjima, u kojemu je između ostaloga utvrđeno da su tijekom razmatranja kreditnoga zahtjeva službenici banke izvršili kreditnu analizu zahtjeva za kredit, gdje su između ostaloga od Centralne banke BiH pribavljeni CRK izvještaj o tekućim zaduženjima građana M.S. i izvještaj o tekućim zaduženjima i računima pravne osobe „SAMPRO-BL“. Okružno je tužiteljstvo istaklo da na navedenim izvješćima postoji potpis za kojega apelant tvrdi da isti nije potpisao ili da je potpisao u zabludi. Okružno je tužiteljstvo istaklo da i pored ovih navoda, nesporno je da niti jednim pravnim aktom ili bilo kojim aktom druge vrste nije predviđena obveza da se jemcu prezentira sva prikupljena kreditna dokumentacija pa tako i izvješća iz CRK. Okružno je tužiteljstvo naveo da je prema Odluci o centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih osoba u Bosni i Hercegovini propisano da CRK izvješća davatelj kredita pribavlja u postupku provjere kreditne sposobnosti tražitelja kredita, i da se ti podaci mogu koristiti samo u postupku odobrenja kredita, te da se u druge svrhe ne mogu koristiti kao niti saopćavati drugim osobama. Okružno je tužiteljstvo istaklo da, kako je nesporno utvrđeno iz kaznene prijave i iz pratećih spisa da ne postoje osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile kaznena djela koja im se stavljaju na teret, niti bilo koja druga kaznena djela predviđena odredbama KZ-a, da je na temelju čl. 224. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu :ZKP) rješenjem pritužbu odbio kao neutemeljenu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra „da je Okružno tužiteljstvo pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno pravo kada je donijelo naredbu o neprovođenju istrage“, smatrajući da su „prijavljene osobe dovele u zabludu apelanta time što su mu prikrili podatak da glavni dužnik nema kreditnu sposobnost, čime su prouzročili da apelant potpiše ugovor o jemstvu, što svakako ne bi učinio da je znao za navedeno…“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog donošenja rješenja Okružnoga tužiteljstva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjive garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv njega.

8. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv trećih osoba, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv druge osobe, prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv trećih osoba i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju, iako postoji nezadovoljstvo apelanta donesenim odlukama Okružnoga tužiteljstva, Ustavni sud smatra da osporene odluke Okružnoga tužiteljstva sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega je Okružno tužiteljstvo upravo ovako odlučilo, a apelant nje ponudio argumente i dokaze da su osporene odluke proizvoljne, odnosno da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovome dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-963/20 (L.R.) | Sudska praksa | Aktio